Jedna od najpoznatijih hrvatskih manekenki, koja je životnu sreću pronašla u Beogradu gdje sa zaručnikom Vojislavom Pecikozom iščekuje rođenje sina, otkriva što ju šokiralo u prvim trudničkim tjednima te kako je preživjela neizvjesnost do trenutka spoznaje da će s djetetom biti sve u redu
Prvo čudo moje - govori manekenka Suzana Horvat (37) dok nježno i s puno ljubavi gladi svoj trudnički trbuh. Miluje ga već 33 tjedna, tijekom kojih je sinčić Marko - koji bi trebao doći na svijet sredinom siječnja - postao centar svijeta jednoj od najljepših manekenki u regiji i njezinom četiri godine mlađem zaručniku Vojislavu Pecikozi, ekonomistu i menadžeru iz Beograda. Suzana se odlučila na prirodni porođaj, a Vojo može biti uz njeno uzglavlje, riskirajući da mu, u naletu trudova, izgrize ruku.
"Trudnoća je nova dimenzija u mom životu, izlazak iz zone komfora. Zbog problema koji su, srećom, iza mene morala sam se odreći sporta, dugih putovanja, pješačenja, planinarenja, jurnjave s projekta na projekt, izlazaka, vožnje automobila... Ukratko, moram se što više odmarati, dok se moje tijelo iz dana u dan mijenja, a naš sinčić raste. Malo sam se udebljala, stražnjica i grudi su mi velike kao nikad u životu, nađe se i celulita, svugdje pomalo. Prije bih se zbog toga užasnula, a sad me doslovno boli briga. To su sve minorne stvari naspram prioriteta da je Marko dobro", kaže Suzana, koja se već na početku trudnoće počela naglo i nekontrolirano debljati. Jela je zdravo kao i prije, raznovrsne i domaće namirnice, umjerene porcije, a kao trudnica nije imala posebnih želja ni potrebu da jede za dvoje pa ju je neobično debljanje zabrinulo. U desetom tjednu trudnoće liječnici su ustanovili da ima trombofiliju, za koju uopće nije znala. Dobila je tablete progesterona, a liječnici su je upozorili da sumnjaju i na genetski poremećaj. No, da bi se utvrdilo je li riječ o "lošem genu" fetusa ili posteljice, treba pričekati do 16. ili 17. tjedna trudnoće.
"Još se pitam kako sam tih mjesec i pol preživjela zdrave pameti. Prvo pomislite na najgore. Bila sam očajna i bojala sam se da dijete ne preživi. Nikako se nisam mirila s tom situacijom. Bila sam depresivna, melankolična, mijenjala raspoloženja. Najgora je bila neizvjesnost. Nisam sigurna da bih bez Vojine podrške uspjela kroz sve proći bez posljedica. Puno je trudnica suočeno s istim problemom, namuče se. I shvatila sam da ne moramo kroz takve probleme prolaziti same. Možemo, ali ne moramo. Ako nema partnera, važno je potražiti stručnu pomoć, pomoć roditelja, prijatelja. A najvažnije je da vam netko to kaže, da vas uputi i nauči kako što prevladati. Shvatila sam da nemam pojma o trudnoći, najvažnijem periodu u životu svake žene", priča Suzana. I kad su stigli rezultati koji su potvrdili da je "loš gen" samo u posteljici te da je fetus siguran, jer na njega to ne utječe, od silne sreće i emocija se rasplakala. Baš kao i kad su ona i Vojislav zajedno bili na prvom ultrazvučnom pregledu, u 7. tjednu trudnoće.
"Čula sam otkucaje srca, a tek potom, zbog suza koje su navrle, uspjela na ekranu vidjeti neku bijelu točkicu za koju je ginekolog rekao da je fetus. Tu snimku nemamo, no sve kasnije smo pospremili u album" otkriva, dodajući da su ime njihovom mališanu odabrali - prijatelji. Naime, kad su im rekli da im "ništa pametno ne pada na pamet", prijatelji su stvorili WhatsApp grupu i zaključili da se njihova beba mora zvati Marko. Vojislava i Suzanu upoznao je zajednički prijatelj Marko, tako se zove i Vojin kum, pa još jedan prijatelj, a to je i drugo ime Suzaninog najboljeg prijatelja, koji je umro prije dvije godine. To im se međunarodno ime svidjelo, a hoće li biti Marko ili Marco Pecikoza, odlučit će kad se rodi.
Par se upoznao prije nešto više od dvije godine, kad se Suzana, pogođena gubitkom prijatelja Brune Marka, odlučila posvetiti istinskim životnim vrijednostima i napraviti veliki zaokret u životu. Prihvatila je posao asistentice fotografa na modnim snimanjima u Beogradu, a želja da se time bavi tinjala je još otkako je u Zagrebu pohađala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Umjesto planirana tri tjedna, u gradu u koji se zaljubila zbog atmosfere, slobode, drugačijeg životnog i poslovnog ritma ostala je dva mjeseca. Tada je i upoznala Vojislava.
"Kliknuli smo na prvu. Leptirići su se razletjeli, osjećala sam se kao da mi je opet petnaest. Sve je krenulo vrlo brzo, a u jednom smo trenutku bili uvjereni i da sam zatrudnjela. Kad se ispostavilo da nisam, oboma nam je bilo žao. Baš smo bili tužni. I shvatili da oboje želimo dijete. Možda je vrijeme da se preselim u Beograd, da počnemo zajednički život, zaključio je Vojo. I pristala sam jer svoj posao modela mogu raditi bez obzira na to gdje živim. Ubrzo smo otputovali na odmor na Bali, a nakon povratka shvatili da je to bio početak našeg skorašnjeg, toliko željenog roditeljstva", kaže manekenka, dodajući da će vjenčanje i svadba biti nakon što postanu roditelji.
Budući roditelji često dolaze u Zagreb, zbog njezinog posla, a za volanom je uvijek Vojo. Tada obavezno svrate u Ježdovec, naselje u zagrebačkom kvartu Novi Zagreb, gdje živi njezina majka Ankica Ana Horvat, stručnjakinja za poslove s nekretninama i glavni "krivac" za kćerinu karijeru. Rano se razvela od Suzaninog oca, a djevojčica je odrastala igrajući se s klincima iz ulice, pentrala se po drveću i ogradama, igrala nogomet, padala i ozljeđivala se, skupljala ožiljke... A zaštitni joj je znak postao "muški hod".
"Želeći da joj kći ipak sliči na žensko, mama me upisala u agenciju Midiken, da naučim lijepo, ženstveno hodati. Hod mi se popravio, ali još sam bila daleko od elegancije i ženstvenosti. No, brzo su me zamijetili i s 15 godina krenula sam u svijet modelinga, potpuno nesvjesna da ću tu napraviti karijeru. Tada su u trendu bile manekenke poput Kate Moss. Meni je taj stil bio lijep, no ja nisam spadala u tu kategoriju. Nakon Londona, bila sam u New Yorku, Parizu i Milanu, a potom otkrila da su manekenke najbolje plaćene u Barceloni. Revije sam nosila nekoliko godina, sve dok u prvi plan nije došao drugi tip djevojaka. Kad bih došla na audiciju, odmah bi me prozvali "you, too pretty" i poslali doma. Stoga sam se orijentirala na reklamne kampanje, od kozmetike do deterdženata, od novih modnih kreacija do parfema slavnih svjetskih dizajnera", pojašnjava Suzana, koja i danas ističe da joj je, dok je bila na modnoj pisti, najdraži bio i ostao Azzedine Alaïa. I to zbog svog odnosa prema manekenkama.
Da se ne bismo zavaravali, mi smo i danas samo vješalice za dizajnerske kreacije. Zvuči grubo, ali tako je. Alaïa je bio drugačiji. Predivan kao osoba, nježan, susretljiv, trudio bi se zapamtiti ime svake manekenke. Iza scene svi smo pod stresom, a on bi se potrudio popraviti atmosferu. Svakom bi stisnuo ruku, zahvalio na odrađenom poslu. I to puno znači, osobito kad ste mladi - kaže Suzana, dodajući da joj je drago što nikad nije podlegla trendu izgladnjivanja. Manekenke počinju s 15, dok su im bokovi i grudi još kao u djevojčice. No, s 18 ili 19 već su žene, a žele li ostati na pisti, moraju zadržati nekadašnje proporcije. Većina pribjegava izgladnjivanju, što dovodi do niza zdravstvenih problema. Zahvaljujući vječitom pentranju i skakanju Suzana je bila mršava, ali mišićava. I s već spomenutim ožiljcima. No, ni tu nije podlegla trendu i zahvatima koji bi ispravili mane i uklonili ožiljke, poput onog u obliku ruže na sljepoočnici ili onog na rubu desne obrve.
"Sa svakim se zahvatom odrekneš dijela sebe, svog karaktera, osobnosti. Nesavršenosti treba prihvatiti i pretvoriti u svoju prednost. Naravno, druga stvar je ako je riječ o posljedicama bolesti ili nesreće. Govorim o mladim djevojkama koje, primjerice, sve žele punija usta. Razumijem, to jest seksepilno, ali kod nas je uzelo previše maha. Toliko je manekenki koje imaju skoro prosječno lice, a vrlo su izazovne, imaju lice koje vidiš i zapamtiš", kaže manekenka koja je stoga bez imalo zadrške prihvatila i zavoljela sve nesavršenosti svog tijela tijekom trudnoće, ponosna na svaki kilogram viška i, najviše, na svoj povelik trbuh.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....