Ne mogu egzaktno reći što je najvažnije čemu me brat naučio, najtočnije bi bilo - dao mi je sve. Uz njega sam se zaljubio u kazalište i živio to kazalište. Uvijek mi je govorio da ako ne idem s osmijehom na probu, nešto ne valja - govori glumac Živko Anočić (42) prisjećajući se svog nedavno preminulog brata, redatelja Saše Anočića, u čijoj je režiji izvodio svoje najvažnije uloge. Slavnu predstavu "Kauboji" odigrao je 450 puta, a "Smisao života gospodina Lojtrice" otprilike 120 puta - i uvijek oduševljavao svojim izvedbama. Povod za razgovor sa Živkom Anočićem, poznatom i po glavnoj ulozi u TV seriji "Dnevnik velikog Perice", veliki je preokret u njegovoj karijeri - prelazak iz Dramskog kazališta Gavella u ansambl nacionalnog teatra, zagrebačkog HNK-a, gdje ga uskoro čeka prva dramska premijera. Razgovarali smo o tugovanju, melankoliji, sjećanju na rodni Osijek i odgoju sina Aleksandra (12), rođenog u vezi s bivšom partnericom, glumicom Tenom Jeić Gajski (44).

Kako je došlo do vašeg prijelaza iz Gavelle u HNK?

- Ispalo je nekako kao logičan slijed: od kazališta Trešnja preko Gavelle do HNK-a. Mislim da su takve promjene dobre za razvoj i higijenu glumca.

Kako se osjećate uoči prve premijere u nacionalnom teatru?

- Igram, kako je sam redatelj Ivan Planinić rekao, "izlučevinu" glavne uloge koju igra Daria Lorenci Flatz. Bavimo se adaptacijom zbirke "Fafarikul" spisateljice, prevoditeljice i sveučilišne profesorice Đurđice Čilić. Zbirka je to stotinjak pripovijesti, anegdota i sjećanja, koje dijele spremnost pripovjednog subjekta da neuvijeno i bespoštedno govori o slabostima, prije svega vlastitima, ali i o strahovima, manjkovima, pogreškama i krivim skretanjima koje bi većina čitatelja, a uskoro i gledatelja, mogla prepoznati kao svoje.

Slavnu predstavu "Kauboji" odigrao je 450 puta, a "Smisao života gospodina Lojtrice" otprilike 120 puta - i uvijek oduševljavao svojim izvedbama

TOMISLAV KRIŠTO/CROPIX

Gdje se vi kao Slavonac, kojem su uvjetovane melankolija i nostalgija, nalazite u tom spektru emocija?

- Ne mogu se mjeriti s Darijom Lorenci, kojoj su Đurđičine teme znatno bliže. "Život" priča koje ćemo ispričati na sceni, ali i život sam po sebi je upravo sve to: nježnost, pamet, vrludavost, optimizam, pesimizam i patetika. Uostalom, i sam sam često melankoličan u posljednje vrijeme zbog raznih gubitaka, pa bolje razumijem ono što trenutačno radim.

Osjećate li nostalgiju prema osječkim danima, u kakvim uspomenama vam je ostao život u rodnom gradu?

- Nažalost, ne možemo iz sjećanja izbaciti ratne teme tih godina. Sjećam se granata, ratnog Osijeka, ali i toga da je moj brat Saša odjednom upisao Akademiju dramske umjetnosti, što je našoj cijeloj obitelji bilo iznenađenje. Upisao je glumu nakon susreta s prijateljem koji je to studirao, pa je prekinuo studij književnosti i otišao na Akademiju. Htio je režiju, ali na kraju je upisao glumu. Mislim da je čak neke monologe i pjesme izmislio na prijamnom, pa kada je prošao u uži krug, imao je problem s tim kako ponoviti to što je prvi put recitirao... Ja prije njegova upisa nikad prije nisam bio u kazalištu, bili smo radnička obitelj, no onda sam počeo pratiti sve njegove ispite jer su mi oni bili bijeg iz tada sivog Osijeka u neki veseliji, zamišljeni svijet. Osječki HNK mi je bio svojevrsna oaza jer su tamo bila moguća čuda. Onda se dogodila audicija na kojoj su tražili klinca za Sašin diplomski ispit, odabrali su me, i to je bilo to! Četvrti osnovne, scena HNK-a na kojoj spoznajem da želim biti glumac, i već tada negdje zainteresirano krećem čitati.

Koju vam je najvažniju lekciju dao brat?

- Možda da prigrlim sram, provalim glupost i svima će nam zajedno biti neugodno. Njegove probe su uvijek bile lake jer nikada nije govorio da nešto moramo. Uglavnom je uspijevao tuđe strahove pretvoriti u njihove prednosti. Bio je odličan pedagog i profesor glume.

Kako se nosite s njegovim odlaskom?

- To mi je prvi tako velik gubitak u životu i nisam ništa manje tužan nego što sam bio prvog dana. Kao da je netko odstranio nepovratno dio mene.

Hoćete li nastaviti snimati "Dnevnik velikog Perice"?

- Upravo smo u probama. Jako se veselim tom snimanju koje kreće za otprilike dva mjeseca. Premda ne mogu govoriti o tome što će se u novih šest epizoda događati, mogu samo reći da će one ići u ponešto drukčijem smjeru od prve sezone.

Nakon toliko godina na sceni, osjećate li i dalje tremu u nekim situacijama?

- Trema i ja imamo zanimljiv odnos, postali smo prijatelji i ja maksimalno uzimam od nje, kao što i ona mene maksimalno ždere. Zanimljiv je to suživot.

Jeste li u tom procesu "rada na sebi" ikad koristili pomoć psihoterapije?

- Nisam, ali daleko od toga da mi ne treba. Mislim da svakome od nas treba, jedna poštena i dubinska psihoterapija.

Krajem 2023. godine pridružio se ansamblu HNK u koji je stigao iz Gavelle, a prije nje bio je u Trešnji

TOMISLAV KRIŠTO/CROPIX

Može li gluma poslužiti kao zamjena?

- Da, jer moraš rovati po sebi.

Kada kreće "rad" glume, je li vas Saša tome instruirao?

- Često su me srednjoškolci znali pitati da im pomognem pripremiti se za prijemni ispit, na što bih im znao reći da se za prijemni mogu pripremiti za mjesec-dva, ali da su davno trebali početi čitati. Želim reći - rad glume kreće s čitanjem. Saša me stalno kljucao: "Čitaj, čitaj, bilo što, samo čitaj, pa i knjige koje ti se ne sviđaju jer iz svega se može nešto izvući". Znao je što govori jer je on sam jako puno toga u svom radu izvukao iz studija književnosti. Danas i ja svom sinu pokušavam što je više moguće usaditi ljubav prema knjizi, naviku čitanja.

I, kako ide?

- Jako sam ponosan na njega, nedavno je pročitao svih sedam knjiga o Harryju Potteru, ne propušta lektiru, a tek mu je 12 godina.

Pomažete li mu u učenju?

- Još u drugom osnovne rekao sam mu da moja volja i želja da mu pomognem s matematikom tu staje, da će morati sam, odnosno da ću mu, ako treba, plaćati instrukcije. Za lekcije iz povijesti pak pripremam se dan ranije. Aleks, srećom, s matematikom nema problema kao što sam ja imao, a to zaista nije bila mala muka. Ostali predmeti super idu. Ima široko polje interesa i jako je znatiželjan. Obožavam s njim ponavljati i učiti stvari koje nikada nisam naučio. Uz njega i ja ispravljam neke svoje ocjene.

Jeste li uz njega postali i bolji kuhar?

- Tako je, službeno jelo svih očeva i sinova, pogotovo rastavljenih, su špageti s bolonjezom. Sada imam i neki novi super lonac, pa se moje dugogodišnje istraživanje teme bolonjez privodi kraju.

U čemu vas je još sin preodgojio?

- Naučio me da budem bolja osoba, koliko god to prozaično zvučalo. Odgovornija, zrelija. Recipročni smo u međusobnom odgoju. Da ne kažem, postao sam bolji učenik.