Psihijatrica i kandidatkinja stranke Možemo! za predsjednicu države govori o svom odrastanju u osmeročlanoj radničkoj obitelji, studiju medicine koji je završila iako je na petoj godini postala majka te otkriva detalje iz života s glazbenikom Milom Kekinom i svoje političke karijere.
Ivana Orleanska bila je jednostavna seoska djevojka koja je sa 17 godina stala na čelo francuske vojske te u vojnom pohodu oslobodila svoju domovinu od vlasti tuđinca, a da nikad nikome nije oduzela život. Umjesto toga, držeći zastavu umjesto oružja, pratila bi vojnike i bila im snažna inspiracija. Šest stoljeća kasnije u hrvatski politički ring ulazi njezina imenjakinja, 40-godišnja Ivana Kekin. Sitne je građe, a zaštitni znakovi su joj autentičnost, crveni ruž, beskompromisnost i hrabrost. Ona je moćan glas koji brani pravo na dostojanstven, pošten i pristojan život svakoga građanina i građanke ove zemlje. Ivana Kekin ne boji se izazova: što su veći, to je ona snažnija. Iza njezine socijalne osjetljivosti krije se skromno djetinjstvo, odrastanje u radničkoj obitelji uz četiri sestre i jednog brata, godine danonoćnog učenja, ponekad i u nemogućim uvjetima, izazovi ranog majčinstva i dar za empatiju prema svakom ljudskom biću bez obzira na rasu, boju kože, vjeru, spol, jezik, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo i imovinski status - kako iz pozicije psihijatrice, tako i iz pozicije političarke.
Usred predsjedničke kampanje Ivana nas je pustila u svoj dom. Odmah nam je bilo jasno da glavnu riječ vodi dvanaestogodišnja kći Miša, šarmantna tinejdžerica koja nema problem s kamerama i nepoznatim ljudima. "Imam ja pitanje za tebe ako postaneš predsjednica. Hoćeš li i dalje sa mnom vježbati matematiku?", uključila se u intervjuiranje mame. "Mama je odlična u prirodnim znanostima i savršeno objašnjava", rekla nam je Miša, koja se u budućnosti vidi kao trenerica konja, veterinarka, glumica ili plesačica. Dok nas je nagovarala da Ivanu pitamo koje dijete više voli, među nogama nam se motala mješanka Kuba, miljenica obitelji. U nekom trenutku u boravak je ušao i samozatajni maturant Vito, odličan učenik XV. gimnazije koji uz gomilu izvanškolskih aktivnosti zarađuje džeparac u jednom zagrebačkom restoranu i planira upisati Fakultet elektrotehnike i računarstva. Što cijeloj obitelji daje nadu za bezbrižniju financijsku budućnost, kako su nam objasnili uz smijeh. Glavna chefica i majstorica multitaskinga Ivana Kekin obožava kuhati, u što smo se i sami uvjerili, a pomaže joj ministar nabavke i najboljeg humora Mile Kekin, nekadašnji frontmen Hladnog piva, čovjek s kojim je u braku 18 godina. Ova beskompromisna kandidatkinja stranke Možemo! za hrvatsku predsjednicu razotkrila nam je još jednu svoju stranu. Onu nježnu, obiteljsku i majčinsku koju "pravi" političari i političarke često ne znaju pokazati.
Što vas je potaknulo da se kandidirate za predsjednicu Hrvatske?
- Potrebna nam je predsjednica koja će beskompromisno govoriti o temama koje su većini ljudi u društvu važne, koja će otvarati nove teme, a stare probleme sagledavati na nov način. Već smo dugo zaglavljeni sa zastarjelim politikama i političarima koji nam ne mogu ponuditi ništa novo. U tom smislu za sebe mogu reći da sam političarka nove generacije i da mogu biti predsjednica nove generacije koja će govoriti o stvarima koje su građanima bitne. Kad to kažem, mislim na one teme oko kojih imamo većinski konsenzus, ali ih nitko u ovome društvu ne otvara i ne diže na potrebnu razinu. Uvjerena sam da većina građana u ovoj zemlji misli da žene moraju biti zaštićene od bilo kojeg oblika nasilja i da institucije moraju napraviti što je potrebno, a ne da žena kad prijavi nasilje za dva tjedna bude ubijena. Sigurna sam da većina ljudi u ovoj zemlji misli da zdravstvo mora biti dostupno svima, neovisno o tome koliko zarađuju. U ovoj zemlji 70 posto građana smatra da žena ima pravo na pobačaj. Dakle, mi imamo niz pitanja oko kojih imamo jasan društveni konsenzus koji institucije ove zemlje potpuno zanemaruju. Primjerice, trebaju li plaže ostati svima na raspolaganju ili ćemo plaćati ulazak na plažu. Ne treba nam referendum da znamo što o tome mislimo.
Na koji način vaša profesionalna pozadina oblikuje vaš pristup politici?
- To su neodvojivi identiteti. Ne dijagnosticiram kolege ili bilo koga tko me to nije tražio. Ali sigurno da mi ta znanja i vještine koje sam poprilično razvila kroz praksu pomažu u tome da mogu bolje od prosjeka postaviti pozadinsku motivaciju toga što ljudi rade i unutrašnju podsvjesnu motivaciju koja ide iz našeg regresivnog - ono što nam je važno, primjerice da smo glavni, da smo uspješni ili da nas vole.
Što smatrate najvećim izazovom za žene u našoj politici?
- Generalno žene u Hrvatskoj imaju mnogo više izazova, odnosno prepreka nego muškarci. A kad ste u politici, onda vas mjere drugim metrom. Kad će netko Miri Bulju ili Nikoli Grmoji reći da su preglasni ili histerični? Ali zato se to neće libiti reći za žene koje se bave politikom. Meni čak i neki ljudi koji nisu moji politički protivnici, neistomišljenici ili oni koji misle da je ženi mjesto za štednjakom znaju reći da u Hrvatskoj to baš i ne prolazi. A ja sam takva kakva jesam - nisam Lego figurica kojoj iščupaš jednu i staviš neku drugu ruku ili nogu. Trudim se biti razumljiva i trudim se da me ne ponesu emocije, jer sam svjesna da to može zamagliti poruku pa se trudim korigirati, ali ja jesam temperamentna žena.
Koje biste promjene voljeli vidjeti u pogledu ženskih prava u Hrvatskoj?
- Postoje tri polja na kojima moramo aktivno raditi. Prvo i najznačajnije jest da se moramo početi ozbiljno suprotstavljati nasilju nad ženama, i to na svim nivoima. Kao društvo moramo naučiti što je nasilje, naučiti ga prepoznati, reagirati na njega i sankcionirati ga. I to moramo početi edukacijom od rane dobi. Tek tada ćemo smanjiti stopu femicida. Iza svakog primitivizma stoje deseci pretučenih žena. To je ono što nitko ne osvještava. Femicid se desi nakon godina zlostavljanja i mnogo je zlostavljanih žena koje nisu ubijene, pa o njima ne govorimo. Druga stvar je dostupnost pobačaja. Trebamo raditi na tome da on bude što rjeđe potreban. Djevojke i mladiće moramo podučavati o odgovornom seksualnom ponašanju te kontracepciju učiniti dostupnom. Ali to nije jedina stvar - reproduktivno zdravlje treba biti dostupno ženama u svakom kutku Hrvatske. Polovici stanovništva ne osiguravamo osnovnu skrb: papa test i jedan ginekološki pregled godišnje. To je skandalozno. I treća stvar je da moramo početi govoriti o tome koliko žene više rade u ovom društvu, a koliko manje zarađuju. Ogromna je nepravda koja utječe, među ostalim, i na brakove i na odnose među ljudima. Pogledajte mirovine žena u Hrvatskoj, to je omalovažavajuće i uvredljivo te jasan znak kako ova država tretira žene.
Na koji način iskustvo majčinstva utječe na vaš pogled na socijalne politike i pitanja koja se tiču obitelji?
- Rekla bih da je moje iskustvo odrastanja važnije od iskustva majčinstva. Kao društvo nalazimo se na prekretnici. Ja dolazim iz siromašne i brojne obitelji i kao dijete sa sela došla sam u veliki grad na studij. Bila sam izvrsna studentica, doktorirala sam... Sada dolazimo do pitanja hoćemo li ostati društvo u kojem će djevojčice poput mene imati jednake prilike ili će takve stvari moći ostvariti samo djeca iz privilegiranih obitelji, kakva su sada i moja. Ja ne želim takvo društvo i mislim da već u ovom času djeca iz dobrostojećih obitelji imaju veliku prednost u životu. Ja svoju djecu stalno učim da su njihovi uspjesi, koji su rezultat njihovog rada, također i rezultat privilegije jer nemaju svi u ovoj zemlji mogućnost učenja jezika, da putuju, da im se priušti neki tečaj ili kamp. Mnogo djece nema takvu priliku i toga moramo biti svjesni jer ćemo se ako nešto ne promijenimo svesti na društvo u kojem samo gornji sloj studira, a ostali se odgajaju za spremačice i konobare. Od toga me hvata jeza.
Što mislite o trenutnim izazovima s kojima se mladi u Hrvatskoj suočavaju?
- Mislim da je mladima baš zahtjevno, da im je teško i da često zaboravljamo na činjenicu koliko je svijet u kojem su se oni našli različit od našeg i koliko ga mi vrlo često malo razumijemo. Dakle, svuda na zapadu je porast poremećaja mentalnog zdravlja kod djece i mladih. Prema istraživanjima, glavni uzrok koji se spominje je prije svega digitalizacija. Tu su onda, naravno, i pandemija koja je imala značajan utjecaj i sva ova zbivanja koja su jako stresna, poput ratova i kriza. Mladi koji su meni dolazili na terapiju osjećali su anksioznost i strah od budućnosti, imali su dojam da se naše generacije ne nose adekvatno s gorućim pitanjima koja oblikuju i njihovu budućnost, od klimatske krize nadalje.
Koje su vam vrijednosti i principi važni?
- Moramo stalno testirati što je javni interes, što je opće dobro i što je ispravno, a što je individualni i partikularni interes. To su meni moji roditelji usadili. Njima je to uvijek bilo veoma jasno i to su mi dali u miraz. Kao osoba cijenim kod drugih pouzdanost, da se na njih mogu osloniti i da se osjećam sigurno. To svi volimo. Ozbiljna sam radoholičarka i to cijenim kod drugih.
Što je vaša vizija za budućnost Hrvatske?
- Želim da Hrvatska bude zemlja sretnih ljudi u kojoj svi imaju jednake prilike i mogućnosti da ostvare kvalitetne uvjete za dobar život. To podrazumijeva da svi imamo pravo na obrazovanje, na zdravstvo, na vrtić, na adekvatno plaćen posao, na stan za koji se ne moraš zadužiti za tri života.
Kakvi ste kad vas nitko ne gleda, kada ste opušteni i ne mislite ni o čemu?
- Svi koji me me poznaju bi rekli da ja ne znam biti opuštena. Davno sam odustala od toga, jer ako će mi to biti cilj, onda ću biti frustrirana što ga nisam dostigla. Ali volim kad mi je lijepo, a to je u drugoj polovici kolovoza kad uspijem isključiti glavu od politike. Kad sam na Mljetu u selu u kojem nema ničega, gdje biciklom idem na osamljenu plažu, uživam u omiljenoj knjizi - to je za mene potpuni raj.
Rodili ste dvoje djece. Koje su razlike u odgoju sina Vite u odnosu na kćer Mišu i u kakve su ljude odrasli?
- Vitu sam rodila s 23, a Mišu s 28. Srećom, imala sam lake porođaje koji su bili brzi. Vito je bio savršena beba. Kad sam ga rodila, bila sam na petoj godini fakulteta, i sjećam se da sam dojila, učila i prošla s pet. To je bila prava idila. I u prvih pet godina bila sam uvjerena u svoje nevjerojatne majčinske sposobnosti. Mislila sam da je stvar u meni i gotovo svisoka sam gledala na sve te žene koje su se znojile u parkiću i objašnjavala im da je stvar u pristupu i komunikaciji. A onda je došla Miša, i tad sam shvatila da nije baš stvar u meni. Ona je otpočetka bila puno samosvjesnije biće i odmah je znala što hoće. Danas su već veliki - Vito je skoro punoljetan, odličan je u školi i jako je odgovoran. On je tinejdžer iz snova, njegov pubertet nisam ni osjetila. Mile i ja imamo beskrajno povjerenje u njega. Miša je taman ušla u pubertet, pa sam malo strepila od toga, ali onda sam shvatila da je ona u pubertetu otkako se rodila pa smo već dobro trenirani za to. Miša je jako šarmantna i jako vješta u nagovaranju. Socijalno je inteligentna i to su njezine prednosti. U školi je fenomenalna. Imam dosta prijateljica koje imaju malu djecu i nije im lako. Meni se niz okolnosti poklopio da rodim mlada i majčinstvo mi je dobro sjelo, ali smatram da ono nije preduvjet za ženu da se ostvari i problem je kad se tako plasira. Lijepo je biti majka i to otvara neke nove perspektive. Kad sam rodila Vitu i Mišu, kao da sam otkrila neku novu boju. Nikoga ne voliš kao što voliš djecu. Ali isto tako sam sigurna da ljudi koji nemaju djecu jednako mogu biti sretni i ispunjeni.
U kojim situacijama ste emotivni i čega se najviše bojite?
- Naravno da imam strahova, tjeskoba i anksioznosti, kao i svi. I naravno da mi ponekad, kad gledam vijesti i ono što se događa u svijetu, svašta prođe kroz glavu. Nije mi svejedno kad gledam svoju djecu i ono što se događa trenutno na Bliskom istoku ili u Ukrajini, ali se trudim ostati racionalna i konstruktivna i nastojim vjerovati da ćemo uspjeti iznaći izlaz iz tih problema. I mislim da sam najkrhkija kad je riječ o klincima, o njihovoj sreći, sigurnosti i budućnosti.
Danas je dosta samaca i razvedenih ljudi. Što mislite o instituciji braka i smatrate li da je to preduvjet dobrog partnerskog odnosa?
- Ja jedino mogu govoriti iz osobnog iskustva. Meni je odnos sa suprugom izrazito važan. On je moj stup. U tom odnosu pronalazim samopouzdanje, stabilnost i utočište. I zato mi je on jako važan. Naravno da bih i bez supruga mogla izgraditi svoj život, ali je činjenica da se u dobrom odnosu s partnerom, djecom ili prijateljima ljudi hrane. Mi smo društvena bića, važno nam je da imamo ljude koje volimo i obratno i s kojima možemo dijeliti tu ljubav, slabosti i strahove. To je najbolja utjeha. U tom smislu mislim da će partnerski odnosi, bez obzira na to bili oni ovjereni u crkvi, kod matičara ili izvanbračni, opstati.
Bojite li se samoće?
- Do odlaska na fakultet nikad nisam bila sama. Bilo nas je osmero i nije bilo moguće biti sam ni na pet minuta, i kad to kažem, stvarno ne karikiram. Mama nije radila i uvijek je netko bio doma. Kad sam došla u Zagreb na studij, ta mi je samoća teško sjela. A onda sam se brzo udala i dobila djecu. Moja djeca su svuda išla sa mnom. Ovo ljeto sam prvi put ostala sama - Mile je imao neku svirku, Vito je bio u kampu, a Miša kod prijateljice. Dva dana sam bila sama na moru, jer kao dijete nisam išla na ljetovanje i moram priznati da mi je bilo baš dobro. Samoća u pravim dozama nije loša, ali ja trebam ljude. Mnogo ulažem u odnose s ljudima, jer mi je to važno.
Što volite na sebi, a što ne možete prihvatiti. Jeste li se susretali sa strahovima i nesigurnošću?
- Ne postoji žena koja se s tim nije susrela. Nema djevojčice koja u nekom trenutku ne osjeća sram, a zapravo o tome zašto je to tako i kako smo došli do toga, kakvi su pritisci i očekivanja od djevojčica i žena, nedovoljno razgovaramo. Postoji cijela povijest izbacivanja ženskog spolnog sustava iz udžbenika jer, kao, to nije za pokazivanje. Tako da je to sigurno utjecalo i na mene. Iako sam prilikom odrastanja svoje tijelo više doživljavala kroz to što može. Jako volim svoje tijelo jer je moćno. Malo je, ali moćno. Može puno toga, izdržljivo je i otporno. I sviđa mi se.
Odrasli ste u religioznoj obitelji, kako gledate na vjeru? Pitate li se zašto smo na ovome svijetu?
- Ja sam ateistkinja. Znanstvenica sam i vodim se onim što znamo. Isto tako razumijem ljude koji vjeruju, postavljaju si pitanja na koje im upravo vjera daje odgovore. Ali ja se zaista ne bavim puno tim pitanjima zašto smo ovdje i kamo idemo. Tu smo u ovom trenutku i trebamo napraviti maksimum koji možemo da nam svima bude dobro. Da smo solidarni među sobom, no i da svojim potomcima ostavimo bolji svijet, dakle da smo solidarni s onima koji dolaze nakon nas.
Tko su vaši prijatelji?
- Imam jednu prijateljicu iz djetinjstva, koja se zove Ivana, baš kao i ja, i dandanas sam s njom najbolja. Bila mi je ogroman oslonac, najvažnija osoba u mome životu i pružala mi je osjećaj bezuvjetne ljubavi i potpore. Mislim da sam modelirala sve svoje druge prijateljske odnose po uzoru na prijateljstvo s Ivanom. Imam jako dobru prijateljicu Tinu, koja je liječnica i pomaže mi u političkom radu jer se razumije u zdravstvo, s njom ljetujem i dijelim puno toga. I unutar mog poslovnog okruženja razvila sam duboke drugarske odnose koji su veoma važni i stabilni, gdje čuvamo jedni druge i pružamo si potporu.
Što mislite o novim tehnologijama i odnosu novih generacija prema njima? Što nam one, prema vašem mišljenju, oduzimaju, a što daju?
- Uz niz nekih drugih procesa u društvu, jako težimo i naučeni smo, a pogotovo klinci jer se oni tek formiraju, na instant gratifikaciju. Mi smo kao djeca morali čekati crtić, no danas ne da ga ne čekaš, već ga i ne gledaš jer predugo traje, pa radije gledaš filmić od pet sekundi. Slično je i u drugim aspektima - kao što je naručivanje hrane kad se nakon silnog skrolanja ne možeš odlučiti bi li radije jeo burger ili sushi i ta ti gratifikacija stiže u rekordnom roku na vrata. Dok sam odrastala u Zelini jeli smo ono što nam je mama skuhala i nije bilo biranja. Neke moje prijateljice su prestale čitati knjige kad su došli streaming servisi. Kad dođu umorne s posla, lakše im je odabrati neku seriju jer im je to jednostavnije i brže. Ako počnemo učiti naše glave na tu vrstu zadovoljstva, više nećemo moći u društvu provesti nikakve procese jer će se sve činiti presporo. Nećemo moći provesti niti jednu reformu, niti moći dočekati da se stvari promijene. Ako sve mora biti odmah, onda smo u problemu. I to me najviše brine. Naravno, tehnologija ima i svoje dobre strane - danas mnogo lakše komuniciramo, lakše se obrazujemo, možemo doznati više stvari o svijetu. Danas klinci puno više sami nauče o mentalnom i reproduktivnom zdravlju, no i tu valja biti oprezan jer su društvene mreže često pravo leglo dezinformacija.
Zašto mislite da je vaš suprug Mile Kekin idealan muškarac. Što vas je vodilo k njemu?
- Ja sam njega svjesno dovela k sebi. Srela sam ga i prišla mu jer sam taj dan sasvim slučajno rekla da ću se udati baš za njega. Naime, gledala sam ga u Knjazovoj Mjenjačnici i bio mi je jako smiješan i u šali sam rekla da ću se udati za njega te ga baš taj dan slučajno srela. Sjećam se da smo pričali o knjigama i odmah mi je bilo jasno da je on taj. On je duhovit, pametan, odličan tata. Oboje smo se razvijali kroz vrijeme. A kako smo se oboje razvijali, taj moj feministički žar je samo bujao i rasplamsao se. Baš kao i njegov. I on stvarno vjeruje u to. Jako mi je bitno što Mile smatra da je moja karijera jednako važna kao i njegova. Pa čak i kad misli da to šteti njegovoj karijeri.
Spomenuli ste da volite čitati. Što trenutačno čitate i koju biste knjigu preporučili našim čitateljicama?
- Uvijek bih preporučila izvrstan roman Johana Harstada "Max, Mischa i ofenziva Tet". Ove godine me nijedna knjiga nije toliko oborila kao ova. Volim i publicistiku, pa preporučujem knjigu "Sovjetistan" norveške autorice Erike Fatland.
A što gledate?
- Odličan mi je Netflixov dokumentarni serijal "Prekretnica" koji se bavi hladnim ratom. Mislim da bi ga djeca trebala pogledati u školama. Prvo sam se bojala da će biti previše prozapadnjački, ali kritičan je prema ulozi Amerike u tom periodu. Također jako volim "Nasljeđe" i seriju "Dobra bitka" (The Good fight). Trenutno nemam previše vremena za gledanje serija, ali nadam se da ću u siječnju imati malo prostora da pogledam "Genijalnu prijateljicu". Dakle, toliko sam opsjednuta Elenom Ferrante da sam cijelu obitelj odvukla u Napulj.
Koje su vam žene kod nas i u svijetu uzori?
- Iz prošlosti svakako Marija Jurić Zagorka koja se već tada u prvoj polovici prošlog stoljeća borila za ravnopravan status žena u društvu, Diana Budisavljević, junakinja 2. svjetskog rata koja je spašavala djecu iz ustaških logora. Tu su i Sanja Iveković, Tena Štivičić, u svijetu Malala Yousafzai, aktivistkinja za prava djevojčica na obrazovanje za koje se nije prestala boriti niti nakon što su pucali u nju kada joj je bilo samo 15 godina, pa Simone Biles, gimnastičarka koja je do toga da je najbolja svih vremena došla prelazeći strašne prepreke nevjerojatnim radom, trudom i predanošću. Od političarki nove generacije inspiriraju me Alexandria Ocasio Cortez, Sanna Marin, Jacinda Ardern. Koliko je sjajnih, hrabrih i snažnih žena i u prošlosti i danas - zaista je vrijeme da ih počnemo s ponosom isticati.
snimljeno u showroomu Fercera u Zagrebu
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....