Premda je o trudnoći i majčinstvu maštala godinama, nakon što je na svijet 2018. godine donijela sina Vida, 37-godišnja zagrebačka modna dizajnerica suočila se s teškim stanjem koje joj je onemogućavalo da uživa u novoj životnoj ulozi.
Nisam bila svjesna da imam problem i to je najtužnije od svega. Nisam znala prirodu svog stanja jer ja bih za sebe inače uvijek rekla da sam jaka osoba i da mi se nešto takvo naprosto nikada ne bi moglo dogoditi. Zapravo, mislila sam da mogu imati kontrolu nad svime što radim i da mogu obuzdati osjećaje, konstantno loše stanje... Prirodno sam vrlo pozitivna i vesela osoba pa tim više ovo što me snašlo jednostavno nisam očekivala.
Na moju veliku žalost, postporođajna depresija me sputavala u onom što sam najviše željela i čekala sedam godina, a to je da budem majka. Kad bih mogla, prije svega bih vratila vrijeme i te najranije mjesece u kojima nisam uopće uživala. Nisam se mogla prepustiti ljepoti i čarima majčinstva, uživati u bebi, iz moje glave nije izlazilo konstantno preispitivanje jesam li mu dovoljno dobra majka. To me ubijalo. Veći dio dana sam provodila sama s njim, plakala sam gotovo svaki dan, a imala sam i suicidalne misli.
Nisam izgovorila svoj problem na glas, i tu je ležao moj problem. Jer kako stati pred supruga i izreći tu strahotu? Ili mamu koja je i sama prolazila u to vrijeme kroz težak period. Bojala sam se osude u smislu da ću ispasti nezahvalna, da ljudi ne bi rekli: "Gle nju, ima sve, dijete koje je toliko željela, topli dom, hranu, a sad je ona depresivna." Nažalost, zbog svega sam se udaljila i od supruga što je dodatno pogoršalo čitavu situaciju.
U tim mi je teškim trenucima mnogo pomogla moja najbolja prijateljica, dnevno bih je zvala i po deset puta. Nekad samo da se isplačem, nekad da me utješi i kaže mi da će sve biti u redu. Premda je i ona sama tada bila rodila drugo dijete, uz sve obaveze koje je imala, davala je sve od sebe da mi barem preko telefona pomogne.
Nisam puno dvojila oko toga želim li pričati o tome što sam prošla s postporođajnom depresijom ili ne, stvar je bila jasna. Znala sam da ću, ako progovorim o tome javno, sigurno pomoći barem jednoj ženi. Barem da zna da nije sama i da se to ne događa samo i jedino njoj. Javno govorenje o tome kod nas je nažalost još uvijek tabu tema, a mnogi isto smatraju i sramotom. Možemo samo zamisliti kako je to teška i zabranjena tema u nekim zaseocima i malim zabačenim selima. Kako i kome ta zena da uopće izusti nešto slično, kako da prizna da ima problem? Kome? Tko bi je uopće mogao razumjeti?
Mislim da u Hrvatskoj još uvijek o postporođajnoj depresiji nismo dovoljno educirani, niti govorimo dovoljno otvoreno o istoj. Mlade mame najviše se boje upravo osude društva jer, kao ljudi, u životu uglavnom i funkcioniramo onako kako nam društvo nalaže, a društvo nalaže da budeš zahvalna što si rodila zdravo dijete. O tome kako si nitko ne pita.
Za ovu bolest nema lijeka, osim prepisanih antidepresiva, osim da te obitelj i okolina podrže, prigrle i utješe. Da ti kažu da će sve biti u redu jer su oni uz tebe i s tobom će proći kroz sve što te muči. Razgovor o tome kako se osjećaš zaista pomaže. U mom slučaju, ja sam bila ta koja je samoj sebi rekla da je dosta, da moram biti jača od onoga što osjećam, da sam jedino ja ta koja mogu nadići postporođajnu.
Zbog svega što sam prošla u prvoj trudnoći s Vidom, jako sam se bojala i dugo odgađala drugu trudnoću. Kad sam se napokon na istu ipak odvažila, i dalje sam neprestano mislila na to i nimalo nisam bila opuštena. Tu sam, pak, propustila uživanje u trudnoći, maženje trbuha i puštanje glazbe bebici u trbuhu. Stalno sam bila napeta i nakon svega sam rodila sedam tjedana prerano, imala težak porod, a kći Mina morala je biti u inkubatoru. Tada sam vidjela zapravo koliko žena može biti jaka, a sve me to ojačalo, ali i povezalo sa suprugom i djecom zbog čega sam danas dvostruko više zahvalna na svemu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....