Užurbani glumački posao nije spriječio talentiranog varaždinskog glumca da se posveti odgoju sina, koji je već u osnovnoj školi odlučio da će krenuti očevima stopama, zbog čega ne žali. Iza njih su brojni zajednički projekti kojima uveseljavaju publiku diljem Lijepe Naše, a imaju i svoje kazalište "Kerekesh teatar".
Ljubomir Kerekeš
U toj 1987. godini, kada smo supruga Jasenka i ja "bili trudni" s Janom, radio sam u varaždinskom kazalištu predstavu F.M. Dostojevskog "Zločin i kazna" u režiji ruskog emigranta iz Berlina Vasilija Sečina, igrajući glavnu ulogu Raskoljnikova. Težak, mukotrpan i ispunjavajući posao u trajanju od tri i pol mjeseca. Zločin počinio nisam, a slatka "kazna" bio je Jan. Poslije sam od radosti "zaplesao" ulogu Artura u predstavi S. Mrožeka "Tango" u režiji Joška Juvančića. Općenito, tada (1987.) sam bio mlad glumac i glumio sam velike uloge skoro u svakoj predstavi varaždinskog kazališta s poznatim kazališnim redateljima Petrom Večekom, Zvjezdanom Ladikom, Božidarom Violićem. Srećom, naš Jan se rodio 31. srpnja, usred prekrasnog ljeta i u vrijeme mojeg godišnjeg odmora. Osjećao sam se sretno, uzbuđeno, zbunjeno i ponosno. Od prvog dana nakon što je došao kući iz rodilišta želio sam i mogao sam mu se maksimalno posvetiti. Od prašenja pupkića, prvog kupanja, asistencija patronaži, prematanja pelena, nabave svih kremica, pudera. Ništa mi nije bilo teško. Spoznaja da sam postao otac čovjeka čini najvećim. Odlična koordinacija sa suprugom Jasenkom omogućila mi je nesmetano obavljanje glumačkog posla, i dalje sam u kazalištu igrao velike uloge iz predstave u predstavu, a istovremeno sam u potpunosti neposredno ili ponekad posredno bio uključen u Janov odgoj i djetinjstvo. Nastojao sam biti prisutan uz Jana od njegovog prvog koraka, škole, prvih ljubavi... A sve što sam ja propustio bilo je obvezujuće, nenamjerno, ali je to moja Jaca bez greške "pokrivala", uz povremenu pomoć "baka-deda servisa".
Jan je kao dijete bio osjećajan, otvoren, pažljiv, ponekad svojeglav i skoro uvijek je bio organizator i "vođa" u igri. Danas mi je drago da se bavi istim poslom kao i ja, prije svega iz razloga što taj posao obavlja profesionalno, pošteno i samokritično. Teško je nabrojati sve razloge mojega ponosa na Jana, ali činjenica da kad pogleda u ogledalo i vidi sebe, a ne laž, kao i ja, čini me najponosnijim. Danas najradije s njim provodim vrijeme kada razgovaramo kao otac i sin. To su istinski trenuci moje sreće. Osjećam da sam kao otac još uvijek potreban i stoga ispunjavam svoju ulogu, a kad je u pitanju posao, Janov profesionalizam i kreativnost moju potrebitost stavljaju u drugi plan. Ja samo imam pregršt živaca za Janovu eksploziju kreativne energije i ta njegova upornost i trošenje ponekad me žalosti, a svaki njegov osmijeh i oduševljenje sebično s radošću zaključavam u svoje srce. Moji Jan i Ema su dvoje mlade, odrasle, zdrave i pametne djece. Ta spoznaja samo neka traje jer za mene, kao i za moju Jacu, nema većeg postignuća. U tom ushitu zadovoljstva "točka na i" je naša voljena unučica Una, Unči, sUnčica, posebna, predivna, zaigrana mala ljepotica.
Jan Kerekeš
Iako ne volim spominjati rat jer mislim da se, više od 30 godina kasnije, prečesto spominje, prva sjećanja na tatu imam upravo iz podruma naše kuće, u koji bi se sakrili kad bi tih ratnih godina krenule uzbune. Sjećam se da je stavljao na prozore vreće s pijeskom i da je jedini tada išao po kruh u pekaru. Nakon toga krenule su naše zajedničke vožnje biciklom, prvi susret s pozornicom HNK u Varaždinu na koju me otac odveo, kupanje na varaždinskom moru Aquacity, kupanje u "pravom" moru i sva lijepa sjećanja koja su me učinila duhovno jako bogatim i sretnim čovjekom. Ubrzo sam shvatio da mi je tata glumac i bilo mi je super gledati ga na pozornici kako može nasmijati i rasplakati cijelo gledalište, a kad sam shvatio da mi je tata i major Aleksa, znao sam da će naše životno putovanje biti genijalno. Iako imam puno divnih uspomena s tatom iz djetinjstva vezanih za glumu, predstave i snimanja, najdraže uspomene su mi ipak one s ribolova. Natovarili bismo žutog Fiću s ribičkom opremom, došli bismo na Dravu u Križovljan i u pauzama od najslađe zvonjave na svijetu (kad bi riba zagrizla, oglasilo bi se zvonce na udici) i odličnog ribolova, tamanili bismo špek, paradajz i polubijeli kruh. To je za mene bio vrh svijeta. No, ubrzo dođu obveze i dođu životne odluke, pa sam tako i ja već u osnovnoj školi odlučio da ću ići tatinim stopama. U gimnaziji u Varaždinu samo sam potvrdio svoju odlučnost i 2006. sam upisao Akademiju dramske umjetnosti.
Od završetka studija do danas zajedno smo napravili jako puno, a sve je dobilo novu dimenziju kad je sin odjednom postao tata, a tata je postao deda. Naša Una će uskoro imati četiri godine i deda se polako počeo ufuravati u svoju novu i sigurno najljepšu ulogu. Drago mi je što je i dalje ostao izrazito pažljiv, brižan i duhovit, tako da znamo da je Una u dobrim rukama kad god su zajedno. Iako moramo reći da bake su u dalekom vodstvu po radnim danima "baka servisa", ali s obzirom na broj kilometara i broj predstava koje deda još svakodnevno odrađuje, Una je prezadovoljna i zahvalna isto kao i njeni mama i tata. Najvažnije što sam naučio od tate je poštenje. Poštovanje prema obitelji, prema prijateljima, prema svakom živom biću i pošteno raditi svoj posao. Tako supruga Vika i ja odgajamo i našu Unu. Iako je posao u mom odgovoru na zadnjem mjestu, tempo života se toliko promijenio da ga često stavljamo na prvo mjesto. Upravo na poslu, u kombiju ili na sceni se najviše družim s tatom, što bih svakako htio promijeniti čim prije i vratiti se na ribolov na Dravu. Mislim da to i njemu i meni treba više od ičega. Puno je tu uloga, predstava, filmova, serija i duhovitih videa i ponosan sam što sam praktički cijeli svoj život dio njegovog puta i nevjerojatnog stvaranja i talenta, no najponosniji sam na njega što je ostao čovjek, dosljedan sebi, pravedan i što ne podilazi nikome. To me ujedno i oduševljava. Ne pije s redateljima na šanku, ne "žica" uloge, ništa u životu ne riješava putem politike i često osvještava sve oko sebe i ujedinjuje nas. Ponekad me zna naživcirati kad ne želi čuti moj savjet ili postupi po svom, bez obzira što je moje rješenje činjenično bolje ili brže ili jednostavnije, ali čak i tad mi je drago da je dosljedan sebi. To često nije lako. Svi smo mi često povodljivi, prilagodimo se svemu i svačemu, često i odemo u krivo. Smatram da je moje najveće postignuće u životu to što sam ostao relativno normalan u ovom ludom svijetu i što sam okružen divnim ljudima, što radim posao koji volim i što imam obitelj koja je uz mene. Tako da, danas je to za mene vrh svijeta.