Vlado Kreslin, koji sredinom listopada priprema veliki koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture, otkriva zašto obožava Brač i druženja s Nenom Belanom te gdje su nastali njegovi najveći hitovi.
Umjesto u redakciji, sunčani ponedjeljak proveli smo u centru grada na kremšnitama s poznatim slovenskim glazbenikom Vladom Kreslinom, koji i u 71. godini radi punom parom. U zagrebačkoj Tvornici kulture 17. listopada priprema veliki koncert na kojem će otpjevati sve svoje uspješnice, od kojih je mnoge preveo i na naš jezik kako bi se približio publici u Hrvatskoj u kojoj, dodaje, obožava nastupati.
"Svaka moja pjesma ima neku priču, brojne od njih su jako duhovite pa sam ih morao prevesti kako biste ih i vi razumjeli. Na sceni će nas biti devet, a od gostiju će mi se na pozornici pridružiti saksofonist Jakša Jordes. Volio bih i da moj tata, koji ima 96 godina dođe, ali zdravlje mu se u posljednje vrijeme pogoršalo pa to neće biti moguće", objašnjava Vlado. Upravo su roditelji najviše zaslužni što se cijeli život bavio glazbom. Njegov otac je prvu gitaru kupio 1947. godine i, kako kaže, stalno svirao i pjevao u kući, dok mu je majka pjevala u folklornoj skupini.
"Neko vrijeme sam čak i nastupao s tatom i njegovim kolegama koji su imali bend. To su stariji ljudi koji se nikad nisu zasitili glazbe pa pod stare dane i dalje sviraju i pjevaju, najviše šlagere i narodnu, kafansku glazbu. Bio je poseban osjećaj dijeliti pozornicu s ocem. Napisao sam i pjesmu o toj gitari koju je kupio davnih dana. Moji roditelji su slušali Gabi Novak, Zdenku Vučković, Arsena Dedića i brojne slovenske glazbenike, na toj sam glazbi odrastao, a kasnije sam s nekima od njih i surađivao", govori Vlado, koji je u Hrvatskoj najpoznatiji upravo po duetima. S Nenom Belanom je snimio "S Mure na more Jadransko", sa Šajetom "Rulet", a radio je i s brojnim drugim glazbenicima, od Massima, Livija Morosina, Drage Mlinarca, Rade Šerbedžije, ali i američkim i europskim kantautorima poput R.E.M.-a, Chrisa Eckmana, Stevea Wynna, Allana Taylora, Hansa Theesinka i Mary Coughlan. Svirao je s bendovima Martin Krpan i Beltinška banda, a već trideset godina ga prati bend Mali bogovi. Iako se glazbom bavi odmalena, nakon srednje škole upisao je Učiteljski fakultet i predavao njemački i engleski jezik u nižim razredima osnovne škole.
"To je najteže i po meni najbitnije zanimanje. Bio sam učitelj sve do četrdesete godine i nakon toga više nisam mogao voditi dvostruki život, postalo mi je prenaporno ujutro biti u učionici, a navečer u klubovima i na pozornicama, pa sam se odlučio u potpunosti posvetiti glazbi i danas sam ponosan zbog te hrabre odluke, jer nije lako baviti se isključivo time, pogotovo onom muzikom koja nije za široke mase", prepričava Vlado, koji je tijekom karijere punio dvorane diljem svijeta - od Amerike, Kanade, Australije, a uskoro priprema koncerte u Londonu i Dublinu.
"U inozemstvu uglavnom na moje koncerte dolaze ljude s Balkana, no ima i stranaca. Volim svirati u pubovima", govori glazbenik, kojeg zovu "slovenski Bob Dylan", a pred njim je i nastupao dva puta, u Varaždinu i Ljubljani. Nikad, kaže, u svojoj karijeri nije otkazao nastup, pa čak kada od bolesti nije mogao doslovno stajati na nogama.
"Ugrizao me krpelj i dobio sam meningitis, a imao sam rasprodan koncert na Križankama. Nisam mogao stajati ni pjevati, pa sam cijeli koncert sjedio na stolici i maltene šaptao jer nisam imao snage za pjevanje. Dan poslije završio sam u bolnici na infuziji, ali sam ipak odradio koncert", prisjeća se Vlado, koji je ime dobio po legendarnom vrataru Hajduka Vladimiru Beari.
"Moj tata je veliki ljubitelj Hajduka. Kad god je mogao, išao je u Zagreb na Hajdukova gostovanja na Maksimiru. Ispričao mi je da je jednom dobio kišobranom po glavi jer je umjesto među Torcidom završio na tribini s Bad Blue Boysima", kroz smijeh nam govori Vlado. O njemu je prije četiri godine izišao dokumentarac "Pjevaj mi pjesmu" koji je prikazan na regionalnim festivalima.
"Snimili smo ga u svega tri, četiri dana. U njemu pričam svoju životnu priču, a u pauzama idu moje pjesme. Drago mi je što smo ga napravili", ističe Vlado, kojeg su za njegov 70. rođendan posebno dirnuli mladi slovenski glazbenici koji su svirali covere njegovih pjesama u kinu Šiška.
"Okupili smo repere, rokere, pop izvođače, mlade ljude koji se nisu ni rodili kada sam počeo pjevati. Koncert će izići i na albumu. Bilo je dirljivo i posebno, jako su me razveselili na rođendan", otkriva Vlado. Slobodno vrijeme najčešće provodi u svom vrtu u Ljubljani, kod roditelja ili na Braču gdje su i nastali neki njegovi hitovi.
"Volim čitati knjige, od hrvatskih književnika to su Jergović, Tomić i Dežulović, volim loviti ribu i na moru i na Muri, ali najveći mi je gušt doći na Brač, kupati se, sunčati, raditi nove pjesme, svirati i družiti se s domaćim ljudima i mojim prijateljem Nenom Belanom", govori Vlado. S njim su često i njegova djeca, tri kćeri i sin također vole glazbu, ali nitko od njih nije profesionalni glazbenik.
"Tome je najbliža moja najmlađa kći s kojom sam snimio jednu pjesmu. No, svatko od njih ima svoju karijeru i drago mi je zbog toga. Ovi stariji su otišli svojim putem, a sa mnom je u kući još najmlađa kći koja ima dvadeset godina, dok najstarija ima 44", kaže Vlado, koji će, zaključuje, pjevati sve dok je živ.
"Nikada neću otići u mirovinu, i dalje nakon svih tih godina guštam u koncertima, publici, vožnji kombijem sa svojim kolegama, ma u svemu što nosi život glazbenika. Znate kako se kaže, ptić mora pjevati dok je živ", zaključuje Vlado.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....