Danijela Ostojić nam govori o odnosu generacija, karijere i mentalnog zdravlja u modernom društvu

U svijetu koji je desetljećima mentalno zdravlje držao zakopanim pod slojevima tajanstvenosti i tabua, danas svjedočimo sveprisutnoj i, još važnije, nezadrživoj promjeni. Ono što je nekoć bila tematika koja se gurala pod tepih, smatrajući kako se snaga osobe očituje u zadržavanju stvari i emocija ‘za sebe, sada konačno dobiva svjetlo reflektora kroz otvoreni dijalog.

U tom transformirajućem okruženju, donoseći svježi povjetarac pozitivnih promjena, ističe se klinički psiholog Danijela Ostojić. Usprkos odrastanju u vremenima kada je tema mentalnog zdravlja bila ograničena okvirima tišine, ova stručnjakinja iz Bosne i Hercegovine je kroz svoju 15-godišnju kliničku karijeru postala snažna glasnogovornica novog doba. Njen doprinos je neizmjerno važan u razbijanju barijera koje su nas okruživale, otvarajući prostore za razgovor, razumijevanje i podršku, kao i transparentniji pristup mentalnom zdravlju.

Ustrajna u namjeri dopiranja do što većeg broja ljudi, istovremeno svakodnevno radeći s pacijentima u svojoj ordinaciji u Banja Luci, Danijela aktivno koristi suvremene kanale kako bi prenijela svoju poruku. Njeno prisustvo na društvenim mrežama, prije svega na Instagramu, omogućava joj da se poveže s ogromnim brojem ljudi diljem svijeta. Njen YouTube kanal postao je virtualno mjesto susreta gdje se oblikuju duboka razmišljanja i razmjenjuju korisni alati za emocionalno zdravlje. U smiraj ljeta, Danijela će svoje bogato iskustvo podijeliti s HR zajednicom na HR Days konferenciji u Rovinju, gdje će naglasiti važnost kvalitetnih međuljudskih odnosa u postizanju uspjeha i zadovoljstva u profesionalnom i osobnom životu. No prije nego stupi na tu pozornicu, ekskluzivno za Gloriju, otkriva svoje početke u svijetu psihologije, suočavanje s izazovima današnjeg tržišta rada, te duboko promišljanje o evoluciji uloge žene u poslovnom svijetu.

PROMO

Danijela, o mentalnom zdravlju više ne šapćemo u tišini; umjesto toga, hrabro otvaramo prozore i vrata prema razgovoru koji je (pred)dugo bio potisnut. Koliko su stvari danas drugačije u odnosu na vrijeme kada ste vi zakoračili u svijet psihologije?

- U pravu ste. Kada sam prije petnaestak godina započela svoj profesionalni put i krenula raditi, psihologija nije imala niti obrise popularnosti koju ima danas. Zapravo, ja sam se suočavala s jednim drugim problemom. Tada je ljudima trebalo objasniti šta je to psiholog i čime se bavi. Sada je situacija neusporedivo bolja u odnosu na to vrijeme. Ostvarili smo značajan napredak u osvještavanju i brizi o mentalnom zdravlju, a sve više ljudi je postalo otvoreno prema razgovoru o svojim unutarnjim izazovima i emocionalnim stanjima. Ovaj pomak je od velike važnosti jer ukazuje na to da se stigmatizacija oko mentalnog zdravlja smanjuje, dopuštajući ljudima da se osjećaju ugodno tražiti pomoć kad je to potrebno.

Nepokolebljiva ste zagovornica položaja i prava žena na Balkanu, a s obzirom da su vaši seminari i predavanja po regiji odlično popraćeni, primjećujete li pomake po tom pitanju? Koji su gorući problemi našeg društva, a u kojim područjima smo doista napravili potrebne iskorake?

- Lijepo ste to primijetili i drago mi je zbog toga. Međutim, moramo napraviti razliku između borbe za prava žena i njihove patnje. To je jedan miks, koji je iznimno teško razdvojiti i to prvenstveno iz razloga jer to jedna prosječna Balkanska žena još uvijek to nije učinila sama. U svojoj glavi. Dakle, godinama smo naučene na obrasce koji u potpunosti poništavaju naše dostojanstvo i integritet ličnosti i na različite uloge koje ‘igramo‘. One majke, supruge, prijateljice, sestre, kolegice… Mi nismo u staju razumjeti zašto je nešto pogrešno i teško je sada, tek tako, napustiti naučene uloge. Dakle, ono što ja pokušavam jeste svojim, prvenstveno, profesionalnim zalaganjem i znanjem, podići nivo edukacije vezan uz ovu temu, pa samim time i utjecati i potaknuti promjenu percepcije koju imamo o nama samima. Jer, dokle god same ne razumijemo i ne shvaćamo svoju vrijednost, teško da će bilo tko drugi to učiniti. Što se tiče strukture publike na mojim predavanjima, naravno da su to većinom žene, ali mogu vam reći kako od predavanja do predavanja toliko brzo napredujemo i primjećujemo sve više muškaraca u publici. Javljaju mi se tate i muževi koji žele kupiti kartu i doći sa svojim suprugama. To je izuzetno značajno za emocionalni rast i sazrijevanje našeg društva. Jer kada se promijenimo iznutra, vanjske promjene su samo posljedice koje dolaze toliko brzo da nećete ni biti svjesni da ste se promijenili. I to na bolje, naravno.

PROMO

Kada ste već spomenuli muškarce… Majka ste i supruga sa vlastitim biznisom - na kakve prepreke ste tijekom karijere nailazili i kako ste ih premostili? Koliko je tu važno imati podršku partnera i što za vas podrazumijeva istinski partnerski odnos dvoje ljudi?

- Moja obitelj, suprug i kćerka, najčvršći su stup i najveća podrška na mom karijernom putu. I ovo nije floskula koju možete pročitati u novinama, ovo je rezultat dugogodišnjeg rada na partnerskom i obiteljskom životu. Možda se upravo tu krije korijen problema našeg društva u kome smo se zatekli. U tome da nas nitko nije podučio da se na odnosima - radi. Na svim odnosima. Počevši od onih najvažnijih; roditelj-dijete, pa do drugih razvojnih odnosa. Niti jedan odnos neće opstati tek tako. I dakako, postoji ogromna razlika između funkcionalnih i disfunkcionalnih odnosa. Ja pričam o odnosima koji su funkcionalni i zdravi, a tu ne postoji nikakva magija ili ‘čarobni štapić, već samo i isključivo puno rada i uloženog truda. S druge strane, imate te klasične disfunkcionalne, tzv. Balkanske obitelji koje se godinama održavaju na niti, a njihova unutrašnjost je u potpunosti trula i nezdrava. Ako biste me pitali šta je važnije za održavanje kvalitetnih obiteljskih odnosa; partnerski odnos ili odnos roditelj-dijete, rekla bih da je to partnerski odnos, jer iz njega proizlazi potonji. Srećom, zbog napretka koji smo posljednjih godina ostvarili, smatram kako nemamo razloga očekivati produkciju neurotičnih generacija, kao što je do sada bio slučaj. S druge strane, voljela bih kada bi se više mojih kolega odvažilo na javni nastup i radilo edukacije na ovu temu. Također, nama su potrebne sistemske promjene školstva i zdravstva kako bi pokrenuli jednu lavinu zdravog društva i okrenuli se potencijalima, i prestali, konačno, samo ispravljati traume. To je moja vizija.

Osim o obiteljskim i privatnim odnosima, na predstojećoj HR Days konferenciji u Rovinju, pričat ćete i o izgradnji zdravih i održivih karijernih odnosa. Naše radne okoline, dojma smo, nikad nisu bile šarolikije i zanimljivije, a neki bi rekli i - kaotičnije. Dovoljno je reći kako u današnjim tvrtkama surađuju pripadnici čak 4 generacije. Što poslodavci, ali i pojedinci mogu učiniti kako bi izgradili uspješne odnose na poslu i postoje li doista, kako znamo čuti, ‘nepomirljive razlike‘ među generacijama?

- Nažalost ili na sreću, ovisno iz kojeg kuta gledamo, zapadni poslovni model prebrzo je pokucao na vrata, uhvativši nas nespremne. U pravu ste, prisutan je ogroman je generacijski jaz, s naglaskom nerazumijevanja onog do nas. Mnogo faktora utječe na to, ali postoji jedan koji je dominantan, a to je trans generacijska trauma koja već gotovo dvije generacije stoji nerazriješena i nedirnuta. Krajnje vrijeme da prestanemo bježati od sebe i gurati stvari pod tepih. Jednostavno nemaju više gdje stati. Dakle, mentalno zdravlje postoji, ono je integralni dio našeg bića i moramo ga tako promatrati. Dakle, neophodno je krenuti od sebe. Potražiti te traume, učiniti sebe boljim ljudskim bićem koje će se ugodno osjećati u vlastitom tijelu i s vlastitom dušo. Kada to učinimo, svatko od nas, a posebno starije generacije, taj jaz će biti prirodniji a klima zdravija. Vjerujte mi na riječ.

UNSPLASH

Jedan od ‘svetih gralova‘ modernog doba jest postizanje ravnoteže privatnog i poslovnog dijela života… Dakle, ostvarivanje poslovnih uspjeha i kontinuirani profesionalni napredak uz pronalazak dovoljno vremena za obitelj i partnera/partnericu te njegovanje odnosa s bliskim ljudima. Dakako, pritom ne smijemo zaboraviti na sebe i svoje gušte i hobije, moramo se zdravo hraniti i brinuti o fizičkom zdravlju. U teoriji, zvuči sjajno, no je li to ostvarivo i stavljamo li preveliki pritisak na sebe kako bismo na svim poljima zadovoljili vlastite visoke kriterije?

- Rekla bih da je izazovno. A sve što je izazovno nije nemoguće. Živimo u vremenu burnouta i ako niste svjesni sebe i svojih potreba, lako ćete pregorjeti. Kako napraviti balans? Uvijek sam smatrala da ne postoje općenita rješenja, koja će vrijediti za sve ljude. Ono što mene ispunjava i zadovoljava, ne ispunjava vas i obrnuto. Neophodno je odredit prioritete u životu. Opet, moj prioritet nije i vaš. Ako je, primjerice, u mom sustavu vrijednosti obitelj dominantna kategorija, onda bih morala smanjiti vrijeme koje trošim ulažući u karijeru. Naglašavam riječ ‘smanjiti‘, nikako ukinuti. U tome je caka. Ako imam još prioriteta kao što su, recimo, fizička aktivnost u obliku nekog treninga, učenje stranog jezika i slično, opet moram negdje napraviti ‘rez‘ kako bih ostvarila ravnotežu. Ključna stvar je da to nitko neće i ne može odraditi umjesto nas. Ovo sve, dakako, podrazumijeva da ste već radili na svom partnerskom odnosu pa ste usklađeni u idejama i uvjerenjima, a ako niste, učinite to čim prije. I Još bih htjela istaknuti kako je suludo uopće pomisliti da moramo sve stići. I još da naglasim: potpuno je Takva ‘moram sve stići, i to odmah‘ filozofija jako ugrožava naše naše mentalno zdravlje.

Strah, praćen ‘podrškom‘ zone komfora, nerijetko nas sprječava da unaprijedimo, promijenimo ili zauvijek napustimo situacije, stvari, odnose i shvaćanja koja nas koče, vuku prema dolje i čine nesretnim. U svojim predavanjima predano promičete benefite napuštanja zone komfora i ulaska u ‘duboke vode‘.

- Napisala sam toliko tekstova i snimila dosta videa na tu temu, najvjerojatnije inspirirana vlastitom razvojnom fazom napuštanja „zone komfora“ . Naime, u vrijeme kada je bilo najteže napustiti državni siguran posao,u vrijeme globalne pandemije, ja sam ga napustila jer se nisam više osjećala produktivnom i bila sam u fazi stagnacije. Dakle, kao psiholog i žena koja je prošla taj put, moram priznati kako se nipošto ne radi o koraku koji je lako učiniti. Međutim, niti ne treba biti lako. U tome je srž promjene. Svaka promjena zahtjeva dozu neprijatnosti, neudobnosti, straha, jer upravo to je ono što pokreće intrinzičnu motivaciju za daljim napretkom. Morate to osjetiti. Ono što je problem kod većine ljudi, jeste izbjegavanje neugodnih emocija i nemogućnost napuštanja zone ugode. U prijevodu, iako se osjećamo loše nismo zadovoljni kako se naš život odvija, nismo spremni iskoračiti u ‘nepoznato‘ jer mislimo da nećemo moći podnijeti ono što slijedi. Evo, ja sam živi dokaz da se to može podnijeti i to vrlo uspješno.

PROMO

Na društvenim mrežama imate veliku i lojalnu zajednicu. Možemo reći da ste Vi pozitivan primjer korištenja društvenih mreža u svrhe edukacije i promicanja vrijednosti. Što biste tu izdvojili i kako gledate na društvene mreže i njihov utjecaj?

- Hvala vam na ovom zapažanju. Mnogo mi znači. Jer to je moja vizija bila od početka ulaska u priču društvenih mreža. Da kroz širok raspon zanimljivih tema i edukacijom doprinesem promjeni načina razmišljanja, u pravcu koji će pridonijeti stvaranju zdravijeg društva.