.png)
Misao Ivanke Nikolić je 'bolest ne mora biti kraj, već početak novoga života'. Time je ohrabrila mnoge žene, a često je i zaštitni znak udruge "Nismo same". Od proljeća vodi novu borbu jer je ponovno na kemoterapiji, ali i u tome je pronašla novu snagu i bezuvjetnu vjeru u uspjeh. Svoju priču podijelila je s još 40 žena koje su osim iz Hrvatske, i iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine...
Slavonka Ivanka Nikolić (51) svoju priču o bolesti i borbi protiv nje započela je - osmijehom! Njezina energija je topla i vesela i nitko ne bi ni pomislio s čime se sve nosi tolike godine. Te davne 1999. godine, napipala je nešto na dojci, i od trenutka kad se s tim suočila znala je da nešto nije u redu. Ivanka Nikolić imala je tada 31 godinu i nikada nije bila bolesna.
"Liječim se jako dugo, nekih 20 godina... Krenula sam od karcinoma dojke pa je metastazirao na pluća i na jetru. Cijelo vrijeme nisam imala mira.", kaže nam Ivanka koja kaže da u to vrijeme nije dobila psihološku pomoć koja joj je bila nužna, a koja je sada, kaže, srećom ipak dostupnija.
"Na prvu sam odmah pričala o tome, možda je to čudno, jer mi je to bila svojevrsna terapija, ali nekako sam mislila ako to nekako ispričam, onda i bolest izlazi iz mene", dodaje Ivanka koja je za pisanje svoje priče u knjizi Ivane Kalogjere poslušala savjet psihologa i odlučila sve izbaciti iz sebe. Oko bolesti i borbe je vrlo otvorena i dalje o njoj priča kao da ima jaku upalu zuba.
"Tako bolesti dajem manje na važnosti, iako je ne omalovažavam. To je jedna velika terapija", dodaje Ivanka koja je od prvog dana imala podršku svoje obitelji. Njezine kćeri bile su jako male kad se razboljela, ali kaže pogriješila je što im odmah nije rekla, jer je njezina kći, tada osmogodišnja djevojčica, tešku vijest čula u školi.
"Mislila sam joj reći kad dođe vrijeme. Kad budem dobro. Tada sam primala kemoterapiju pa sam bila loše, ali ona je jedan dan došla iz škole uplakana i rekla "Mama, ti imaš rak". Odmah sam posjela nju i kćer koja je imala četiri godine i sve im rekla. To je mala sredina, sve se zna, i njoj su rekli da mama ima rak i da će umrijeti", priča Ivanka koja živi u malenom mjestu Strizivojni i to je sam po sebi veliki pritisak.
"Neko vrijeme sam nosila periku, i svi kad bi me vidjeli bez nje ostali bi u šoku. Nosila sam je, kad bolje razmislim više zbog ljudi, a ne zbog sebe. Sada nosim maramu, jer sam već tri puta ostala bez kose", kaže Ivanka koja razumije da ljudi ne znaju kako bi se ponašali kad je vide s maramom, a često iz obzira ispadnu smiješni.
"Razumijem da ljudi ne znaju što bi rekli. Izgubila sam prijateljicu prije dvije godine, i bila sam uz nju do kraja, ali u tim nekim situacijama čovjek ostane bez riječi. Neko vrijeme smo samo šutjele. Točno sam shvaćala što ona osjeća", kaže Ivanka koja se slaže da je suočavanje s dijagnozom definitivni knockout.
"To je pravi udarac i nešto što čovjek mora procesirati. Bez obzira imali vi obitelji, imali djecu ili ne. Iako je teže kad imaš djecu", dodaje, a ima jasnu poruku za sve. "Žene drage, najprije se pregledajte, radije idite često kod liječnika pa nek vam kaže da ste naporni, nego da zakasnite. Ali ako i je bolest tu, otresite glavu, zabacite kosu dok je još imate dok je još imate, ako je izgubite, narast će opet. Samo korak, po korak i dan po dan. Bilo da vas čeka tri mjeseca, tri godine ili trideset godina. Ne zatvarajte se u sebe i svoja četiri zida, živite punim plućima jer zaista nitko čak i ako ste zdravi ne zna što ga čeka i koliko će živjeti", dodaje te kaže da je zbog bolesti počela više cijeniti neke stvari koje prije nije primjećivala.
"Smijeh i suze zbog neke gluposti životu daje onu pravu radost. Primjerice smijeh dok gledam film sa svojom obitelji. I dalje želim dobiti na lotu, imam i ja takvih želja, ne odričem ih se. Svaki dan bi trebali znati koliko je život prolazan. Dvadeset godina bolesna, a toliki zdravi ljudi su umrli u tom razdoblju. I prethodno ljeto u osmom mjesecu sam mislila da ću umrijeti, koliko sam teško podnosila terapiju i opet sam nekim čudom na nogama i idem dalje, sad do kad. Svaki dan kažem, hvala ti Bože, nebo ili svemiru. Sretna sam što imam priliku proživjeti još jedan dan i ostaviti neki trag ili kamenčiće koji će pokazati put mojoj djeci, prijateljima ili nekome drugome. To je ono što zdrav čovjek ne vidi, ide kroz život uzimajući sve zdravo za gotovo, a bolestan čovjek sve prima kao poklon. Svaki dan, svaki sat.", zaključuje.
s lijeva na desno: Ivana Krče, Sara Karačić Tajma Gosto, Ivanka Nikolić, Marina Rogošić (stoje) Sonja Grgat i Irena Letica Ćurčić, Ivana Kalogjera i lektorica knjige Daja Globan Kovačević
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....