Zagrebačku glazbenicu Kseniju Erker (70), koja je počela pjevati već kao sedmogodišnja djevojčica, mnogi su uspoređivali s glumicom Romy Schneider - bila je lijepa, talentirana, velika pjevačica i svi su bili ludi za njom. Slavu je postigla u svojim ranim dvadesetima, a pjesma "Proljeće je otpočelo s kišom" iz 1974., čiju je glazbu napisao Arsen Dedić, postala je veliki hit. Sedamdesetih i osamdesetih proslavila se pjesmama "Povedi me večeras", "Proljeće bez tebe" i "Ti si moja inspiracija". I onda je, samo odjednom, odlučila krenuti drugim putem, posvetivši se obitelji.

"Ja nisam bila, ja sam i dalje ovdje sa svim svojim godinama i korpulentnošću. Citirat ću Arsena koji je rekao kako ima jako malo obožavatelja, ali ih zato sve osobno poznaje. To nije bio njegov slučaj, ali moj je", kaže Ksenija Erker.

Spomenuli ste Arsena, i on je bio vaš obožavatelj, napisao vam je desetak pjesama, a poznato je da se on baš nikome nije toliko posvetio.

- On je jedino svojoj Gabi napisao stotine pjesama, a ostalim pjevačima po jednu, najviše dvije, a meni čak deset. Ne bih rekla da je bio moj obožavatelj, ali smo se povezali zahvaljujući istim interesima. Oboje smo voljeli Jacquesa Brela, oboje smo hedonisti, volimo fina vina. Ja jako volim kuhati i pozivati ljude doma, ali nitko me nije hvalio nakon tih večera kao Arsen. Voljeli smo se i rado se imali. U fazama kad sam se maknula, pa bih se trebala vratiti na neki festival, znao bi mi reći: "Sad bum ja tebi napisal neku pjesmu i zgural te gdje ti je mjesto." Jako je brinuo o meni. Sve je to išlo jako glatko jer sam bila njegov najveći fan, do mjere da danas kada ga nema izgovaram njegove rečenice i misli, živim njegove pjesme, a pored kreveta uz glavu je uvijek njegovih šest knjiga poezije.

Poznata je njegova duhovitost. Navodno vas je pitao koja je tajna vašeg neuspjeha. Neizmjeran je bio vaš glazbeni talent i izgled, a vi kao da ste sve to s lakoćom stavili po strani.

- Njegov sarkazam je poseban i vježbao ga je samo s ljudima koje je volio. Ali da, bio je jako ljut na mene. Mi smo snimili "Proljeće je otpočelo s kišom", to se jako dobro prodalo i završili smo na top listama i sve je buknulo, te 1974. ja sam imala 20 godina. Arsen je bio presretan, snimali smo čuveno "Nedjeljno popodne" u Sarajevu, pa u Novom Sadu, to je sve jako zaživjelo, a ja sam tada bila jako zaljubljena u Hrvoja Hegedušića, i te godine sam se za njega i udala. Rekla sam mu da želim imati djecu, a on me dugo i izbezumljeno samo gledao i na kraju se složio s tim. Ipak, nije me puštao, često me zvao, pitao što slušam, čitam, koje režisere i filmove gledam. Jednom sam ga molila da mi napiše neki predgovor, a on je otprilike napisao kako su se preda mnom vrata uspjeha stalno otvarala, a ja bih ih stalno uspješno zatvarala.

Danas kada se prisjetite tih dana, mislite li da ste ipak mogli drugačije?

- Često kada čitam neke intervjue, i to ljudi do kojih držim i kada kažu kako ništa ne bi mijenjali, ja se čudom čudim. Da mogu, sigurno bih neke stvari promijenila. Tek kasnije sam shvatila da su mnoge moje kolegice uskladile djecu, obitelj i karijeru. Moglo se to. Ja sam veliki uspjeh doživjela s 20 godina, a već godinu dana nakon toga sam imala dijete. Kada sam u rađaonici kćer Hanu primila u ruke, znala sam da neću ići na turneje, barem dok ne maturira. Vratila sam se s jednog nastupa, ona nije htjela k meni u naručje i tu sam shvatila da sigurno više ne putujem nikamo. Bila sam jako mlada i nisam znala drugačije.

Je li vas preplašio taj veliki uspjeh koji se dogodio?

- Ne bih rekla. Ja sam prije uspjeha već imala 4-5 godina iskustva u glazbi. Snimila sam prateće vokale za više od dvije tisuće pjesama. Ne postoji pjevač bivše Jugoslavije kojem nisam pjevala prateće vokale. Ja sam u te estradne vode ušla pomalo kao sociolog, jer zanimali su me ti ljudi. Neke sam obožavala i nastavila ih obožavati nakon što sam ih upoznala, a neki su me baš dobro razočarali. Zapravo, nikad se nisam osjećala dijelom tog miljea. Završila sam Glazbenu akademiju, upisala sam francuski i etnologiju, uvijek sam išla u dvije škole, snimala, puno čitala i imala razne interese. Na estradi su neka druga pravila, neki drugi prioriteti i malo tko je dijelio moje interese. Jednom mi je Arsen citirao redatelja Fritza Langa i u čudu me gledao kako ne znam taj citat, a ja sam mu odgovorila kako ne mogu znati baš sve što je Fritz Lang izgovorio. Zato je Arsen bio "moj čovjek", s njim je uvijek dolazila i intelektualna znatiželja.

Dijana Čuljak i Ksenija Erker opušteno su razgovarale u zagrebačkoj Esplanadi

DARKO TOMAŠ CROPIX

Bili ste četrdeset godina u braku, imate dvije kćeri, unuke i onda u jesen života taj brak završava. Je li to bilo šokantno?

- Prije toga, zastanimo na moje četvero divne unučadi. Dva studenta i jedna studentica i jedna djevojčica od četrnaest godina. Ja ih sve obožavam. Jedan unuk je sportaš asketskog života, a drugi je više na baku. Mi si popijemo viski, zapalimo cigaretu i o svemu dubokoumno razgovaramo. Vrijeme s njima mi je čisto zadovoljstvo. Što se tiče braka i razvoda, bila sam jako mlada i zaljubljena. Brzo su došla djeca. Hrvoje i ja krenuli smo od nule i jedne sobe. Cijeli život smo radili da bismo imali jednu, dvije, na kraju i tri spavaće sobe. Kada smo se "dočepali" te treće spavaće sobe, više nam nije ni trebala. Znali smo pred kraj da taj brak umire i ja danas nakon deset godina samoće stvarno uživam. Sada napokon imam svoj stan, svoj stol, svoj mir, što nikada nisam imala. A oko rastave moram reći da sam se ja s Hrvojem jako dobro profesionalno slagala i raspadom našeg braka ja sam izgubila svojeg autora, tekstopisca i aranžera i mene je zapravo ulovio više egzistencijalni strah nego tuga. Ali to se u životu uvijek nekako posloži. Nakon toga sam sa svojom dragom Verom Zimom odigrala više od sto predstava "Sve smo mi Ana Karenjina", koju sam sama napisala, kao i jedan hommage Arsenu "Takvim sjajem može sjati" koji sam izvodila nebrojeno puta. I mislila sam, pa Bože dragi što ja sve mogu.

Jeste li osvijestili kako su bračne i obiteljske obveze na neki način zaključale vaš umjetnički potencijal koji je neosporan?

- Ne bih rekla, jer ne znam da li bih s trideset ili četrdeset godina znala sve to napisati i izvesti. Ja jesam bila posvećena braku, ali moj forte su djeca. To je moj izvor zadovoljstva i inspiracije. Najprije moja djeca, a onda moji unuci. Imam poseban dar za njih. Moje kćeri su redovito dovodile svoju djecu k meni kada su bila bolesna, u temperaturi, a ja bih ih nekim čudom vrlo brzo "sanirala" i sve dovela u red. Zapravo nikad do kraja nisam bila zadovoljna sa svom tom glazbom kojom sam se bavila, ali tamo gdje sam sigurna i svoja, gdje sam ispunjena i sretna su te male bebe i moj odnos s njima.

Vratimo se vašim talentima. Glazba, predstave, vodite televizijske emisije, uređujete i vodite radijske emisije, a sad ćete pisati kolumnu za Gloriju. Što vam je od toga najdraže?

- Jako, baš jako sam voljela uređivati i voditi emisije na Radio Sljemenu. Izabrala bih glazbu, temu, složila scenarij i baš uživala. To je trajalo dvije godine i opet bih radila neki sličan format. To je baš moj medij.

Prijateljstva na estradi?

- Ja sam Gabi Novak idealizirala prije nego što sam je upoznala. A onda sam na vrata njezinog i Arsenovog stana pokucala s tekstom Željka Sabola "Proljeće je otpočelo s kišom". Ući u njihov stan, sjediti s Gabi, piti kavu, pušiti i razgovarati za mene je bio kraj svijeta. Kroz trideset godina druženja shvatila sam da je Gabi ne samo vrhunska pjevačica nego i vrhunska žena i čovjek. Divila sam joj se i jer se uvijek vodila instinktom, a ja bih joj tepala da je ženka, a ne žena. Radila je to gracilno, bez ega, bez pompe. Posebna žena. Također sam jako dobra s Jasnom Zlokić, a više od četrdeset godina sam prijateljica sa Zoricom Kondžom, a iako se ne vidimo često, uvijek nastavimo tamo gdje smo stale. To su moje intimne prijateljice. Volim se družiti i s Radojkom Šverko, Severinom, Majom Blagdan, ne bih sad htjela nekoga izostaviti. Ima tu puno divnih trenutaka i druženja tijekom svih godina.

Kroz život se niste baš stavljali na prvo mjesto?

- Ja za sebe mislim da sam feministica starog kova. Recimo, poludim kad vidim da netko napiše da je neka žena muškarcu rodila djecu. Ja sam djecu rodila sebi, htjela sam žensku djecu i tako je bilo. Eto, da mogu, ranije bih osvijestila neke svoje potrebe, više bih se posvetila sebi, sve što radim zadnjih deset godina, radila bih od tridesete. Malo bih više radila na svojem osjećaju sigurnosti. Ali, eto, nikad nije kasno, pa sada sve to nadoknađujem.

Otpjevali ste stotine pratećih vokala, jeste li sretniji na sceni kao solo pjevačica ili kao prateći vokal?

- Uvijek me smetalo što u tom izlasku na scenu vrlo često glazba padne u drugi plan i više se govori što pjevačica ima na sebi, kakva je frizura, kako se ponaša. Ja znam da je to dio cijele priče, ali sam se s tim teško nosila. Volim biti dio akorda, dio jedne priče, volim biti u pozadini, kotačić. Zahvalna sam na tome. Rekao je Einstein da se živjeti može na dva načina: ne vjerovati u čuda ili vjerovati da su čuda svuda oko nas. Ja sam izabrala vjerovati da je život čudesan.

DARKO TOMAŠ CROPIX

Kad vas slušam, čini mi se kao da vam nedostaje malo tog umjetničkog ega, obično se ljudima savjetuje da ovladaju egom, a vas treba poticati da ojačate svoj ego.

- O da, niste prvi. Ja sam s egom dosta slaba, mislim uvijek kako se popeti na scenu, metar iznad ljudi koji te slušaju ili gledaju, što nije lako i za to treba imati puno samopouzdanja. Znam da skromnost nije nužno vrlina, ali u moru mojih mana, neka skromnost bude jedna od njih.

Još volite Pariz, francusku šansonu, Olympiju gdje ste nastupili s Terezom Kesovijom?

- Pariz je najdivniji grad na svijetu, ne moraš znati francuski, koji sam davno studirala, ne moraš poznavati grad, ali ćeš se u njega sigurno zaljubiti. Davne 1987. tamo sam nastupala s Terezom, bogobojazno sam prolazila tim hodnicima, dodirivala kvake koje su doticala najveća imena francuske glazbe od Edith Piaf do Brela i bila izvan sebe od tog doživljaja. Hvala Bogu, puno puta sam bila u Parizu i nadam se još kojem odlasku.

U čemu danas najviše uživate?

- Volim ručkove sa svojim kćerima Hanom i Martinom i unucima, volim večere sa svojim prijateljima kada se družimo, jedemo i pijemo, volim more koje me posebno hrani, ali najviše volim glazbu. Ona me diže, spušta, proizvodi one leptiriće i strasti koje su davno nestale. Volim što sam ostala u glazbi i zahvalna sam da me za moja zadovoljstva još netko i htio platiti. Na kraju, jako sam zahvalna na životu koji imam.