Naziv showa “Best of 1984–2023” zvuči kao greatest hits tvojeg života i karijere. Kako si slagao materijal i što publika može očekivati?

- Iskreno, kada sam krenuo slagati show, ideja nije bila samo „najbolje fore ikad“, nego stvarno jedan put kroz sve faze mog života. Kroz djetinjstvo, mladost, prve nastupe, pa do trenutka kad sam postao otac. Ima tu smijeha, ali i trenutaka koji su bili teški, intimni, a sad ih s odmakom mogu pretvoriti u nešto što će nas sve nasmijati. Ovo je možda i najosobniji show dosad, kombinacija mojih najluđih trenutaka, najdražih fora i dosta novog što nikad nisam izveo. Tako da, iako se zove „Best of“, ne znači da je sve staro. Publika može očekivati jedan pravi presjek života.

I zato bih htio reći ogromno hvala svima koji su došli na prvi termin u Zagrebačkom SC-u koji je na kraju bio rasprodan – to mi je stvarno velika čast. Zbog interesa je otvoren i drugi termin, 27. travnja u SC KINO. Isto tako želim zahvaliti i svima koji su napunili dvorane diljem Hrvatske – svaki grad, svaka publika, svaka reakcija mi puno znači. Bez vas, ovaj show ne bi imao smisla.

Život u hotelu, turneja, Slovenija – Hrvatska. Kako to funkcionira?

- Život u hotelu je nekad zabavan, ali često umarajući. Stalno si na cesti i u tuđem krevetu. Sve u biti ovisi koliko traje. Jako sam zahvalan Sloveniji, tamo sam završio dvije velike turneje IČKOT-a („IČKOTI 1“ i „IČKOTI 2“), gdje smo kolege komičari i ja imali preko 200 nastupa u dvije godine, a dvije godine za redom smo prema Eventimu bili predstava koji je prodala najviše ulaznica u cijeloj državi te godine.

VEDRAN PETEH CROPIX

Kako funkcionira suradnja nekoliko komičara? Koliko se međusobno zabavljate?

- Pa iznenađujuće dobro. Sve ovisi od ekipe i do karaktera. Komičarski humor u backstageu je potpuno drugačiji od humora koji bi inače ljudi očekivali. I nije da se mi sad tamo beskrajno zabavljamo. Posvećeni smo poslu kao i svaka druga osoba kad ode na posao. Bitno ti je da publika koja je došla tamo, platila kartu, organizirala dadilju, prijevoz, parking, možda večeru ili cugu s prijateljima kasnije, ima dobru večer. To je velika odgovornost, ali jako lijep posao. Kad radiš s dobrim komičarima, motiviraju te da budeš još bolji. Tako da možda postoji, ne bih rekao natjecanje, nego motivacija ako je komičar prije tebe razvalio publiku, da dođeš na taj nivo ili čak malo više. Ali opet, ne da se natječeš, već da publika ima cijelu predstavu na super zabavnom nivou.

Koliko je psihički zahtjevno iznijeti predstavu sam na pozornici?

- Puno zahtjevnije nego što izgleda. Baš svaki put je pred tobom jedna vrsta izazova, a i osjećaj usamljenosti iza pozornice je jako čudan. Ali recimo, dok sam na pozornici, onda sam svoj na svome. Tu maksimalno ostavljam sebe, s energijom, glasom, pokretima, komunikacijom s publikom. Nevjerojatno je koliko te predstava od sat i pol umori. Ljudi bi se iznenadili. Također je iznenađujuće da je to posebna kondicija, i psihička i fizička, jer je tijelo u ogromnom naletu adrenalina cijelo to vrijeme, jer si svjestan da nemaš ni back vokale ni glazbu da te pokrije ili ti da minutu vremena za predah. Ljudi koji se ne bave time, vjerojatno bi klonuli nakon cijelog tog šoka, adrenalina i energije koja se ostavi na pozornici. Ali što više predstava radiš, dobiješ i neku kondiciju. Iako, moram priznati da ne volim nastupati četiri dana zaredom, jer već na četvrtoj predstavi vidim kako mi glas odlazi i kako mišići ne funkcioniraju kao na prve tri. Tijelo se jednostavno troši i treba se oporaviti.

Kako nastaju tvoje predstave, u kojim uvjetima, situacijama?

- U kaosu svakodnevice. Nastaju prvo u mojoj glavi. Primjećujem neke stvari, razmišljam o situacijama iz djetinjstva, odgoja u Dalmaciji, Hrvatskoj, o svojoj vezi, prijašnjim vezama, o tome što moji prijatelji rade... Jednostavno pokušavaš svaki dio svog života staviti u predstavu ako je moguće. Stalno zapisuješ ideje, koje kasnije, kad sjedneš, vidiš možeš li pretvoriti u nešto. Ali pravi test je kad izađeš pred publiku. Kad izvodiš novi materijal, treba ti 5-6 predstava da sjedne sve na svoje mjesto, jer na pozornici mozak drugačije funkcionira. Često se improvizira, dođe nešto čega se ne bih sjetio dok sjedim za laptopom… Jednostavno ti nešto dođe iz “svemira”.

Otkud hrabrosti da pomisliš da si ljudima smiješan?

- Iskreno, ni dan danas ne znam je li to hrabrost ili ludost, ali mislim da je to najviše vještina. Počelo je kao nešto što sam htio probati. Išlo je toliko dobro da se pretvorilo u karijeru. Nitko ne postane komičar da bi zarađivao novce. Svi se time počnemo baviti iz ljubavi, i ako ljudi žele gledati, ostaneš na pozornici i prehranjuješ sebe, obitelj. To je iskrena kazališna disciplina. Ako si ljudima dobar, ljudi će doći; ako nisi, neće. Uvijek imaš nekog tko testira tvoj ego.

VEDRAN PETEH CROPIX

Kako je tekao tvoj put? U kojem si trenutku shvatio da se time želiš baviti?

- Shvatio sam da se želim baviti time prvi put kad sam izašao na pozornicu 2006. godine. Imao sam materijal od 20 minuta koji sam zapisivao mjesecima. Taj prvi nastup i danas mi je među top tri nastupa u životu. Kad sam sišao s pozornice, rekao sam sebi: “Ja se ovim moram baviti do kraja života.” Kad stand-up dobro izvedeš, taj osjećaj je božanstven. Nekad sam nakon takvog nastupa mogao sedam dana živjeti na toj dobroj energiji. Sad, kako sam stariji, sve kraće traje i užasno sam tužan zbog toga. Volim s nostalgijom gledati na te trenutke.

Razbij nam neki mit o poslu komičara.

- Mit je da komičari stalno moraju biti smiješni. Koliko bi samo bilo zamorno biti s osobom koja u svakoj situaciji pokušava valjati fore. Mit je i da smo ekstroverti. Većina komičara su introverti koji su privatno vrlo povučeni, analitični, rade na svojim vještinama i tek na pozornici dođu do izražaja.

Kažu da ste zapravo ljudi teškog karaktera?

- Pa ne znam, moguće. Mislim da nisam, ali najbolje je pitati moju ženu. U biti, nemojte pitati moju ženu, već znam što će reći.

Ali ti nisi samo komičar, ti si prije svega veliki kreativac. Kojim redom bi išle tvoje titule?

- Tata, suprug, kreativac, poduzetnik, komičar. Komičar je zadnji, ali bez prethodnih titula, komičara ne bi ni bilo.

Iz prve ruke znam da ti mozak radi sto na sat - kako izdržavaš sam sa sobom?

- Ponekad ni ja ne znam. Iskreno, ne znam drugačije funkcionirati. U većini slučajeva zadovoljan sam time kako moj mozak radi. Ali ponekad je naporan pa bih ga volio isključiti, ali bojim se da ako ga jednom isključim, možda ga više neću znati uključiti. Dakle, zna biti i blagoslov i prokletstvo.

Je li teško naći ljude koji te mogu pratiti?

- Sad, kad gledam unatrag svojih 40 godina, bilo ih je teško naći, ali našao sam ih u pravom trenutku. To su ljudi koji me razumiju ili pokušavaju razumjeti, koji me slušaju, koji su potpora, i uvijek spremni reći istinu i bezuvjetno mi pomoći. To jako cijenim. Lagati je lako, a reći istinu zahtijeva hrabrost.

Što te živcira?

- Tračevi, laži, podmetanja. Prezirem kukavice koje koriste takve stvari kao oružje.

U kojoj si relaciji s vlastitim egom?

- Borimo se svakodnevno. Volim svoj ego jer mi daje hrabrost i samopouzdanje. Mislim da ego nije loš ako je zdrav. Treba ga njegovati i držati u toj zdravoj zoni, a ne potpuno zatirati.

Kojeg si stava kad je u pitanju život na društvenim mrežama koje ti osobno također uzbudljivo živiš?

- Pa društvene mreže su super za posao, komunikaciju s publikom i "memoriranje" nekih zanimljivih životnih trenutaka. Treba ih uzimati s rezervom zato što ljudi stavljaju najbolje dijelove svog života, što sigurno može stvoriti anksioznost kod svih osoba. Tu ne isključujem ni sebe jer se lako povjeruje da svi nešto “super” rade, svi su zgodni, svi su sretni, samo ti stojiš na mjestu i imaš probleme koje drugi nemaju.

Živimo u čudnim vremenima, važniji su lajkovi i Insta prijateljstva. Što misliš o tome?

- Pa opasno je, posebno za mlađe generacije. Mislim da je to dio života, odnosno jedna prepreka koju će mlađe generacije morati prijeći. Mi možemo objašnjavati da to nije važno, ali i mi smo imali neke prepreke u svojim djetinjstvima, neke društvene okolnosti koje su bile posebne samo za nas. Neki su uspjeli, većina je uspjela, ali neki možda nisu. Treba raditi na tome, osobito jer i odrasle to zna “uzeti”… Na kraju krajeva i mi se učimo i nastojimo pratiti tempo s novim društvenim okolnostima. Mislim da juriti za lajkovima i insta-prijateljstvima je zamka, jer to je igra u kojoj nema pobjednika. Ako samo to ganjaš, postupno ali sigurno gubiš sebe jer da bi se svidio baš svima putem ćeš početi sputavati sebe.

VEDRAN PETEH CROPIX

Kako odgajati djecu, zapravo kako odgajaš sina? Čega te najviše strah?

- Trudim se biti primjer Oliveru. Trudim se kroz svoje ponašanje, kroz svoje djelovanje, akcije, pokazati sinu kako biti muškarac, prijatelj i otac. I nadam se da ćemo Korana i ja u tih prvih 6-7 godina, koliko već kažu psiholozi, stvoriti mu te tvorničke postavke s ispravnim vrijednostima da kad se nađe u situaciji da mu je teško, da će se znati centrirati i posložiti, te izvući s uzdignutom glavom i krenuti dalje.

Kako se nosiš sa životnim izazovima?

- Najviše humorom i razgovorima sa svojom ženom, koju ne mogu dovoljno nahvaliti, koja je doslovno moja stijena. Bez nje bih bio olupina od čovjeka. To je žena koja me pokrpa kad dođem ranjen doma. Ne znam čime sam zaslužio, odnosno zadužio svemir da ona uđe u moj život, ali neću preispitivati, samo ću biti zahvalan.

Očinstvo je zasigurno jedan od tih izazova. Kako te promijenilo?

- U potpunosti me promijenilo. Oliver me naučio strpljenju, bezuvjetnoj ljubavi. Dao mi je snage. Vidim svijet kroz njegove oči, i sve mi je novo opet. Vidim ljepotu u nekim stvarima koje sam uzimao zdravo za gotovo. Znam da zvuči kao klišej, ali samim time što je on ušao u moj život, ja sam sjeo na suvozačko mjesto i dao mi je novu perspektivu zašto radim i za koga radim. Neke stvari mi nisu više teške jer znam kome se vraćam doma. Nevjerojatnu hrabrost mi je dao da napravim neke stvari, čisto jer želim biti junak u njegovim očima. Izgubio sam sigurno i dio svoje taštine jer više nisam bitan samo ja…bitni smo MI, a ne ja. I to je ono što ti daje hrabrost i snagu.

Što ti je bilo najizazovnije?

- Najizazovnije je bilo ostati pri zdravoj pameti dok je žena bila u bolnici, a Oliver u inkubatoru. Čekati poziv od doktorice je li živa ona, je l‘ živ on nakon iznenadnog i hitnog poroda. Svako jutro, tih 5 i pol tjedana njihovog boravka u bolnici, čekati poruku da je noć dobro prošla...

Relacija dijete–brak?

- Pa to je kao ples. Nekad je lako, nekad je komplicirano, ali s pravom osobom sve ima smisla.

Kad smo kod relacija – Zadar, Rijeka, Zagreb?

- Zadru sam užasno zahvalan na mentalitetu, na prijateljima, na djetinjstvu, na svim uspomenama, na inatu koji mi je dao. Rijeci sam zahvalan za ljubav koju mi je dala, za sazrijevanje, za sve moje prijatelje i moj procvat. A Zagrebu sam zahvalan za moj život, za moju karijeru i moju obitelj.

Koliko je bio zahtjevan put penjanja do tvojih profesionalnih ciljeva?

- Pa sad kad pogledam unatrag, dosta zahtjevan, jako čudan, čak pomalo i nemoguć, ali vrijedan svakog koraka. Naučio sam puno o sebi kroz taj put. I sve neke svoje neuspjehe ili neke stvari koje sam htio da se dogode, a nisu se dogodile, danas uvijek pomislim da su se dogodile, gdje bih bio sad i bih li to mijenjao za ovo kakav sam sad. Svaki put pomislim: „Ne, ne. Ja ne bih bio tu gdje jesam.“

VEDRAN PETEH CROPIX

Što te može fascinirati?

- Pa fasciniraju me majke. Fascinira me ta majčinska ljubav, gledajući svoju ženu, njezinu majku, svoju majku i ostale majke oko sebe. Fascinira me ta majčinska snaga. Za mene je obitelj blagoslov.

Do čijeg mišljenja ti je stalo?

- Privatno do mišljenja obitelji i bliskih prijatelja. Profesionalno, naravno, do mišljenja publike.

Imaš li samopouzdanja?

- Imam. Pa nemam. Imam, pa nemam. Samopouzdanje se gradi. Mislim da je greška kad ljudi misle da se rodiš sa samopouzdanjem ili da ga jednostavno imaš. Samopouzdanje dolazi iz toga da kad te strah, ipak napraviš to usprkos njemu. I onda kad dovoljno puta napraviš nešto usprkos strahu, gradiš samopouzdanje. Čuo sam jednu dobru rečenicu: „Razlika između kukavice i junaka zapravo ne postoji. Jedan i drugi isto razmišljaju, unutra su isti. Razlika između njih je samo u tome da junak usprkos strahu to napravi, i to ga učini junakom, a kukavicu kukavicom.“

Jesi li zadovoljan sobom? Što bi još želio napraviti?

- Pa zadovoljan sam. Imam prostora za rast. Imam još neke neostvarene želje koje realno moram napraviti što prije jer što sam stariji shvaćam da sve te stvari s mog popisa želja u glavi, kako vrijeme prolazi, postaju nebitnije i površnije. Ali evo, ako baš moram reći jednu stvar onako banalno rekao bih da želim otići u Japan. Evo, to mi je uvijek bila želja. Htio bih otići u Japan.

VEDRAN PETEH CROPIX

Kako izgledaju pive s dečkima?

- Glasno, smiješno, opušteno. Da nema piva s dečkima, mislim da bih mentalno bio nikakav. Jer muška energija na pivi, ta masaža za mozak gdje možeš pričati o ozbiljnim stvarima ili o najglupljim stvarima, jednostavno je wellness za mozak. To me drži u balansu.

Koliko su ti važna prijateljstva? Imaš li puno prijatelja?

- Što sam stariji, imam manje prijatelja odnosno jako sam izbirljiv koga stavljam u svoj uži krug, oni koji su uz mene su neprocjenjive osobe. Prijateljstva su mi iznimno važna. Prijatelji te drže na zemlji. Prijatelji koji ti ne zamjeraju, ljudi koji te razumiju, a i ti razumiješ njih uz malo izgovorenih riječi. Moj najbolji prijatelj je Andrija iz osnovne škole, mislim da smo prijatelji već 34 godine i to prijateljstvo mi je fascinantno. Znamo se čuti svaka tri-četiri mjeseca, a kad se vidimo, samo nastavimo dalje bez puno objašnjavanja. To je doslovno čovjek koji me poznaje u dušu, zna tko sam bio i tko sam sada.

Što te opušta, a da nije planiranje novih poslova?

- Pa najviše me opušta pizza i neki "glupi" film ili neka pitka i napeta serija gdje uđem u njihov svijet i mislim samo na njihove probleme.