Ana Tajder, spisateljica iz Zagreba, kći glumice Jagode Kaloper, opisuje svoj život u Seattleu, u kojem su police u trgovinama također prazne, te za magazin Gloria otkriva da je i ona vjerojatno bila zaražena koronavirusom, ali za to nema dokaza jer joj zbog nedostatka testova nisu htjeli uzeti bris.
Već dvije godine sa suprugom i sinom živim u Seattleu, koji je posljednjih nekoliko tjedana postao epicentar koronavirusa. Nije čudo da su se baš tu pojavili prvi slučajevi - u Seattleu su sjedišta Microsofta, Amazona i Boeinga s ukupno 200.000 zaposlenih, mahom programera koji su s obitelji došli iz Indije i Kine, odakle je krenula pošast. U petak, 29. veljače prva dijagnoza stigla je iz doma za starije Life Care Center, nedaleko od nas. Tijekom vikenda preminulo je pet stanara doma, idućih dana još dvadeset... Sada je u domu samo trećina stanara, ostali su preminuli ili su u bolnici, a susjedi su u znak solidarnost s njima ukrasili drvored plavim vrpcama i cvijećem. Kao i većina svjetskog stanovništva, muž i ja zapitali smo se kako da se pripremimo i zaštitimo.
Prvo smo odlučili kupiti zaštitne maske i dezinfekcijsko sredstvo za ruke, ali toga u Americi već dulje nema. Rasprodano je.
No, povjerovali smo informacijama koje stižu iz Američkog centra za kontrolu bolesti da maske, ako nisu one posebne koje prianjaju uz lice, ne pomažu.
Role su mi nestajale pred očima
Idući korak bio je kupnja namirnica. Naivno sam otišla u dućan i zatekla - prazne police. Ljudi su u blagoj panici, pod maskama i s medicinskim rukavicama, grabili sve što su mogli naći. Potom sam preko Amazona naručila veliku količinu nekvarljivih namirnica - i toaletni papir! Kako bih klikala, tako su mi role nestajale pred očima. Ipak, nekako sam uspjela nabaviti dvanaest rola! Normalno dostava namirnica s Amazona traje dva sata, sada traje tri dana, ali i to je super.
U garaži imamo zalihu hrane i vode za nekoliko tjedana, što znam cijeniti jer si većina Amerikanaca ne može priuštiti taj luksuz.
Prijateljice iz New Yorka i Los Angelesa kažu mi da su tamo police dućana prazne, a dućani puni izbezumljenih ljudi koji kupuju što stignu. Kod nas u dućanima barem nema gužvi, a police s tjesteninom i konzervama svaki se dan isprazne, ali onda ponovno napune. Čujem da su svugdje rasprodani i toplomjeri.
Prazne ulice Seattlea, u kojem su Microsoft, Amazon i Boeing, čijih 200 tisuća zaposlenih sada radi od kuće.
Doslovce su nam se počeli smijati
Prazne ulice Seattlea, u kojem su Microsoft, Amazon i Boeing, čijih 200 tisuća zaposlenih sada radi od kuće.
U srijedu, tri dana nakon prvih smrtnih slučajeva, počelo me boljeti grlo. U četvrtak su počeli simptomi koronavirusa: groznica, kihanje i lagana temperatura koja se navečer podigla na 39. Nismo htjeli paničariti, jer svi smo mladi i zdravi, ali Nic je u subotu trebao otputovati u Englesku na pogreb svoje mame. To je značilo nekoliko rizika: ostaviti mene i sina same u situaciji u kojoj mi, ako se jače razbolim, nitko neće htjeti čuvati dijete, ali i opasnost za putnike u avionu te za sve starije osobe koje dođu na pogreb. Naivno smo nazvali svog liječnika opće prakse i najavili da bismo došli na testiranje. Ako se pokaže da nije koronavirus, Nic bi otputovao na pogreb. Doslovce su nam se počeli smijati.
Iako se mjesecima znalo da dolazi koronavirus, testova nema.
Prijatelj, liječnik u obližnjoj bolnici, objašnjava pak da ih ima, ali ih koriste samo u slučajevima visokog rizika i kod jakih simptoma. Odlučili smo se testirati na gripu - ako bude pozitivno, onda nije koronavirus pa Nic može krenuti na put. Zamolili su me da dođem s maskom, najavim se i čekam u autu. Po mene je došla sestra s maskom, zaštitnim naočalama i rukavicama, a jednaku opremu imala je i liječnica, koja me pregledala te uzela bris iz nosa. Test je bio negativan, poslali su me kući bez velike panike i posebnih uputa. Nakon razgovora s obitelji Nic je odlučio ostati. Usred ove krize ponovno mu je puklo srce zbog mame. U školu i u Nicov ured odmah smo javili da imam simptome i odlučili se izolirati. Moram priznati da mi nije bilo svejedno.
Javni život u sekudi je zamro
Nakon svega što sam prošla - teške operacije kralježnice, rata u Hrvatskoj, Nicove zloćudne bolesti i kemoterapije, mamine borbe s rakom - nisam previše strašljiva. Ali te večeri sam kašljući, s grloboljom, temperaturom i zimicom ležala u krevetu i borila se sa strahom. Što ako se nešto zakomplicira, a bolnice su već pune? Što ako se moj sin razboli? U ponedjeljak mi je temperatura pala i osjećala sam se puno bolje. Taj dan urede su do kraja ožujka zatvorili Microsoft, Amazon i mnoge druge tvrtke, tako i Nicova. Većina stanovnika Seattlea počela je raditi od kuće. Direktorica škole nastavila nam je slati e-mailove, ali škola je, na veliko čudo, još bila otvorena. Cijelo to vrijeme korona se polako prikradala u naš život i onda prodrla u jednom danu.
Trump nije preuzeo vodstvo u krizi, ali to su učinili ravnatelji škola, muzeja, knjižnica, sportskih klubova i sve odjednom zatvorili. Javni život time je u sekundi zamro. Ljudi su shvatili važnost izolacije i sami se na nju odlučili. Mada nije najavljena službena karantena, gradske ulice su poluprazne, kao i dućani, restorani i kafići. Nekidan sam otišla nešto vratiti u H&M i bila sam jedini kupac. Ušetala sam u Anthropologie i u njemu bila sama - u cijelom shopping centru srela sam pet ljudi.
Ulaz u dom za starije Life Care Center, gdje je ostala samo trećina stanara - ostali su umrli ili su u bolnici.
Gužve su jedino u trgovinama oružjem
Ulaz u dom za starije Life Care Center, gdje je ostala samo trećina stanara - ostali su umrli ili su u bolnici.
Jedino je gužva u dućanima s oružjem - to je američki odgovor na humanitarnu krizu. Narod bez vodstva zbunjen je i preplašen, pogotovo nakon Trumpova zadnjeg govora u kojemu je još jednom dokazao da besramno laže tvrdeći da je zemlja odlično pripremljena i da se svatko može testirati. Još nije jasno što je s velikim dijelom Amerikanaca koji nemaju zdravstveno osiguranje niti što će biti sa šestotinjak tisuća beskućnika. Jučer sam srela susjedu koja ima troje djece. U ponedjeljak su joj iz škole javili da dođe po njih jer jedan od roditelja ima koronavirus. U srijedu je dobila slom živaca i unajmila brvnaru u šumi - u nadi da će se tamo lakše nositi s troje djece, domaćim zadaćama, muževim poslom, a valjda i sa strahom. Ne razumijem njezinu reakciju. Mislim da ju je u samo dva dana skrhala mješavina straha i panike.
Ja sam si stres umanjila tako što sam prihvatila da smo u izvanrednom stanju, da idućih tjedana nije važno koliko će dijete obaviti za školu niti koliko će tko obaviti posla.
Najvažnije je da ostanemo zdravi i ne poludimo u izolaciji. I zato je treba shvatiti kao neku vrstu odmora.
Usporavamo i gledamo da se unutar četiri zida zabavimo! Svi su otkazali i privatna druženja. Prijatelji na društvenim mrežama ponosno pokazuju kako se navikavaju na izolaciju: djeca zajedno pišu zadaće, roditelji kartaju i kuhaju, hrpe knjiga su posuđene iz knjižnica, neki s djecom rade uskrsne zečiće od čarapa. Muž mi je danas priznao da se jako brine. Rekla sam mu da smo mi u Hrvatskoj sjedili u mračnim podrumima i iščekivali bombardiranja pa mi se iz te perspektive ovo čini kao godišnji odmor. Dok smo zdravi, sve je ok. A da bismo ostali zdravi, moramo se držati podalje od drugih ljudi, izaći samo u nabavu najvažnijih potrepština i nakon toga prati ruke sapunom punih 20 sekundi. Prebrodili smo svašta pa ćemo prebroditi i ovo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....