Naša čitateljica i bivša kolegica, koja živi u Bergamu, epicentru epidemije koronavirusa u sjevernoj Italiji, za Gloria.hr za rubriku 'Gloria osobno' podijelila je trenutke iz života koji nikada nije bio teži. Iako se nalazi u svojem ugodnom domu, osjeća se kao u kavezu, a zvona na crkvama zvone stalno, po cijele dane, i podsjećaju je na tužnu realnost.
Piše: Stela Sedlar iz Bergama
6. travnja 2020.
Bergamo. Sedmi tjedan izolacije
Lopta koja udara u zid. Koji čudan zvuk. Skoro pa stvara određenu nelagodu. Zašto je tako čudno ako se otac i sin igraju u vlastitom dvori štu? Kao da je biti doma zapravo nešto drugo, a ne samo neophodna zdravstvena mjera.
Biti doma je postao neupitni kolektivni obred, složno marširamo u istom smjeru, istim tempom, i dajemo mu autenticnu simboličku vrijednost. Udarac lopte novi je zvuk, jer u ovih sedam tjedana, čuju se samo crkvena zvona i sirene hitne pomoći. Jedna je od gradskih bolnica blizu moga doma, bas kao i crkva. Ne mogu, a da ih ne čujem. Zvone cijeli dan. Samo što zvone samo za mrtve.
U sablasnoj tišini praznog grada svaki udarac zvonika boli; boli kao šamar otvorenom, teškom rukom po mekanom licu. Jedan, pa još jedan, pa još jedan. I tako u nedogled. I tako već tjednima. Kao da živimo u nekom ružnom filmu kojemu nema kraja. Loptu nismo čuli, ni koristili, tjednima.
Ponovo zvuk lopte. Sad smo mi ti koji se igraju
Uzbuđeni glasovi dvoje djece i udarci po lopti izmamili su na balkone obližnje zgrade troje, četvero ljudi. Gledaju nas u tišini, pitam se kuda ih vode njihove misli.
Naš maleni susjed, desetogodišnji dječak, gleda nas s prozora. Zna jako dobro da nam se ne može pridružiti. Koliko mora biti dobro i poslušno dijete koje ostaje doma dok dvoje drugih klinaca igra nogomet? A mi; mi smo presretni: pola sata na zraku, ugrijani proljetnim, toplim sunčevim zrakama, zaboravljajući da smo izašli po prvi puta nakon tri tjedna izolacije.
Sve je to nestalo dok je lopta letjela s jednog kraja dvorišta na drugi. U ovoj utakmici, naš je protivnik jak i nepredvidljiv. Koji god rezultat bio, nećemo smatrati da smo pobijedili. No, s ove strane, Bergamo se bori, ne posustaje. Bergamo želi čuti zvuk lopte, pa makar samo u vlastitom dvorištu.
Čitajte i:
Život s ljudima koji imaju bipolarni poremećaj: Kao djevojčica uvijek sam mislila da sam ja kriva
Mnogi će se poistovjetiti: 'Više se ne preziremo, ali se ni ne sramimo reći da se razumijemo'
Korona i potres promijenili su joj perspektivu: 'Luksuz su za mene sad posve druge stvari'
Kad anksioznost udari: 'Mislila sam da mi se dogodilo najgore, no tek je tad uslijedio horor'
'Od prave spavalice - štreberice postala sam netko tko ne može odspavati noć u komadu'
Ljubavni život samohrane mame: 'To je priča o svakoj ženi na ovom Balkanu'
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....