Zagrepčanin je od djeda naslijedio imanje podno Medvednice koje je godinama uređivao s puno ljubavi - sam je restaurirao stare predmete te vlastitim rukama izradio većinu namještaja, a najponosniji je na stolac napravljen od 1200 godina starog hrasta i impresivnu kočiju iz 18. stoljeća, njegovo imanje posjetio je tim magazina Gloria.
Zanatsko umijeće Miljenka Milinovića (64), dizajnera namještaja, restauratora i kolekcionara, ogleda se u svakom kutku imanja podno Medvednice velikog 8000 četvornih metara. Iako je uređivao i neke druge interijere, poput dvorca Martinis Marchi na Šolti iz 18. stoljeća, ovaj je Zagrepčanin najponosniji upravo na svoj posjed - Zaluka Heritage Estate, gdje mu društvo pravi mačak Indi. Ondje se prostiru tri kuće, kočije, voćnjak, mlin, glamping šator i spa zona. Neke je komade namještaja sam izradio, dok je druge obnovio, a sveukupno je više stotina predmeta od drveta. Sve što radi, kaže, temelji se na principu danas popularne cirkularne ekonomije prema kojoj je poželjno reciklirati, popravljati, dodavati novu vrijednost starim predmetima i poštovati načela ekološke održivosti.
Nakon više od 40 godina takvog rada i života na imanju na Gornjem Stenjevcu, Miljenko je odlučio napraviti promjenu - njegova će djedovina i dojučerašnji dom biti otvoren za javnost i gostima dostupan za najam.
Tri lica starog imanja
- Moj je djed 1918. na ovo imanje stigao iz Istre kako bi radio kao vincilir, točnije čuvar vinograda na vlastelinskom posjedu. Gazda mu je rad plaćao parcijalnim otkupom zemljišta pa je tako zaradio ovu zemlju. Ja sam od malih nogu volio zavirivati u tavane i podrume u potrazi za zanimljivim starim predmetima, a posebno me veselio dolazak djedu pa sam mu često kao dječak nosio hranu i gledao ga kako radi. Živjeti, raditi i izlagati na jednome mjestu postala je i moja mantra, baš poput njegove, a sada se sve mijenja. Prostor je pripremljen za najam i podijeljen na tri dijela - glamping, glavnu kuću koja je zamišljena za boravak i spavanje te prostor za evente. Ja ću se pak preseliti na Brač - kaže Miljenko Milinović, priznajući kako mu je ta odluka gorko-slatka.
Iako se raduje što će se baviti turizmom, teško mu je napustiti mjesto uz koje ga vežu brojne uspomene. Inače, Miljenko je diplomirani profesor tjelesnog odgoja koji je nakon šest godina rada u srednjoj školi napustio struku i posvetio se dizajnu namještaja. Poslušavši unutarnji glas, kupio je stroj za drvo, završio školu za stolara i otvorio svoju radionicu.
Njegova bivša supruga Romana učinila je isto, napustila posao na odjelu radiologije te su se oboje posvetili životu i radu na imanju Zaluka. Iako su nakon vjenčanja 1982. mislili da će boravak u kleti Miljenkova djeda biti privremeno stambeno rješenje, pretvorili su je u divan dom u cvijeću, a život u skladu s prirodom. Ondje su odgojili i dvije kćeri, Karlu i Janju.
- One su danas uspješne poslovne žene u tridesetim godinama, ali i dalje vezane uz ovo mjesto. Glavna kuća ima detalje koji će zauvijek podsjećati na njih, poput vitraja s njihovim inicijalima iznad ulaza u nekadašnje djevojačke sobe - objašnjava Miljenko.
Nemjerljiva vrijednost
Čitavo imanje zrcalo je njegova rada i života s obitelji, o čemu svjedoče brojni detalji, poput spomenutih vitraja ili pak neobičnog kamina teškog osam i pol tona u dnevnom boravku koji je izradio prema uzoru na stare zagorske zidane peći. Dvije kuće na imanju su zbog autohtone gradnje, otprije više od 100 godina, pod Zaštitom spomenika kulture, a treća, u kojoj se nalazi radionica i galerija kočija u prizemlju te prostor za evente, nije originalno bila na imanju. Naime, ta je građevina napravljena od cigle i drvenih greda u slovenskoj Dobovi koju su, prema njegovoj ideji, majstori rastavili, natovarili na dva kamiona, dovezli i ponovno sastavili. Svaki predmet u tim kućama ima svoju priču.
- Volim stolce, u dizajnerskom smislu oni su mi oduvijek bili zanimljivi, a jedan od dražih napravljen je od crnog hrasta starog više od 1200 godina. To drvo, za koje imam i certifikat Instituta Ruđer Bošković, toliko je kvalitetno i tvrdo da se jedva da rezati, a moji su ga radnici dva i pol mjeseca rezbarili kako bi dobili željeni oblik - otkriva Miljenko.
Jako mu je drag i kameni križ sa zagrebačke Katedrale. Darovao mu ga je čovjek koji je sudjelovao u njenoj obnovi. Nemjerljiva je vrijednost i djedove fotelje na kojoj je sjedio i Tito kada je posjetio imanje, lustera od vinove loze s čak tisuću LED dioda, spiralnog stubišta od bora starog 150 godina u glavnoj kući, umjetnog potočića koji se u kaskadama slijeva niz stijene pored kuće, kočije bana Josipa Jelačića koju je otkupio od jednog kolekcionara u potpuno devastiranom stanju...
- Danas je teško izmisliti nešto novo, ali ja sam ponosan na svoju kočiju iz 18. stoljeća, koja je vozila na relaciji Beč - Zagreb. Danas joj više nisu potrebni konji jer ide na električni pogon. Petnaest različitih stručnjaka radilo je na njezinoj rekonstrukciji, od stolara, tapetara, konzervatora i električara, a ja sam potrošio 4500 radnih sati. Njome se upravlja preko joysticka, a ima i četiri monitora, GPS i bar za šampanjac - ponosan je Miljenko na svoje remek-djelo izloženo na imanju. Čovjek neiscrpne energije i kreativnosti poput njega ipak mora stvarati pa otkriva kako će se na Braču posvetiti novim projektima - na otok mu iz Frankfurta stiže brod iz Prvog svjetskog rata pa će uskoro odlučiti koju će mu ulogu namijeniti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....