Glorijina kolumnistica u pregledu lanjske godine izdvojila je ljude i događaje po kojima ćemo pamtiti 2024. i otkrila što od njih možemo i moramo naučiti.
Bila je ovo godina u kojoj su padale maske: 2024. je došlo do razotkrivanja dugo skrivenih društvenih slabosti i nedostataka, do mogućnosti da se s njima suočimo i da u budućnosti nešto mijenjamo.
Počela je prilično dobro. U veljači nam je pobjeda Baby Lasagne na Dori pokazala da bi u žirijima i komisijama koji odlučuju o tuđem kreativnom radu možda trebali sjediti stranci ili ljudi koji ne pripadaju struci - oni koji se ne nalaze u sukobu interesa i ne diskvalificiraju bolje od sebe. Mladić iz Umaga na Eurosongu je osvojio 2. mjesto, a odlukom članova stručnog žirija s Prisavlja stavljen je na mjesto 1. rezerve. Nakon što je slučajno upao na Doru i tamo pobijedio, postao je europska glazbena atrakcija i donio radost u našu zemlju, a članovi tog žirija, kao ni bilo kojeg dosad, nisu snosili odgovornost.
Na parlamentarnim izborima u travnju nije bilo iznenađenja, pobijedio je HDZ i sastavio Vladu. U Americi je u lipnju održana debata između Joea Bidena i Donalda Trumpa, poslije koje smo shvatili da je zdravlje Joea Bidena ozbiljno narušeno i da se kao negativac američke političke scene nametnula njegova vlastohlepna supruga, koja ga je u želji da ostane prva dama gurnula u novu izbornu utrku u kojoj je izgubio dostojanstvo. Poslije dugotrajne i uspješne političke karijere ostat će upamćen kao čovjek koji pokraj Donalda Trumpa (on prvi put nije djelovao poput predatora) govori besmislice. Lice Jill Biden postalo je i lice Demokratske stranke, koja je u tom trenu izgubila izbore. Kao nasilnika i lažljivca prozivali su Trumpa, da bi pred televizijskim auditorijem počinili nasilje nad starijom osobom, koje su pokušali opravdati "njegovim lošim danom". Glasači su im nakon toga jasno poručili što misle.
U svibnju su stigle sjajne vijesti s Filmskog festivala u Cannesu, redatelj Nebojša Slijepčević osvojio je Zlatnu palmu za kratki film "Čovjek koji nije mogao šutjeti", u prosincu ovjenčan i Europskom filmskom nagradom. Ovakva priznanja hrvatski dugometražni filmovi baš ne ostvaruju, a publika ih uglavnom ignorira. Ako vas zanima zašto je to tako, vratite se na uvod i pročitajte opasku o žirijima i komisijama.
Ljeto je bilo vruće, turistička sezona je zamalo podbacila, tradicionalno popunjena Istra bilježila je pad noćenja u privatnom smještaju, ali smo se na kraju uspjeli izvući.
U rujnu je u Americi uhićen Puff Diddy. Optužen je za seksualnu trgovinu, organiziranu prostituciju, reketarenje i brojna silovanja. No, nije se dogodilo samo hapšenje planetarno poznatog glazbenog mogula, počela se urušavati i čitava celebrity kultura. Holivudske zvijezde više nisu ono što su bile, ne izazivaju divljenje i obožavanje, nego gađenje i odbojnost. Zvijezde poput Ashtona Kutchera i Mile Kunis sve do Jennifer Lopez i Blake Lively gubile su status, popularnost i vojsku obožavatelja.
Uz Diddyja je za silovanje trinaestogodišnjakinje u građanskoj parnici optužen i Jay Z. Njegov odvjetnički tim pokušao je dobiti odobrenje suda da se javno razotkrije identitet žrtve, ali sud je taj zahtjev odbio. Ona ima pravo ostati anonimna.
Druga žrtva užasnog serijskog drogiranja i silovanja, koje je nad njom počinio vlastiti muž, odlučila se za javno suđenje - a ono je u rujnu započelo u Francuskoj. Gisele Pelicot poručila nam je tako da sram ne trebaju osjećati žrtve, nego silovatelji. Upozorila nas je i na činjenicu koje nismo bili dovoljno svjesni, da se ovakvo silovanje može dogoditi u obitelji, da počinitelji vode naizgled normalne živote; nisu monstrumi, ali nisu ni normalni ljudi.
Listopad je donio premijeru dugo najavljivanog filma o Draženu Petroviću. Pokazalo se da nije lako napraviti igrani film o slavnom sportašu, osobito ako glavni glumac fizički baš ne nalikuje na Dražena. Unatoč lošim kritikama, publika je gledala film o životu legendarnog košarkaša koji je solidno režirao Danilo Šerbedžija, poručujući da želi gledati domaći film - ako on ima privlačnu temu.
Uslijedilo je padanje još jedne maske. U studenom je uhićen ministar zdravstva Vili Beroš. Nekadašnji heroj pandemije i ugledni neurokirurg navodno je uprljao svoje ime i ugled zbog svote od 75.000 eura. Javnost je počela shvaćati da je privatizacija zdravstva poluzavršena stvar i da se novac poreznih obveznika sve više prelijeva u privatni sektor. Liječnike se podržava u tome da igraju na oba fronta, a u toj dvostrukoj igri najviše gube korisnici zdravstvenog sustava.
A onda su došli predsjednički izbori. Imali smo osam kandidata, među kojima se dosadašnji predsjednik osjećao komotno i nije se ni približno trudio kao onda kad je trebao poraziti Kolindu Grabar Kitarović. Dragan Primorac nije mu bio dovoljan izazov, a lakše je bilo braniti već osvojenu poziciju. Marija Selak Raspudić i Ivana Kekin vodile su utrku za 3. i 4. mjesto. Sudeći po njihovom narativu tijekom kampanje, dalo se zaključiti da je suparnik Marije Selak Raspudić Zoran Milanović, a Ivane Kekin - Dragan Primorac.
Možda će ova apsurdna taktika Ivani Kekin dugoročno donijeti neke rezultate, ali vjerojatno u njoj leži objašnjenje kako je Marija Selak Raspudić bez stranke iza sebe i bez moćnih donatora uspjela osvojiti visoku 3. poziciju na ovim izborima.
Malo prije Božića dogodila se tragedija po kojoj ćemo, nažalost, najviše pamtiti ovu godinu. Stravičan događaj u OŠ Prečko pokazao je da ministar prosvjete Radovan Fuchs nije izvukao nikakvo upozorenje iz zločina koji se dogodio u školi u Beogradu, a da nova ministrica zdravstva ne razumije kako sve što radi u službenim situacijama - radi u ime funkcije koju obnaša. Poslije tog užasnog događaja jedni su upirali prstom prema psihijatrijskoj bolnici u Jankomiru, a drugi su pokazivali prema školskim vratima. Psihijatri bi svakako trebali snositi odgovornost za svoje procjene, a u školama treba podignuti stupanj sigurnosti. No, ovaj put su hrvatski mediji dobro odradili svoj posao. Ne smije se puno pisati ni kopati po identitetu počinitelja ovog zločina, kako se od njega ne bi stvorilo medijsku ličnost i tako potaklo novog napadača da poželi skrenuti pozornost na sebe.
Ključna riječ 2024. je - odgovornost. Onakva kakvu nam je pokazala hrabra učiteljica u OŠ Prečko. Štiteći svojim tijelom djecu koja su joj povjerena dala je novu definiciju odgovornosti i hrabrosti.
U posljednjim danima ove godine skijašica Zrinka Ljutić nas je sa svojom prvom slalomskom pobjedom podsjetila da možemo - ako to stvarno želimo - pisati novu povijest.
Nadam se da ćemo u 2025. postati društveno zreliji i odgovorniji i da ćemo više i bolje štititi svu svoju djecu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....