Višestruka prvakinja i svjetska rekorderka u ronjenju na dah Mirela Kardašević (37) za Gloriju piše o tome kako izgleda život samohrane majke, kako odgaja svoje sinove Romela (14) i Nahla (12), otkriva tko joj je najveća podrška, ali i koji su izazovi s kojima se svakodnevno susreće.
Nakon razvoda, u dobi od 27 godina, postala sam samohrana majka. Moj bivši suprug pokušao se priviknuti na život u Hrvatskoj, ali nikako nije mogao pa se na kraju vratio u Ameriku. Kratko je bio ovdje s nama i prije dvanaest godina otišao. Otada nas je posjetio jednom, a djeci se povremeno javi preko poruka. Kad sam ostala sama sa sinovima, stariji Romelo tada je imao tri godine, a mlađi Nahlo tek dvije. Bio je to izuzetno težak period u mom životu jer sam odjednom bila odgovorna za sve - njihovu sigurnost, odgoj, kao i čitavu našu budućnost. Kroz glavu mi je prolazilo puno strahova i pitanja hoću li moći sve sama? Hoću li im uspjeti pružiti stabilnost i ljubav kakvu zaslužuju? No upravo su me oni motivirali da ne odustanem, nego se borim i rastem. Danas, deset godina kasnije, imam 37 godina i ponosna sam što sam profesionalna sportašica u ronjenju na dah, svjetska prvakinja i rekorderka. Taj put nije bio lagan, ali naučila sam da iz najtežih trenutaka mogu izaći najljepši uspjesi. Moji sinovi su i dalje moja najveća inspiracija i razlog zašto nikada ne odustajem.
Naši su dani bili ispunjeni do maksimuma - balansirala sam između majčinstva, posla, treninga i završavanja magisterija. Bilo je trenutaka kad sam se osjećala kao da jurim s jednog zadatka na drugi bez pauze, ali znala sam da sve to radim za budućnost svojih sinova i sebe same. Najveću podršku imala sam od svojih roditelja, koji su mi bili oslonac u svakom pogledu. Bez njih bi sve to bilo neizmjerno teže. Moj tata, njihov djed, postao je prava očinska figura u životima mojih sinova, što je bilo ključno za njihovu stabilnost i osjećaj sigurnosti. Naša obitelj je i inače jako bliska, a oni su kroz tu podršku osjetili toplinu i važnost obiteljskih vrijednosti.
Ponekad su dečki išli sa mnom na treninge – bilo je to pravo veselje za njih jer su se voljeli igrati pored bazena ili gledati što radim. Iako ih nisam mogla voditi na natjecanja, uvijek su me pratili online, navijajući za mene. Znati da me gledaju i podržavaju bio je dodatni motiv da dajem sve od sebe, kako bih im pokazala koliko se trud, upornost i ljubav prema onome što radimo isplate.
To me izazovno razdoblje definitivno oblikovalo kao osobu. Naravno, bilo je izazova, umora i trenutaka kada sam se pitala imam li dovoljno snage za sve, ali nikada nisam dopuštala da me preplavi osjećaj nemoći. Snagu sam pronalazila u svojoj ljubavi prema sinovima – oni su bili moj razlog i moj pokretač. Njihova prisutnost podsjećala me da svaka borba ima smisla i da se svaki trud isplati. Kad sam napunila 30 godina, otkrila sam ronjenje, i to je došlo u pravom trenutku. Kao da sam pronašla dio sebe koji je nedostajao. Ronjenje mi je donijelo osjećaj slobode i mira kakav nisam znala da mi treba. U tim trenucima ispod površine, svijet je utihnuo, a ja sam imala priliku ponovno se povezati sa sobom, s vlastitim mislima i snovima. To me naučilo koliko je važno pronaći balans – biti majka, ali i žena s vlastitim ciljevima i strastima.
Gledajući unazad, shvaćam da me taj period naučio važnim životnim lekcijama. Shvatila sam da ne trebam tražiti savršenstvo, već raditi najbolje što mogu u datom trenutku. Naučila sam kako prihvatiti pomoć, kako se osloniti na one koji me vole, ali i kako pronaći unutarnju snagu onda kada je najpotrebnije. To mi je pomoglo da, ne samo prebrodim te godine, nego i postanem osoba kakva sam danas - jača, zrelija i puna zahvalnosti za sve što imam.
Vremena za sebe nisam imala mnogo, ali sam se što je moguće više trudila pronaći male trenutke koji su mi značili. Čitanje je oduvijek bio moj način opuštanja, knjiga bi me na trenutak odvela daleko od obaveza i dala mi priliku da odmorim, barem mentalno. Kasnije je i ronjenje postalo moj prostor za mir i reset, nešto što mi je pomoglo da se osjećam povezano sa sobom i svojim potrebama. Ti mali trenutci bili su dovoljni da izdržim tempo koji sam imala i koji dan danas imam.
Bilo je tu, naravno, predrasuda i komentara okoline, ali naučila sam to ne uzimati previše k srcu. Ljudi često sude iz vlastitih perspektiva, ne znajući cijelu priču. Umjesto da se time opterećujem, fokusirala sam se na ono što je doista važno - na svoju obitelj, svoje ciljeve i vlastiti napredak. S druge strane, bilo je i puno onih koji su mi pružali podršku i razumijevanje. Kao što sam već spomenula, roditelji su mi bili najveći oslonac, ali i prijatelji, treneri te ljudi iz mog sportskog okruženja pokazali su mi da ima puno dobrote i spremnosti da se pomogne.
Mislim da je ključ u tome kako mi sami pristupamo situaciji - kada pokažemo odlučnost i snagu, često dobijemo poštovanje i podršku okoline. Na kraju, iskustvo me naučilo da ne tražim potvrdu od drugih. Ljudi će uvijek imati svoja mišljenja, ali ono što je najvažnije jest kako ja sama doživljavam sebe i svoje izbore. To mi je dalo slobodu da nastavim svojim putem bez zadrške.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....