Osnivač i umjetnički direktor festivala Queer Zagreb koji ove godine slavi 20. obljetnicu, govori s kakvim se preprekama suočavao u konzervativnom društvu, kako su roditelji prihvatili njegovu gay orijentaciju i kako je upoznao životnog i poslovnog partnera, plesača i koreografa Brunu Isakovića.
Dvadeseta obljetnica bila bi uspjeh i za mainstream događanje, a kako tek neće za festival koji ruši tabue i propitkuje ustaljene društvene norme u zemlji čiji građani teško prihvaćaju različitosti - pogotovo kad je riječ o seksualnim manjinama. Ali iz iskustva Zvonimira Dobrovića, osnivača i umjetničkog direktora festivala Queer Zagreb, koji ove godine traje od 24. svibnja do 5. lipnja pod sloganom “20 godina umjetnosti, ljubavi i aktivizma”, situacija je neusporedivo bolja nego na početku. Na jubilarni festival dolazi 100 umjetnika i aktivista iz cijelog svijeta, a svečano otvorenje počinje predstavom “Yira, yira” u HNK. Autori su predstave u kojoj glumi četvero seksualnih radnica i radnika iz Argentine, otkrivajući svoje životne priče, Nataša Rajković i Bruno Isaković, životni i poslovni partner Zvonimira Dobrovića.
- Predstava je nastala u suradnji s Rijekom Europskom prijestolnicom kulture, ali smo zbog pandemije čekali dvije godine da je postavimo u Hrvatskoj. U njoj se pojavljuju osobe s margine društva, a mi ih, eto, dovodimo na središnju pozornicu u Hrvatskoj. Razina ulaska u javni prostor značajno se promijenila i to je za queer jako važno, kao i kad je Radojka Šverko s londonskim simfonijskim gay orkestrom nastupala u Lisinskom. Za ovu sezonu izdvojio bih i suradnju s Etnografskim muzejom, Institutom za etnologiju i folkloristiku te Ansamblom LADO na projektu o queeru u hrvatskoj tradiciji. Jer kad se zagrebe ispod površine, doista ima svega. Etnografski muzej, primjerice, ima tikvicu iz Slavonije oslikanu s dva muškarca koja izgledaju kao da se hrvaju, no prava priroda njihova odnosa zapravo je nerazjašnjena. U nekim selima u Podravini muškarci pak nose pregaču kao dio narodne nošnje - govori Zvonimir, dodajući kako je suradnja s uglednim institucijama itekako potrebna kako bi se ohrabrili i drugi istraživači.
Stvari su se i tu pomakle pa tako Hrvatska pošta 20 godina Queera obilježava prigodnom dopisnicom koju je oslikala Tisja Kljaković Braić. Zvonimir je ponosan i na to što s Britanskim muzejom, koji ima jednu od najpopularnijih svjetskih LGBTQ zbirki, rade edukacije za domaće kustose te što na Queer Zagreb dolazi prestižno američko Sveučilište Yale. S njihovim odjelom za dramaturgiju će koproducirati tekstove, najesen će ondje biti konferencija u povodu 20 godina Queera Zagreb, a posvećen će mu biti i kazališni časopis s Yalea.
Više od godine dana sam sanjao o osnivanju nekog queer festivala. Sjećam se kako sam s 22 godine na ljetovanju u Pirovcu, odakle je moj tata, slao e-mailove raznim ljudima, a nisam imao ni budžet ni ured. No, zapravo ga i nije bilo teško pokrenuti jer mi je u prilog išla kulturna politika tadašnje gradske vlasti. Prvi Queer je, naravno, bio mnogo manji nego danas. U Kinoteci smo imali pet filmova i nekoliko predstava u gradskim kazalištima, izložbu s dvadesetak umjetnika te konferenciju o postsocijalističkom queer identitetu. Odjeknuo je poput eksplozije, čuvala nas je policija, a ja sam imao osjećaj da radim u nekom balonu - prisjeća se Zvonimir, diplomirani novinar kojem je u organizaciji pomoglo i to što je još od studentskih dana radio na Eurokazu. Uključili su se i njegovi roditelji, koji su goste festivala dočekivali i vraćali na aerodrom, a mama je jedino strahovala da se ne ponovi fizičko nasilje kao na prvom zagrebačkom Gay Prideu, održanom godinu dana prije toga. Zvonimir, koji je roditeljima sa šesnaest godina rekao da je gay, što su oni prihvatili bez problema, tijekom svog dugogodišnjeg aktivizma nikad nije doživio napad. No, verbalnih prijetnji, uvreda i vandalizma je bilo: skinheadsi su prve godine festivala demolirali MM centar u Studentskom centru, gdje se održavao filmski program, ali to se dogodilo nakon prikazivanja pa nitko nije bio ozlijeđen.
- Queer je u odličnoj poziciji da se može zafrkavati. Kad su bili najavljeni crkveni prosvjedi, mi smo ih najavili kao dio programa, kao predstavu bez strukturirane dramaturgije. Nakon toga je prosvjed otkazan. Umjetničku moć subverzije i obrata pokazali smo i kad smo na trasi Hoda za život podigli gledalište i publici dali kokice, kao da su u cirkusu i gledaju klaunove - kaže Zvonimir, dodajući kako se prekretnica Queera dogodila 2006., kad je na njemu prvi put sudjelovao Raimund Hoghe, dugogodišnji dramaturg glasovite njemačke plesačice i koreografkinje Pine Bausch. Lani je preminuo pa će Queer Zagreb sezonu završiti hommageom njemu u čast. U budućnosti bi Zvonimir volio pokrenuti dva nova kustoska projekta - jedan bi bio nadahnut smrću, a drugi ljubavnim parovima u umjetnosti. Jer, kako kaže, ljubav prema umjetnosti i međusobna ljubav idu ruku pod ruku.
Takav su par Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković, zagrebački plesač, koreograf i umjetnički direktor festivala Sounded Bodies, koji radi i kao grafički i web dizajner. U vezi su od kraja 2013., a upoznali su se godinu dana prije toga, nakon što je Zvonimir pogledao njegovu predstavu “Zaziv” u Kulturnom centru Travno.
- Kolegica mi je u e-mailu napisala: “Odi ga pogledat, lep je ko’ greh” - smije se Zvonimir.
Bruno je tada bio u vezi, a Zvonimir sedam godina u braku s Brazilcem koji je kasnije preminuo zbog problema sa srcem. Prvu kavu popili su u kinu Europa, gdje su se našli zbog nekog umjetničkog projekta, i toliko uživali u razgovoru da su ondje proveli nekoliko sati. Zajedno su producirali predstavu “Nečastivi”, koja se izvodila u više od 35 svjetskih zemalja, od 2014. žive zajedno, a 2017. su se - vjenčali. “Da” su izrekli u vijećnici na Gornjem gradu, a zabavu za 300 uzvanika, kojima su rekli da novac namijenjen kupnji darova uplate u njihov Fond za druge, namijenjen nezavisnim umjetnicima i aktivistima, organizirali su u Muzeju suvremene umjetnosti. Zvonimiru je kuma bila četiri godine mlađa sestra Adriana, s kojom već osam godina vodi zagrebački sushi restoran, a Bruni - majka.
- Moja pet i pol godina starija sestra je lezbijka pa se mama počela rano probijati kroz “šumu priznanja”. Za svoju orijentaciju sam joj rekao s 14 godina, u namjeri da je povrijedim jer smo se nešto posvađali. Otvorio sam prozor i počeo vikati da sam gay pa me moglo čuti cijelo susjedstvo, a mama je samo rekla: “Sine, sve je to ok”. Eto, mama te zezne tako da te prihvati - smije se Bruno, koji je diskriminaciju doživio od drugih ljudi. Išao je u I. tehničku školu Tesla pa su ga zafrkavali dečki u razredu, do trenutka dok nije dobio “tjelohranitelja”. Branio ga je, naime, jedan skinhead koji je bio - prikriveni gay. Najgori oblik homofobije doživio je nakon prvog Gay Pridea, kad je njega, njegova tadašnjeg dečka i prijateljicu bejzbolskim palicama napala skupina divljaka. Zbog toga je 2004. otišao iz Hrvatske i u Amsterdamu završio studij suvremenog plesa. Nakon pet godina se vratio i sada kaže da su mu život na margini i bavljenje umjetnošću donijeli mnogo toga dobrog. Isto smatra i Zvonimir, koji kaže da je umjetnost smisao svega, pokretač promjena, i zato od nje nikad neće odustati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....