Na Pula film festival stiže neobična komedija ‘Nosila je rubac črleni‘ redatelja Gorana Dukića u kojoj jednu od glavnih uloga ima brbljava prasica Beba koja se, kako otkriva njezina filmska partnerica Nataša Dorčić, na snimanju pokazala neobično inteligentnom, ali i tvrdoglavom.
Na ovogodišnjem Pula Film Festivalu čije 69. izdanje počinje 16. srpnja, među deset domaćih filmova naći će se i jedna prava poslastica, premijera filma ‘Nosila je rubac črleni‘ - komedije na kajkavskom s Natašom Dorčić i jednom malom prasicom u glavnim ulogama. Film je na programu 17. srpnja, a Nataša Dorčić, glumica zagrebačkog ZKM-a, s veseljem dolazi na Festival kako bi vidjela reakcije publike na romantičnu komediju smještenu u idilično Zagorje u malo manje idiličnim vremenima, početkom 1991. No od oružja tu će biti samo jedna puška i plastični pištolj, a radnja se uz puno pjesme vrti oko jedne svinjske ljubavi, jednog vjenčanja, sveznajućeg Isusa, Majke Božje, pokvarene frizerske haube na pola frizure, dezertera, sira, vrhnja...
Ovu romantičnu komediju u kojoj dominiraju pričljive životinje i animirane sekvence snimljenu prije dvije godine usred pandemije, režirao je Goran Dukić, filmaš koji godinama živi u SAD-u, a uz Natašu Dorčić u ulozi kume Anke, igraju Tessa Litvan, Areta Ćurković, Dora Polić, Sunčana Zelenika, Ljubo Zečević, Ljubomir i Jan Kerekeš, Robert Ugrina, Atanas Atanosovski, Ljupčo Todorovski Upa...
Uoči premijere porazgovarali smo s Natašom Dorčić koja sve više vremena, kada joj obaveze dopuštaju, provodi u obiteljskoj kući u Nerezinama od kuda stiže i na otvorenje Pula Film Festivala.
Veselite li se konačnom susretu s publikom s obzirom na to da je film snimljen još prije dvije godine?
Jako me raduje da ćemo napokon osluškivati publiku i njene reakcije na film - i to na Puli u velebnoj Areni. Neizmjerno me veseli da možemo napokon poslije dvije godine vidjeti zgotovljen film koji je bilo teško raditi, po ljeti u eksterijeru, između dva lockdowna, uz stroge mjere zaštite od kovida 19 i sa specifičnom glumačkom podjelom - životinjama. Čini mi se kako su nam ove zadnje dvije godine trajale puno duže nego ikada prije.
Radi se komediji smještenoj u pitoreskno Zagorje u kojoj uz vas glavnu ulogu ima brbljava prasica Beba. Kakvo je iskustvo imati četveronožnog filmskog partnera?
Moderno se to zove "dramedija", romantična komedija s gorkim zapletima. Bilo je to jedinstveno putovanje moje Bebe, mlade pajcekice i mog lika, kume Anke, koje nikada neću zaboraviti. Volim reći da je Beba glavna glumica, a ja sam samo njena frendica. Zahvaljujući Vedranu Vukomanoviću, treneru potražnih pasa i koordinatoru za životinje na filmu, naše putovanje je krenulo dva mjeseca prije početka snimanja svakodnevnim privikavanjem i treningom za situacije koje smo trebale zajedno glumiti. Na setu je naravno, sve bilo potpuno drugačije od onoga što smo trenirali, tako da smo morali improvizirati, a to moja Beba baš nije voljela. Situaciju smo popravljali raznim poslasticama. Nekad nam je pošlo za rukom da Beba napravi točno što treba, a nekad je glavna glumica bila svojeglava pa bi me lagano ugrizla za nogu kad joj nešto nije bilo po volji. Trenirali smo tri male prasice, ali je samo jedna glumila jer je bila - najtalentiranija. Sve u svemu,pajceki su nevjerojatno pametne, mudre i drage životinje i trebali bi ih prestati jesti.
Što vas je privuklo da prihvatite ulogu u ovoj neobičnoj komediji koja uz brbljavu prasicu i sveznajućeg Isusa Krista koristi i animaciju?
Ponajprije moj kolega, redatelj Goran Dukić s kojim sam studirala koji me je pozvao na audiciju, producentica Nina Petrović s kojom sam već surađivala, a onda i scenarij Sandre Antolić koji me oduševio. Privukla me i jedinstvena prilika da napokon odigram zagorsku komediju i to na filmu, a ponajviše me zagolicala bliska igra s malom pajcekicom. Najteža gluma je uz djecu i životinje, uz njihovu izravnost i jednostavnost.
Koji su po vama glavni aduti ovog filma bi trebali privući publiku u kina?
Ovo je film za publiku svih uzrasta, obiteljska komedija s gorko - slatkim zapletima, smještena u predivnu razglednicu zagorskih brega i kajkavskog dijalekta. Šarena, topla, začudna, malo tužna i dražesno vesela priča jednog vremena kojeg više nema. Mogla bi reći staromodno-moderna, muzički isprepletena kajkavsko magična dramedija. Ma čudo jedno. To se jednostavno mora pogledati, da ti bude lijepo poslije filma i da odeš kući sretan i očaran i da dođeš opet i dovedeš prijatelje i proširiš glas kako ti je bilo predivno gledati hrvatski film.
Smatrate li da se kod nas snima premalo komedija?
Treba nam komedija. I na filmu i u kazalištu i u literaturi i treba nam više smijeha u životu. Sve ovo oko nas što nam se servira preko raznih informacija toliko je uznemirujuće i fatalističko da čovjekov um može eksplodirati, srce potamniti i duša tugovati. Treba nam pauza, time out, treba nam pametno, šaljivo i dugotrajno resetiranje, a komedija nam daje bar trenutni odmor od crnih misli.
S redateljem Goranom Dukićem, domaćim filmašem koji godinama živi u Los Angelesu, 1991. snimili njegov hvaljen diplomski kratkometražni film ‘‘Mirta uči statistiku‘‘. Kako vam je bilo zajedno raditi nakon toliko godina?
Pauzirala sam drugu godinu studija glume na ADU da bih snimala s Krešom Golikom seriju "Dirigenti i muzikaši" i to mi je bilo prvo iskustvo pred kamerama u životu. Nakon tog snimanja, Goran Dukić, tada student završne godine režije, pozvao me da zajedno radimo "Mirta uči statistiku", njegov kratkometražni diplomski film, koji je ušao u povijest. I eto nas opet zajedno. Radimo nakon 30 godina, malo stariji, zapravo isti, manje zahtjevniji i više veseliji, s istom nekom dječačkom naivnom energijom, željni napraviti nešto drugačije, kao što je bila i Mirta. I čitava ekipa je u ovaj film ušla čistog srca, ne mareći da nas čeka naporno snimanje, a bilo je. Ali Goran je ona vrsta redatelja koji ima magičan instinkt i ideju o projektu koja ide mnogo dalje od naše imaginacije. Jako sam ponosna što smo opet radili i da se nismo previše promijenili. Samo malo narasli.
Nedavno ste snimili i jedan inozemni film. O čemu se radi?
Snimila sam film "Camino", Danske redateljice Brigitte Staermose u koprodukciji s Hrvatskom MP produkcijom. Snimali smo po Istri, Zagrebu, Gorskom kotaru, Španjolskoj i u Santiago de Composteli te Kopenhagenu. Igrala sam Hrvaticu koja hodočasti put Svetog Jakova. Jedno jako lijepo snimanje, smireno i produhovljeno, s predivnom Europskom ekipom. Bilo mi je jako zanimljivo glumiti na engleskom, prvi put sam se okušala i mogla bih opet ponoviti to iskustvo. Film izlazi na zimu 2022.
Posljednjih godina sve više boravite u obiteljskoj kući u Nerezinama. Koliko vam odgovara mir malog mjesta?
Ah, Nerezine...To je moja budućnost i moja sadašnjost. Spremam teren za mirovinu.Volim mala mjesta u jesen, zimi, rano proljeće… Ljeti je gužva, ali to brzo prođe. Čim mi zagrebačke obaveze dopuste, uzimam svoje mačke i idem dolje. Taj miris zraka, ta tišina, taj mir, ta priroda, to more...To želim svima koji to žele.
Vaš sin Toma Medvešek uspješno je zakoračio glumačkim vodama. Što ste mu savjetovali i pita li vas za uopće za savjet?
Svoj djeci rekla sam isto - ‘‘Bolje bi vam bilo da naučite nešto raditi s rukama, jer tada ćete si uvijek naći posla. A kad ste već svi otišli na ADU, Toma i Tit Emanuel na glumu, a Roza na produkciju, nadam se da uz talent, rad i zalaganje imate i puno sreće, jer sreća je na kraju najbitnija.‘‘ Čujem i vidim da su svi dobri, pristojni, radišni, ali i talentirani pa mi je srce nekako na mjestu. Pitaju me za kreativne savjete, ali više me koriste za savjete u vezi financija, to je danas ipak nauk za koji treba iskustvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....