Marko Tolja o najvećoj grešci u karijeri kada je bio na koljenima: "Dotuklo me, a spasila me supruga"

Glazbenik Marko Tolja (40) vraća se na pozornicu Dore 16 godina nakon što je posljednji put nastupio na tom natjecanju. Njegova nova pjesma "Through The Dark" nastala je, kaže, kao inicijativa da se potakne na razmišljanje o mentalnom zdravlju mladih. Obveza je to koju je osjećao nakon što je shvatio koliko njih se bori s anksioznim stanjima, pa i depresijom. Sam se nije suočio s tim problemima, no u intervjuu za Gloriju otkriva da je tijekom 20 godina karijere bilo prilično teških trenutaka. I tada i danas najveća podrška mu je njegova Ana, s kojom se vjenčao u srpnju 2018. i dobio dvojicu sinova. Supruzi je posvetio i dvije pjesme - "Ljubav u boji" i "Sve što nisam ja", a obitelj je njegovo utočište. Tu crpi svu snagu i energiju - iako ga jednogodišnji Niko i uskoro šestogodišnji Maro ponekad pošteno izmore. Rođeni Riječanin, koji s obitelji živi u Zagrebu, ovih je dana u fokusu javnosti kao mentor u showu "The Voice Kids", prvom takvom u Hrvatskoj, a uz to radi i na novom glazbenom materijalu. Blagdani su tek završili, no Marko Tolja već naveliko planira svoj božićni album koji će objaviti krajem godine, kao i mnoge koncerte.

Što vas je potaknulo na to da napišete pjesmu na temu mentalnog zdravlja?

- Prvenstveno to što sam roditelj, ali me potaknuo i rad s mladim ljudima. Došao sam do saznanja o kojima prije nisam razmišljao, primjerice koliko mladih ljudi je depresivno i anksiozno, koliko se zatvaraju u svoje svjetove povezane s društvenim mrežama. Počeo sam o tome intenzivno razmišljati i pjesma je izašla iz mene. Cilj mi je potaknuti ljude na razmišljanje o tome jer je tema mentalnog zdravlja i dalje u sferi tabu teme. Kao društvo teško prihvaćamo ljude s bilo kakvim problemom tog tipa. Dora je glazbena manifestacija koja je jako gledana, gdje se o svakoj pjesmi puno razgovara i čini se kao dobra platforma da pokrenemo tu inicijativu.

Hoće li sve ostati na pjesmi ili se planirate društveno angažirati oko mentalnog zdravlja?

- Spojio sam se s nekim udrugama, ponajviše udrugom "Boli me" koja se bavi mentalnim zdravljem mladih. Zajedno smo ušli u taj projekt Dore jer smatramo da je početak bilo kakvog izlječenja prihvaćanje mentalne bolesti. Kroz tu inicijativu pokušavamo osvijestiti ljude da shvate da nismo svi dobro i one koji nisu dobro da znaju da postoje udruge koje mogu pomoći, da nisu sami.

Jeste li ikada bili dio te statistike, vodili neke unutarnje borbe?

- Ne, nikada nisam imao tih problema. Iako, svi mi umjetnici imamo uspone i padove pa kažemo da smo depresivni, što se olako upotrebljava. Recimo, s 15 godina nisam imao pojma što je anksioznost, uopće nisam znao za tu riječ, dok je danas spominje svaki peti klinac.

VEDRAN PETEH CROPIX

Zašto ne pjevate na hrvatskom?

- Pjesma je iz mene izašla na engleskom, napisao sam glazbu i refren. Razmišljao sam da sve prebacim na hrvatski, ali s obzirom na to da sam se odlučio na Doru zbog velike gledanosti ljudi iz inozemstva koji je prate, želio sam da što više publike razumije temu o kojoj pjevam. Kako Mia Dimšić sjajno piše na engleskom, pozvao sam je da mi pomogne dovršiti tekst. Prijatelji smo otkako smo snimili duet. Mia je jedna od rijetkih sa scene s kojom sam razvio pravi prijateljski odnos.

Imate li favorita na Dori?

- Slušao sam pjesme i nikoga ne bih izdvajao. Sa svojom sam pjesmom namjerno išao u totalnu kontru. Želio sam da zvuči onako kako nitko ne može zamisliti pjesmu na Dori, orkestralno, kao filmska muzika bez vatrometa i da sav fokus bude na poruci koju šalje. Nastup će zbog toga biti minimalistički i atipičan.

Kako ste se pripremali za rad s djecom u showu "The Voice Kids"?

- Iako već dugo maštam o "The Voiceu", iznenadio me poziv da budem jedan od mentora jer sam na HRT-u više puta sudjelovao u sličnim emisijama. Projekt je prekrasan, no kada sam dobio poziv, bilo me malo strah. Imam dva sina i znam kolika je to odgovornost. Srećom, produkcija je pazila na svaki detalj pa je dvoje psihologa cijelo vrijeme bilo na audicijama i na snimanjima s djecom.

Jesu li psiholozi pripremali i mentore?

- Dobili smo upute na koji način bismo trebali pristupati djeci, kako razgovarati s njima kada im se ne okrenemo. Meni je to došlo prirodno, odlučio sam biti spontan, jer klinci su iskreni. Dvadeset godina radim ovaj posao i nikada nisam dobio ovoliko komentara i poruka.

Emotivac ste, plakali ste pred kamerama već u prvoj emisiji...

- Da, ovo je drugi put da sam plakao na televiziji. Prvi put kada smo radili "A stranu" za preminulog Olivera, a drugi put kada je djevojčica Sara Zeba pjevala "You Raise me Up" - tu sam se raspao.

Mentori showa The Voice Kids

DINKO CEPAK/HRT

No, Sara Zeba odabrala je drugog mentora - doživljavate li to kao neki mali poraz?

- Ma ne, ali bilo mi je žao. Nisam mislio da će me ovaj show toliko ispunjavati. Djeca su beskrajno iskrena, predivna. Gledajući prije "The Voice" mislio sam kako bi bilo bolje da su mentori okrenuti kandidatima, sad vidim da je dobro da nisu. Kad vidiš koliko su djeca preslatka - po meni bi svi prošli. Nakon toliko godina estradnog svijeta uistinu mi je trebala ovakva injekcija iskrenosti i prekrasne energije.

To znači da na estradi kolege nisu iskreni?

- Pa da, puno njih nije.

Tko je omiljen član žirija među klincima?

- Davor Gobac je dječici najzanimljiviji, pogotovo malima jer je on "dežurni klaun" i sve nas zabavlja. Miju vole jer je i slušaju, Vanna je institucija. Na početku sam klincima bio nepoznanica jer im je moja glazba stilski daleka, bili su rezervirani po pitanju biranja mene kao mentora.

Biste li se vi kao klinac prijavili u takav show?

- Nisam siguran, ali ne zato što mislim da je to loše, nego zato što to nije moj put. "The Voice Kids" ima puno više smisla nego inačica za odrasle jer djeca dođu pjevati i nakon toga se vrate u školu i nastave svoje živote, dok u "The Voiceu" mnogi vjeruju da će stvoriti karijeru preko noći pa se razočaraju. Za ozbiljnu dugotrajnu karijeru moraš proći sve stepenice, bez preskakanja. Nije normalno očekivati da ćeš iz svoje spavaće sobe doći na nacionalnu televiziju i odmah nakon toga postati velika zvijezda.

Kako je izgledao vaš glazbeni put?

- Ja sam zapravo slučajni pjevač. Oduvijek sam volio pjevati, ali nisam mislio da pjevam izvanredno. Prvi nastup bio je na festivalu Mikić s 11 godina u duetu s prijateljicom iz razreda gdje smo pobijedili. To je bilo moje prvo slučajno pjevanje jer sam u duet upao umjesto dečka koji je počeo mutirati. Drugi put, u srednjoj školi, sam zapjevao Oliverovog "Galeba" na jednom rođendanu gdje me primijetio glazbenik koji me pozvao da pjevam u njegovoj klapi. Ondje sam se zadržao četiri godine. S njima sam snimio jednu pjesmu, kada me čuo producent Olja Dešić i rekao da moram biti solo pjevač. Nikad u životu nisam išao na satove pjevanja, a u glazbenoj školi svirao sam klavir.

Koje su još zamke za klince u toj dobi kad krenu u showbizz svijet?

- Velika je uloga roditelja, bitno je pripremiti dijete prije showa. Makar ima svakakvih roditelja, što smo uspjeli sada vidjeti. Ipak, većina djece je došla sa stavom "ja sam i dalje samo dijete koje voli pjevati i zabaviti se". Zamke uvijek postoje. Oni su u nježnim godinama i uskoro kreće pubertet. Važno je da znaju da se nakon ovoga neće dogoditi nešto strašno velebno u njihovoj pjevačkoj karijeri.

Biste li dopustili svojoj djeci da se prijave kada bi htjeli?

- Ne vidim ništa loše u tom showu. Na kraju krajeva, i taj neprolazak ili ispadanje, kao i prolazak je škola. Postali smo kao roditelji prezaštitnički nastrojeni prema djeci koja nikada ne smiju doživjeti neuspjeh, a to je dio života.

Imaju li vaši klinci sluha?

- Niko je još mali, ali Maro ima sluha. Strahovito dobro pamti pjesme i voli slušati glazbu. S dvije godine je slušao Beatlese, a sad je već to prerastao. Priznajem da sam to malo i sam potencirao. Sad smo na Queenu, Michaelu Jacksonu. Slušamo uglavnom stariju dobru glazbu.

Ima li supruga sluha?

- Tako-tako. Ima sluh za prepoznati dobru pjesmu, voli slušati dobru muziku i kad zapjeva pogodi tonove, ali toliko je sramežljiva po tom pitanju da ne želi pjevati.

Jeste li oduvijek znali da želite biti pjevač ili ste maštali o nekim drugim zanimanjima?

- Imao sam dvije želje: jedna je bila pjevač, a druga je bila kuhar. Htio sam upisati srednju kuharsku školu, ali me mama odgovorila jer je smatrala da je to pretežak posao pa sam završio gimnaziju. Nakon toga sam upisao Ekonomski fakultet, ali sam počeo pjevati pa ga nikada nisam završio.

Što su roditelji rekli na tu odluku?

- Podržavali su moje pjevanje, ali ne i ideju da odustanem od faksa. Na dan kada sam išao upisati drugu godinu, po putu sam se predomislio pa kada sam došao do fakulteta, zatražio sam ispisnicu jer me ekonomija uopće nije zanimala. U tom trenutku nisam imao nikakvu karijeru pa je taj potez bio sulud, ali nisam mogao živjeti na dva kolosijeka. Roditelji su mi rekli da nisam normalan i da moram završiti fakultet. Upisao sam izvanredno studij Turističkog menadžmenta. No, kada su došli na prvi koncert na Trsatskoj gradini 2007. i vidjeli kako proživljavam glazbu, rekli su mi da se slobodno fokusiram samo na to. Tako da ni drugi fakultet nisam završio. Sjećam se trenutka kada sam nakon par godina uzeo knjigu u ruke i u tom trenu na polici ugledao tri Porina. To je bio moj zadnji susret s ekonomijom.

A što je s kuhanjem?

- Kuham često, čak više od supruge. Čak i jedem puno, no oduvijek mi je bila frustracija što se ne mogu udebljati. Volim talijansku, istočnjačku kuhinju.

Jesu li svi u obitelji muzikalni?

- Da, tata Darko je inženjer brodogradnje, ali obožava glazbu. Ima klavir, svira klavijature i dandanas ima bend. Majka Koraljka je stomatologinja, ali vrlo muzikalna. Brat Igor također, iako je i on u struci kao otac. Stric Davor Tolja utemeljio je Denis&Denis. Uvijek smo bili složna obitelj. Imao sam sretno djetinjstvo.

Kakav ste otac?

- Vrlo sličan mojim roditeljima. Dok nisam postao tata neprestano sam razmišljao o karijeri, a kada sam dobio prvo dijete, svi prioriteti su se presložili. Nesvjesno sam odgađao dijete, misleći kako moram još štošta napraviti, što je bilo potpuno pogrešno. Sada mi je žao što nisam ranije postao otac. I dalje mi je karijera bitna, još više grizem zbog njih, ali danas radim sve za sinove i nastojim biti apsolutno prisutan.

U kojoj su fazi, što ih zanima?

- Niko ima tek godinu dana, u fazi je trčanja i skrivanja. Maro i ja imamo zajedničku ljubav prema legićima. Svake godine u prosincu slažemo zimski park od tisuće kockica na poseban stol, u siječnju ga rastavimo i tako u krug.

Marko Tolja

VEDRAN PETEH CROPIX

Kakvi su karakterno?

- Maro je zafrkant, dobar je i emotivan, posebno prema mlađem bratu, barem dok mu još ne krade igračke. Zasad nema ljubomore, voli ga najviše na svijetu i ljuti se ako slučajno podignemo glas na Niku.

Jeste li vi i supruga dosljedni u odgoju?

- Ana je puno posloženija od mene. Odrasla je u Njemačkoj pa je poprimila njihovu sistematičnost, ja sam više mediteranski tip.

Kako se borite s crtićima i mobitelom?

- Crtiće smiju gledati sat vremena dnevno, mobitelu nemaju pristup čak ni kada u restoranu čekamo hranu. Umjesto toga nosimo bojanke. Jednom nam je konobar čestitao na tome.

Je li supruga i vas uspjela posložiti?

- Pokušava. Ali ja imam previše talijanske krvi, spontan sam, loš s birokracijom i računima. Ona je završila Turistički menadžment, a sada je otvorila svoju tvrtku.

Što vam nedostaje iz momačkog života?

- Ponekad mi nedostaje samoća, mogućnost da sam par dana sam bez žene i djece. Moja glazbena kreativnost to treba u ovom užurbanom svijetu. Niko se budi noću svaka tri sata, ujutro Maru vozim u vrtić, a po noći kada bih možda trebao pisati pjesme, potpuno sam umoran. Vjerujem da i ženi treba samoća. Primjerice, u prosincu sam imao 20 koncerata, a supruga je bila sama s klincima.

VEDRAN PETEH CROPIX

A što je najljepše u bračnom životu?

- Vratiti se u utočište doma. Ana ne želi imati nikakav doticaj s mojim javnim životom. Oni su moj bijeg iz ovog svijeta koji volim, koji je lud, ali koji umara.

Gdje ste upoznali suprugu?

- Ana je tijekom studija radila kao model pa smo se sreli na Braču gdje je ona nosila reviju, a ja pjevao. No, tada se nismo upoznali. Impresionirala me jer su ostale manekenke bile namrštene, ona je jedina imala osmijeh na licu. No, javio sam joj se nešto kasnije putem društvenih mreža.

Kada pogledate unatrag, biste li napravili nešto drugačije u karijeri?

- Nikada ne bih prihvatio vođenje emisije na HRT-u, nesuđeni "Hit show Marka Tolje" koji je doživio samo jednu emisiju. To je bio jedan jedini put da nisam reagirao kada su mi svi senzori - i emotivni i racionalni - govorili "makni se ća". To je bila moja najveća greška u karijeri. Urednica s HTV-a me zvala i ponudila taj show, koji je tijekom priprema u potpunosti izmijenio koncept i to više nisam bio ja. Nakon toga uslijedio je težak period, pao sam u neke tamne sfere, ali već sam bio tada sa svojom Anom koja me izvukla. Dotuklo me to što sam u tjedan dana od najperspektivnijeg i najzabavnijeg lika u Hrvatskoj - kako su me najavili - došao do toga da me na naslovnicama nazivaju najgorim zabavljačem svih vremena, a riječ je o istim ljudima. Moji fanovi su pisali ružne komentare, a ja sam bio mlad i nezreo pa sam potonuo.

Nedavno ste javno pokazali da ne podnosite hejtere, u emisiji "Zvijezde pjevaju" - kako se date tako isprovocirati?

- Naučio sam se nositi s time i zapravo me ne diraju. Ono je bio trenutak kada sam stao u obranu Lejle Filipović. Ne podnosim nepravdu u životu općenito. Lejlu su od početka "gazili" s ružnim komentarima, a ona je uvijek bila po publici prva iako nije pjevala najbolje. Žiri joj je davao najmanje ocjene, a publika najveće, pa zar je ona kriva zbog toga? Osobe iz javnog života su kao naučene da ih se javno proziva i gazi, no katkad bi trebali reagirati. Ponovno se vraćam na pjesmu koju sam napravio za Doru jer takve poruke na mladima ostavljaju ogromne posljedice, to je cyberbullying. I dalje stojim iza svojih riječi da takve komentare pišu nesretni zločesti ljudi.

U četrdesetima obično krenemo preispitivati vlastiti život, ljubav, odnose, karijeru - jeste li tamo gdje želite biti?

- Apsolutno. Privatno sam toliko sretan čovjek da nemam više što tražiti. Što se tiče karijere, moj put je dug, ali je uvijek bila uzlazna putanja. Čvrsto stojim s nogama na zemlji. U glazbi nikada nisam napravio kompromis. Naravno da svi imamo ambicije, da bi svi željeli pjevati u Areni Zagreb, ali i ako se to ne dogodi, treba realno sagledati stvari. Moja glazba i ja možda nismo materijal za to, zato mene vesele tri koncertne dvorane Lisinski. Nekim mojim kolegama je samo to bitno, pa ako tako postaviš ciljeve, nesretan si cijeli život.