Predsjednik planinarskog društva Kapela iz Zagreba Luka Kvočić skupa s arhitektom Ivanom Juretićem, suprugom Anom i volonterima do vrha je na leđima nosio 10 tona drvene građe i na starim temeljima Hirčevog skloništa podigao novo prenoćište za zaljubljenike u prirodu.
Čak i kada je minijaturna te skrivena duboko u šumi Gorskog kotara, u prirodnom rezervatu Bijelih i Samarskih stijena, vrhunska arhitektura pravi je mamac za posjetitelje. Dokazuje to i primjer obnove planinarskog skloništa Miroslav Hirtz, koje je odmah nakon dovršetka građevinskih radova potkraj rujna postalo nova planinarska atrakcija.
Smješteno je u jedinstvenom krškom fenomenu vapnenačkih bijelih stijena, koje izletnike oduševljavaju različitošću svojih grebenova i oblika te fasciniraju teško prohodnim ponikvama i ponorima koji izranjaju iz guste jelove, smrekove i bukove šume, a nakon napornog hoda planinarima nudi sav potreban komfor za odmor
- Dobru arhitekturu ne prepoznaje samo struka nego se u njoj dobro osjećaju svi ljudi koji taj objekt posjećuju i koriste. Naše sklonište je po veličini arhitektonska minijatura, koja je izvanredno pozicionirana i uklopljena u prirodni okoliš, a prve reakcije izletnika su - fenomenalne - govori za magazin Gloria 40-godišnji Luka Kvočić, predsjednik HPD Kapela iz Zagreba, koje upravlja Hirčevim skloništem.
Veličine 5 puta 8 metara u tlocrtu, s tridesetak četvornih metara funkcionalnog unutarnjeg prostora na dvije etaže, uvijek otvorena kućica, koja bez ikakvih uvjeta stoji na upotrebu svima, danas može primiti dvadesetak putnika namjernika, koji u njoj mogu prespavati na galeriji te u dnevnom boravku u prizemlju. Opskrbu električnom energijom osiguravaju dva solarna panela, smještena na krovištu, za grijanje im je na raspolaganju peć na drva, postoji i mjesto za sušenje odjeće te ladice za ruksake, a najveći adut kuće je spektakularan pogled na okolnu šumu kroz staklenu stijenu.
Ideju da se na temeljima starog skloništa iz 1974. podigne novo inicirao je bivši predsjednik društva Josip Zelić. No, prije početka građevinskih radova trebalo je ishoditi potrebne dozvole, kupiti i obraditi ukupno 10 tona drvene građe i ostalog materijala te ih na rukama i leđima desetaka volontera entuzijasta dopremiti strmom uzbrdicom do gradilišta u podnožju Bijelih stijena. Ono je pola sata hoda udaljeno od najbližeg šumskog puta pa je to na neki način bio i najveći izazov cijelog posla. Da bi uopće došlo do njegove realizacije, najvažnije je bilo za tu ideju zagrijati riječkog arhitekta Ivana Juretića (48), autora projekta, koji je osobno vodio i nadzirao sve etape obnove.
Juretiću je Hirčevo sklonište peti realizirani projekt u hrvatskim planinama u proteklih desetak godina. Nakon obnove Planinarskog doma Hahlić na Obruču u okolici Gornjeg Jelenja, Rossijeve kolibe na Premužićevoj stazi, skloništa Ždrilo i Šugarske dulibe na Velebitu, svoj je arhitektonski potpis na kraju ostavio i na Bijelim stijenama.
Poučen prethodnim iskustvima - znajući kako je nemoguće osigurati profesionalce i majstore zanata za rad u uvjetima bez kupaonice i tekuće vode, na lokaciji do koje nema kolnog prilaza - oslonio se na volontersku pomoć i suradnju članova HPD Kapela, koji su u protekla tri mjeseca, prema evidenciji Luke Kvočića, na Bijelim stijenama besplatno odradili sedam i pol tisuća sati.
- Najviše od svih, čak 550 sati, odradio je upravo Ivan Juretić, drugo mjesto dijelimo supruga Ana i ja, svaki s po 440 sati, slijedi kolega Josip Zelić s tristotinjak sati, a zatim svi ostali, sveukupno 160 ljudi - govori Luka Kvočić, koji je bio najbliži Juretićev suradnik.
Obojica, naime, imaju veliko stolarsko iskustvo - Juretić posjeduje radionicu na Grobniku, a Kvočić, diplomirani inženjer drvne tehnologije, pripadnik je treće generacije koja upravlja obiteljskom stolarijom iz Zagreba. Od starog skloništa iskoristili su kamene blokove, tzv. babe, na kojima je postavljeno, dio podne konstrukcije i krovište. Za oblogu vanjskih zidova koristili su drvo ariša, vrlo otporne crnogorične vrste, a interijeri su opremljeni jelovinom. Kompletna drvena građa obrađena je, izrezana i pripremljena za gradnju u zagrebačkoj stolariji Hoblić i u Juretićevoj radionici na Grobniku.
- Gradnja je započela 18. lipnja, a otada je na Bijelim stijenama svakodnevno boravilo između petero do tridesetero ljudi. Neki su za volontiranje koristili i dane godišnjeg odmora, a najviše smo se namučili s nošenjem materijala. Pogotovo je teško išlo s glomaznim staklenim stijenama, od kojih svaka teži 85 kilograma. Da se po putu ne razbiju, konstruirali smo specijalne nosiljke, zbog čega je ukupna težina dosegla 110 kilograma - nastavlja Kvočić, dodajući kako je prvo staklo dovukla skupina od četvero ljudi - za tri sata, a posljednje, četvrto njih dvanaestorica za 70 minuta. Za vrijeme gradnje na Bijelim stijenama svakodnevno su se kuhali ručak i večera, a u ta tri mjeseca u planini su proslavljena četiri rođendana i jedan diplomski.
No, najveća fešta bila je proslava Lukine desete godišnjice braka sa suprugom Anom (36), grafičkom dizajnericom, s kojom ima kćeri Janu (8), Klaru (6) i Franku (4). Na strmom usponu od planinarske kuće do vrha Bijelih stijena supruzi je ostavio deset ruža i različitih darova, podsjetnika na svaku godinu njihova braka, a na kraju ju je iznenadio - večerom uz svijeće.
- Moji roditelji Želimir i Tatjana upoznali su se na Bijelim stijenama, a supruga i ja s kćerima ondje provodimo svaki slobodan vikend. Ana nije bila planinarka prije nego što smo prohodali, ali je sada strastvenija i zagriženija od mene - smije se Luka Kvočić, koji je od svoje desete godine redoviti gost na Bijelim stijenama. To mjesto, za njega najljepše na svijetu, smatra svojim drugim domom pa zajedno sa svim drugim planinarima nije žalio truda, vremena i novca da im priušti isto takvo sklonište. Većinu novca za projekt osigurao je Hrvatski planinarski savez, donacijama su pomogla brojna društva te tvrtke i pojedinci.
- Trebat će još vremena da se svi dojmovi slegnu nakon tako intenzivnog i zahtjevnog posla. No, da smo napravili dobar posao postalo nam je jasno kad su se djeca na prvi pogled zaljubila u Juretićevo “arhitektonsko čudo”. A naša najmlađa kći je poželjela i bracu koji će se zvati Juretić - otkriva Kvočić, napominjući kako je svečano otvorenje planirano u proljeće iduće godine. Pozvat će sve donatore i volontere kako bi im zahvalili na svemu što je uloženo u novi izgled.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....