Dea Poljaković odrasla je u Čakovcu, ali nakon srednje škole odlučila je preseliti u Veliku Goricu gdje je nedugo zatim otvorila vlastiti tattoo studio WONDERINK. Iako je po struci dizajnerica interijera, život ju je odveo nekim drugim putem pa je tako svoj hobi na kraju pretvorila u posao. Njezini radovi danas krase tijela brojnih Goričana, ali u studio joj također dolazi i velik broj ljudi iz Zagreba te okolnih mjesta. S ovom talentiranom i simpatičnom 27-godišnjakinjom razgovarali smo o njezinoj karijeri tattoo umjetnika, privatnom životu, ali i predrasudama s kojima se još uvijek susreću žene u toj profesiji.

Rodom ste iz Čakovca, a nakon dolaska u Veliku Goricu, otvorili ste tattoo studio WONDERINK. S koliko ste godina i kako shvatili da se želite baviti ovim zanimanjem? Kakve su bile reakcije vaše okoline na tu ideju?

- Na svoj 18. rođendan koji sam jedva dočekala imala sam rezerviran termin za svoju prvu veliku tetovažu kod jednog majstora čiji me rad impresionirao. Iako mi to nije bila prva tetovaža, nešto u vezi tog dana i te tetovaže bilo je drugačije. U tom periodu života odabiremo hoćemo li ići na fakultet, uzeti slobodnu godinu ili se odmah zaposliti… Mnogo velikih pitanja bila su tad aktualna na koje sam trebala pronaći odgovor. Taj dan, na tom terminu za tetoviranje, odgovor mi se stvorio pred očima kada sam naglo postala potpuno fascinirana poslom koji taj tattoo majstor radi i u čudu sam razmišljala: "Zamisli raditi ovaj posao! Wow, tehnika umjetnosti, ne s olovkom na papiru već tintom i iglom na ljudskoj koži!" Bilo je to nešto potpuno drugačije od svega što sam dotad isprobala. Radoznalost je bila na vrhuncu, od tog dana istraživala sam tetoviranje svakodnevno i odlučila da želim i ja raditi zanimljiv posao s tom žari koja se probudila u meni. Moja okolina nije gledala na proces tetoviranja s prevelikom fascinacijom, prvenstveno jer tada nije to još u potpunosti bilo prihvaćeno, ali s vremenom taj pogled okoline na tetovaže promijenio se nabolje.

Koji je bio presudni trenutak u kojem ste odlučili krenuti u nešto svoje, odnosno osnovati tattoo studio? Koje su emocije u tom trenutku prevladavale?

- Moj prvi posao bio je u jednom kafiću gdje sam se zaposlila kako bih si mogla priuštiti opremu za tetoviranje, odmah nakon završetka srednje škole i nije mi bilo teško jer sam imala cilj i fokus na tetoviranju. Promatrajući posao konobara sve više je bilo jasnije da me poslovi nevezani za umjetnost nikad neće učiniti sretnom i da moram sama krojiti svoju sreću jer nitko drugi to ne može i neće napraviti za mene. S tim saznanjem napravila sam plan podijeljen u mnogo segmenata s kojima sam korak po korak bila sve bliže svom cilju. Oduvijek sam znala da ću, kad odrastem, imati nešto svoje i raditi za sebe, prirodno mi je sjela ta uloga i opcija da radim za druge nije postojala. Promijenila sam okolinu, preselila u drugi grad, dobila neku novu perspektivu i započela novi život s ciljem da pretvorim svoj san u stvarnost. Tako je i bilo, bila sam veoma uzbuđena i sretna sa svojim odlukama.

Koliku je ulogu u tome svemu imala hrabrost? Je li bio prisutan strah?

- Veliku. Veoma sam odlučna i direktna osoba što mi jako pomaže u brzom napredovanju, ali bez hrabrosti ništa ne bih napravila. No smatram da hrabrost bez plana s ciljem ipak nije dobra stvar. Bez pripreme, istraživanja i znanja možemo se gadno zeznuti u životu. Mnogi ljudi budu hrabri pa se bez pripreme i istraživanja tržišta, plana rada i mnogih drugih stvari, jako razočaraju ili im biznis "ne upali" pa se čude kako se to dogodilo. Iako je bitna, hrabrost nije glavna stavka uspjeha, barem ja tako mislim.

NEJA MARKICEVIC CROPIX

Što biste poručili onima koji kreću u posao, samostalno djelovanje... Kojim lekcijama vas je ovo iskustvo naučilo?

- Budite spremni na turbulentne situacije. Nemojte srljati u nešto bez plana, vjerujte mi da će se koraci koje morati proći veoma jasno stvoriti kada si postavljate pitanja. Savjetujem da si postavljate pitanja u pismenom obliku i na isti način zapisujete odgovore koje ćete najvjerojatnije morati istražiti. Istražite tržište, potencijalnu klijentelu, mušterije, što oni trebaju, žele, a da im vi možete pružiti? Što biste vi voljeli iskusiti da ste klijent ili mušterija? Zapišite to i napravite plan korak po korak, kako im to priuštiti. Ne idite glavom kroz zid! Strpljenje, rad, trud i disciplina su ključne stvari. Uspjeh ne dolazi preko noći.

Postoje li neke tetovaže koje odbijate raditi? Možete li se možda sjetiti neke situacije u kojoj ste odbili nekoga tetovirati i koji je razlog bio?

- Odbijam tetovirati pozicije na tijelu kao što su šake, vrat i lice osobama koje nisu prethodno tetovirane, kao i sve tetovaže koje su osnovane na mržnji prema nekoj drugoj kulturi, vjeri i slično. Zapravo odbijam raditi podrugljive tetovaže u bilo kojem smislu. Također sam više puta odbila tetovirati nacističke simbole, imena partnera novopečenim parovima... Iako tetoviranje jest moj posao, nisam zbog toga dužna tetovirati sve što ljudima padne na pamet koliko god oni ustrajni bili, znam kada treba povući granicu.

Koja je bila najneobičnija tetovaža koju ste ikad napravili? A najčudniji zahtjev?

- Zaista ne znam što bih navela kao najneobičniju tetovažu koju sam nekome napravila, ali najčudniji zahtjev bi definitivno bila realistična staklenka ajvara u boji.

Što vas motivira, a što najviše volite kod svog posla?

- Motiviraju me radovi vrhunskih tattoo majstora koje svakodnevno gledam i istražujem, inovativne ideje u biznisu općenito. Volim raditi s klijentima koji su jednostavni i koji se ne petljaju previše u dizajn te me puštaju da radim svoj posao i da se pobrinem za njih i njihove želje, bez da mi vežu ruke. Volim kada su klijenti otvoreni za nove ideje i sugestije. Najviše mi se sviđa upravo takav princip rada.

Koja je bila prva tetovaža koju ste napravili? I kome?

- Prvu tetovažu napravila sam svojoj majci, natpis "family" s tri ptičice koje zapravo predstavljaju sestru, brata i mene.

NEJA MARKICEVIC CROPIX

I sami ste velika ljubiteljica tetovaža. Koliko ih imate i kakve su? Jeste li zbog nekih od njih ikad požalili?

- Zaista ne znam koliko tetovaža imam na sebi niti na koji način bih ih uopće mogla izbrojati kada su sad većinom spojene u jednu cjelinu. Imam tetovaže sa posebnim značenjem, imam i one koje mi ne predstavljaju ništa, različitih stilova i veličina, ali sve su crne. Nisam ljubitelj tetovaža u boji. Požalila sam što sam se tetovirala kod nekih majstora samo zato što su im usluge bile jeftine i mogla sam si ih brže priuštiti što je bilo veoma glupo jer dobre tetovaže nisu jeftine. Kvaliteta u svijetu tetoviranja definitivno košta i to nije stvar na kojoj treba štedjeti, ipak ih nosimo zauvijek. Kao tinejdžerica nisam znala bolje, nemojte napraviti istu tu grešku, već uložite u kvalitetnog tattoo majstora i ne štedite na tetovažama, to je moja topla preporuka.

Kada ne tetovirate druge, što najradije radite u slobodno vrijeme?

- Imam zaista mnogo hobija, ali vođenje biznisa oduzima mi sve vrijeme za njih. Stoga izdvajam svoje slobodno vrijeme na ono najbitnije poput druženja sa svojom obitelji, dečkom i prijateljima.

Vidimo da volite i putovati. Koje biste putovanje ili destinaciju istaknuli kao najdražu, najzanimljiviju...?

- Nema mi ništa ljepše nego putovati i istraživati druge kulture, vidjeti nešto novo što mi oduzme dah i natjera suze radosnice koje poteknu od zahvalnosti što imam priliku doživjeti i vidjeti takvo što. Azija me oduševila, ali nedavno putovanje u afrički safari bih definitivno istaknula kao posebno iskustvo. Naime, veliki sam ljubitelj životinja i vidjeti ih tako slobodne, mnogobrojne u svom prirodnom staništu je bilo nešto zaista nezaboravno.

Postoje li neke zanimljive anegdote s tih putovanja?

- Postoji ih mnogo, ali izdvojila bih jednu sa Zanzibara gdje sam sasvim slučajno naletjela na jednog svog klijenta iz Velike Gorice kojeg sam tetovirala tek dva tjedna prije dolaska. Imao je svježe zacijeljenu tetovažu komada pizze koju smo tad u smijehu namazali kremom za sunčanje u čudu kako je svijet zapravo malo mjesto.

NEJA MARKICEVIC CROPIX

Da se ne bavite tetoviranjem... Čime biste se bavili?

- Dizajnom unutrašnje arhitekture, nema sumnje. Dizajner sam po struci i to je moja prva strast.

Privlači li vaš rad neku specifičnu klijentelu ili se uglavnom susrećete s različitim tipovima ljudi? Privlačite li kao ženska tattoo majstorica većinom ženske ili muške klijente?

- Sada nakon sedam godina tetoviranja napokon mi se klijentela malo kategorizirala vezano za stil tetoviranja koji me zanima. Različiti tipovi ljudi, ali ukusom isti, po pitanju mog stila tetoviranja. Većinom su to muškarci srednjih godina, dok žene dosta slabo tetoviram. Razlog je taj što žene stavljaju male jednostavne linijske tetovaže koje ja više ne radim.

Žene se u poslovnom svijetu nerijetko susreću s mnogim predrasudama. Jeste li i vi imali takvih iskustava?

- Naravno. Nekad se posao tattoo majstora smatrao muškim poslom, mi smo se kao žene trebale truditi više kako bismo ostale zapažene u toj branši i dokazale da nismo ništa manje sposobne za izradu tetovaža. Predrasude glede toga su i dalje prisutne, ali ipak manje nego prije.

LORENA PUŠKARIĆ

Interijer salona uređivali ste sami. Možete li nam ukratko opisati cijeli proces i što ste time željeli postići?

- S obzirom na to da je dizajn interijera moja prva strast, sve sam uređivala sama i jako mi je bitno da se u prostoru u kojem provodim toliko vremena osjećam ugodno, kako ja tako i moji klijenti. Čitav interijer salona malo je drugačiji nego kod većine. Plan je bio postići ugodnu takozvanu kućnu atmosferu kako bi se klijenti osjećali zbrinuto i ugodno. Sve je dosta tamno uz ambijentalna svjetla što čini klijente smirenima tijekom boravka u studiju, umjesto da sve bliješti bjelinom pa se osjećaju kao da su došli na operaciju zbog čega im nerijetko rastu strah i nervoza. Poslovni prostor, kakvog god je uređenja, također treba biti čist i uredan, smatram da je to najbitnije, a lijepo uređenje, boje ugodne oku i opuštena atmosfera samo su dodatan plus.