Zagrepčanka Maja Drobnjaković, koja se natječe u showu ‘Ples sa zvijezdama‘, otkriva kako je ostala bez potkoljenice, zašto ne želi da joj žiri poklanja ocjene te da je njezina najveća snaga i navijač osmogodišnji sin Liam.
U prvoj emisiji "Plesa sa zvijezdama" kineziologinja i osobna trenerica Maja Drobnjaković simbolično je odgurnula sive zidove na plesnom podiju, koji su bili dio scenografije, prepustila se tangu i pokazala što znače volja, snaga i pobjeda. Sve prepreke i zidove koje je život pred nju postavio 22. veljače 2017. kada joj je zbog sarkoma kosti amputirana lijeva potkoljenica srušila je odmah nakon operacije, a sportašica u njoj poručuje kako je ovdje samo zato da bi poslala poruku kako nikada ne treba odustati od života.
"Prošle godine sam nastupila u emisiji kao gošća i to mi je iskustvo dalo samopouzdanje, ali kada sam kao natjecateljica zakoračila na scenu, kroz glavu mi je svašta prolazilo jer je odgovornost ovoga puta mnogo veća. Od plesa sam znala samo osnove kojima me podučio mentor Marko Mrkić tijekom svog volontiranja u Udruzi osoba s amputacijom udova grada Zagreba gdje sam dopredsjednica. Ni sama ne znam kako me uspio nagovoriti na natjecanje. Treniramo svakodnevno, minimalno tri sata, katkad i dvaput dnevno. Marko je pun razumijevanja, ponaša se i pleše kao da ne vidi da nemam dio noge, kod njega nema poštede, što doživljavam kao kompliment. Tako želim i da me se ocjenjuje, ravnopravno s ostalim kandidatima, ne želim bodove na račun emocija", govori Maja.
Osim plesnih izazova, susrela se s još jednim koji joj je napunio srce - prvi put nakon amputacije obula je cipele s visokom potpeticom.
"Na početku sam imala problema jer sam osjećala fantomsku bol i imala grčeve, noga mi je otekla, ali sada je sve u redu. Ne odustajem od štikli jer se divno osjećam u potpeticama, kao i većina žena", ponosno ističe Maja.
Zbog pozitivne energije kojom zrači na sceni mobitel joj ne prestaje zvoniti ni tri tjedna od početka showa. Svakodnevno joj stižu poruke podrške za hrabrost i svaki učinjeni plesni korak.
"Ne javljaju mi se samo osobe s invaliditetom. Dobila sam mnoštvo ohrabrujućih i lijepih poruka, a najviše su me dirnule riječi osobe koja mi je poručila da je ponovno dobila volju za životom. Cilj mi je ukazati na problem s kojim živim i pokušati promijeniti činjenicu da bi se mnoge osobe koje su ostale bez udova voljele baviti sportom, a nemaju novca za to. Protetička oprema koja je dostupna putem HZZO-a nije najbolje kvalitete, modeli su stari više od dvadeset godina i s njima nije omogućen normalan hod. Sve tri proteze koje imam kupila sam sama ili dobila od sponzora, no voljela bih da budu dostupne svima. Moderne natkoljene proteze prepoznaju ubrzanje, lakši je silazak po stepenicama, manje je padova. Osim proteze za hodanje, koristim jednu za trčanje i sada najnoviju s kojom mogu plesati i nositi cipele s potpeticom jer se pomoću gumba regulira nagib stopala. Cijena proteze za trčanje je oko 6500 tisuća eura i nije trajna, njezini dijelovi se troše. Također, ako se udebljam ili smršavim, proteza će me žuljati ili pak ispadati", objašnjava Maja.
Njene zdravstvene tegobe počele su u ljeto 2016. kada je počela osjećati bol iznad gležnja lijeve noge, ali kako je sina Liama često nosila na leđima i pješačila na Sljeme, bol je pripisivala hodanju. Isprva se činilo bezazleno, ali kroz nekoliko tjedana bol se pojačavala i bilo je jasno da to više nije upala mišića. Zatražila je nekoliko mišljenja ortopeda koji su je, s pretpostavkom da je riječ o cisti, uputili na biopsiju.
"U rujnu 2016. imala sam prvu operaciju u jednoj privatnoj poliklinici, na kojoj je odstranjena nastala tvorba, ali noga mi je oticala i moje tijelo nije prihvaćalo umetak kojim je liječnik rekonstruirao taj dio noge. Bila sam mjesecima prikovana za krevet i druga operacija je bila neophodna. Prije šest godina u bolnici u Gospiću operirao me isti liječnik ne znajući ishod same operacije. Primila sam spinalnu anesteziju i bila sam budna jer amputacija nije bila u planu, no tijekom zahvata liječnik mi je rekao najgoru vijest - da se moja noga više ne može spasiti", objašnjava, dodajući da je bila u šoku te da je pet minuta plakala, odbijala i negirala vijest koju je primila.
"Ležeći na tom stolu srušio mi se svijet, ali to je bila jedina opcija koju sam u konačnici i prihvatila. Zbog mog tada dvogodišnjeg sina sabrala sam misli i objasnila si da će mi, što prije prihvatim da nastavljam život bez noge, on biti jednostavniji. Kada sam nakon operacije došla u sobu, odmah sam krenula u istraživanje proteza i sportova kojima se mogu baviti. Zahvaljujući pozitivnim mislima i sportu nisam imala potrebu zatražiti psihološku pomoć. Iako smatram nedopustivim da osobama koje prolaze proces amputacije nije na raspolaganju besplatni psiholog", napominje Maja. Uz fizioterapeuta ponovno je učila hodati.
Njezin je dječak imao puno razumijevanja za mamu, a zbog cijele je situacije, objašnjava Maja, prebrzo i odrastao. Ona je pak prije svih bližnjih prihvatila život s protezom, pa je često tješila druge, umjesto suprotno. U tom razdoblju nisu je mnogo tješile fraze prijatelja poput "bit će sve OK" jer ni liječnici nisu znali hoće li uistinu biti sve u redu, odabrala je mali krug ljudi koji su joj bili podrška.
Danas svijet gleda drugim očima, prometna gužva je, primjerice, ne može izbaciti iz takta, pa zato ne čudi što šest puta tjedno s Bukovca na drugi kraj Zagreba - u Prečko - vozi sina na gimnastiku te ga ondje čeka tri sata.
"Kada se sjetim mjeseci koje sam provela u krevetu i nisam mogla nikamo, ništa mi nije teško, posebno kada je moj Liam u pitanju. On mi je i sada kada plešem najveća podrška. Bodri me u emisijama i iako ne pokazuje često osjećaje, rekao mi je da se skoro rasplakao kada sam plesala. Ima izraženu empatiju jer je odrastao uz osobe s invaliditetom. Odlazi sa mnom na paraodbojku jer sam članica Hrvatske ženske reprezentacije, a počela sam igrati sjedeću odbojku dva mjeseca nakon amputacije. Treniramo dva puta tjedno, odlazimo na svjetska i europska prvenstva i sa sigurnošću mogu reći da je sport, uz sina, najveći smisao mog života", kaže Maja.
U sportu je od osme godine pa ne čudi da je u njemu nakon operacije pronašla spas. Plivanje joj je bila najbolja rehabilitacija, nije odustala ni od planinarenja, streljaštva, trčanja, vožnje biciklom, pješačenja na Sljeme, a s desetomjesečnom šnaucericom Unom šeće dnevno i po dvadeset kilometara. Godinu dana nakon amputacije trčala je humanitarnu utrku "Wings for life" koja se održava pod motom "Trčimo za one koji ne mogu". Cilj joj je bio pretrčati dva kilometra, no uspjela je čak sedam, a godinu dana kasnije punih deset.
"Volim izazove s protezom za koje ljudi misle da ih ne mogu ostvariti", zaključuje Maja, koja je doskočila i vožnji automobila kupivši onaj s automatskim mjenjačem.
Najponosnija je na noćni maraton u organizaciji jedne osiguravajuće kuće i Udruge osoba s amputacijom udova grada Zagreba i Zagrebačke županije koja se održala dvije godine zaredom prikupivši donacije specijalnih proteza za djecu s oštećenjem donjih ekstremiteta.
"Djeca moraju biti djeca, trčati i igrati se pa smatram da bi svi trebali imati iste uvjete za to", jasna je Maja, kojoj je cilj bio da svoj televizijski nastup iskoristi kako bi ukazala na potrebite.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....