Splitski glazbenik koji ove godine obilježava 40 godina karijere otkriva zbog čega nikada ne nastupa u Pučišćima na otoku Braču, ali i kakav spektakl priprema početkom iduće godine u zagrebačkoj Areni.
Zbog pjesme "Regata života" nadahnute jedriličarom Filipom Jurišićem, glazbenik Neno Belan uživa u ljetu nošen maestralom, s pogledom na daleku tanku, plavu liniju gdje se spajaju nebo i more... S obzirom na to da su se o njemu i novoj pjesmi raspisali i strani jedriličarski portali jer pogađa u srce zaljubljenike u more bez obzira na zastavu pod kojom plove, splitski kantautor s adresama u Rijeci, Zagrebu, Splitu i Braču, ovih dana često je u morskom điru. Brodi bračkim akvatorijem na tradicionalnim barkama, brodicama i jedrilicama, kao gost moreplovaca čiju je sol na licu i osluškivanje cviljenja jarbola pod naletima juga ili bure, prenio u pjesmu. Budući da stihom i notama progovara i o regati života koju svatko, kako zna i umije, brodi na "svom moru", pjesma se proširila van paluba i postala light motiv za Belanov velik, obljetnički projekt. O čemu je riječ, vidjet će se početkom iduće godine kada će 62-godišnji pjevač gitarist, skladatelj, aranžer te glazbeni producent, prirediti četverosatni obljetnički spektakl u zagrebačkoj Areni.
"Gotovo 40 godina plovim glazbenim morima. Nalijećem na razne prepreke, bure i juga, ali ipak plovim dalje. To je moja regata života. Pjesma ima više značenja, govori o jedriličaru i njegovom sportu, o moru, načinu života uz more i savladavanju prepreka na metaforičkoj, sveopćoj životnoj razini", kaže Neno Belan.
Kakva su vaša iskustva s plovidbom?
- Rođen sam na moru, živim uz more, ali nisam moreplovac i nemam vlastiti brod. Imam prijatelje koji ga imaju, od manjih plovila do jahti, što je sjajna kombinacija.
Kako se snalazite na jedrilici gdje svi imaju dužnosti?
- Kad mi vođa posade da zadatak, izvršim ga. Završio sam tečaj za jedrenje. Nemam preveliko iskustvo kao vođa posade, ali bih znao odraditi svoj dio na jedrilici kao dio tima. S druge strane, znam uživati u moru i s kopna jer i to ima svoje prednosti.
Kako izgleda vaš ljetni đir na Braču?
- Uhodan je već godinama, ljeto je doba godine kad se intenzivno nastupa, putuje se automobilima, kombijem ili brodom, trajektom, do otoka... Brač mi je ljetna baza. Moja mama Marija je iz Pučišća, gdje su živjeli moj pokojni nono i nona, ostala mi je od njih starina pa sam to uredio da imam svoje mjesto gdje ljeti mogu udobno boraviti. Mama je u Pučišću cijelo ljeto, a ja dolazim i odlazim u ritmu koji određuju ljetni nastupi.
Zašto su Pučišća jedino mjesto u kojem nikad ne nastupate?
- Ovdje sam domaći, a ne turist. Sve poznajem, svi poznaju mene otkako sam bio mali. To je moja oaza, moje mjesto mira, svugdje mogu svirati, ali tamo ne. Ne mogu zamisliti da i tamo moram razmišljati o organizaciji nastupa, razglasima, kablovima, tonskoj probi. Pučišća su za mene sinonim opuštanja, htio bih da tako i ostane. To se nekima u mjestu možda i ne sviđa, ali tako je kako je. Ipak, s godinama su se navikli na moj stav i prihvatili ga.
Gdje se nalazi vaš omiljeni kafić i kakvu kavu volite?
- Kad kavu spremam kod kuće, to je obično ili turska ili iz moka aparata za kavu. Uvijek je bez mlijeka: ne pijem ga već 25 godina zbog intolerancije na laktozu. Umjesto šećera, stavljam med. Dakle, najdraža mi je turska kava, moka ili espresso s medom, što svi znaju i u omiljenom kafiću "Ko-To" nedaleko od rive.
Koja su vam omiljena, ljetna jela? Koji vas okusi podsjećaju na djetinjstvo?
- Nije da se ne snalazim u kuhinji, ali moja majka je top kuharica, bolja od mene. Jedemo mediteranski, puno ribe, posebno plave, školjke, glavonošce... Plava riba mi je najdraža: sa zelenom salatom ili salatom od paprike i kukumara, ona mi je top ljetna hrana, uz riblju juhu ili juhu od poma. A u djetinjstvo me vraća okus Divke i keksa. To mi je ujutro davala nona, kad sam kao dijete boravio na Braču. Svako jutro dobivao sam Divku i Petit Beurre kekse. Keksi su se čuvali u metalnoj posudi, neki su već bili razmrvljeni pa bi ih vadio žlicom, umakao u napitak i guštao.
Kako je pjesma koju su prigrlili jedriličari postala obljetnički projekt u zagrebačkoj Areni?
- Glazbenim morem brodim preko 40 godina. Kako sam prije četiri desetljeća osnovao "Đavole", a godinu kasnije, 1985., potpisali smo prvi diskografski ugovor od kad računam svoj profesionalni glazbeni staž, obljetnice ću objediniti početkom 2025., u zagrebačkoj Areni, na koncertu ‘Regata života – Belanovih prvih 40‘.
Kako ste ga zamislili i hoćete li doista pjevati četiri sata, za svako desetljeće na estradi po jedan sat?
- Nastupam sa svojim bendom „Fiumens” koji me prati od 1997. i od tada do danas u istom smo sastavu: na bubnjevima je Leo Rumora, bas gitarist je Olja Dešić dok je klavijaturist Vedran Križan. U Areni ćemo imati kompletnu gudačku i puhačku sekciju, mandoline, udaraljke, a među poznatim gostima i zvijezdama će biti i grupa Cubismo. Pripremam puno iznenađenja, sa mnom će, primjerice, nastupiti i moja kći Nikolina.
Kakav odnos imate s kćerkom?
- Bavi se glazbom, ali kao dizajner zvuka u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Skupa smo kad sam god u Zagrebu, u toj našoj otac-kći, priči ništa ne bih oduzeo ni dodao. Nisam još postao djed, volio bih da i to dočekam. Međutim, ne bih htio da ona to doživi kao pritisak. To u potpunosti ovisi o njoj.
Kako je izgledao vaš rodni grad Split prije četrdesetak godina, kad ste započinjali glazbenu karijeru?
- Bio je to doista grad po mjeri čovjeka. Od tada do danas, dosta se promijenio. Turizam je jako napredovao, što je donijelo određene benefite, veliku zaradu, te uređenje starog centra, ali s druge strane i neke možda lošije stvari. Danas se zimi gotovo ne živi u centru, gdje su se nekad pokretale raznovrsne splitske glazbene priče, gdje se opušteno guštalo u životu. Nekada je, primjerice, cijelo društvo izlazilo na rivu, a kad bi se ekipa okupila, išlo se dalje prema Bačvicama u čijoj se blizini nalazi nekoliko lijepih uvala. Izlazilo se npr. kod Džaje, odnosno u caffe-bar "Ovčice", kultno mjesto za nas rockere, čiji je vlasnik bio Marko Džaja. To je bilo kultno splitsko mjesto za dočekati jutro.
Smatraju vas zaslužnim za pokretanje splitskog kluba „Čarlijev klub”? Kako ste se upleli u tu priču?
- Otvorio ga je naš tadašnji menadžer, likovnjak i tekstopisac "Đavola", Robert Ćaleta "Čarli", na bazenima "Jadrana" gdje je kasnije pokojni Zdenko Runjić organizirao festival "Melodije Jadrana". Tamo se nalazila mala bina, gdje sam početkom 80-ih cijelo ljeto svirao s tadašnjim bendom. Organizirali smo plesnjak u stilu 50-ih. Bili smo nepoznati bend, u početku u klubu nije bilo nikoga, a onda smo se pročuli i do kraja ljeta teško je bilo naći slobodno mjesto.
Kako se u vašu glazbenu priču uključio splitski poduzetnik i čokolatijer, Marinko Biškić?
- Pohađali smo istu srednju Elektrotehničku školu. Bio je jedini panker u Splitu: pankera je tada bilo više u Rijeci, Ljubljani i Zagrebu. Marinko je imao pankersku frizuru, odjeću i stav - sve osim benda koji bi ga pratio. Prišao mi je krajem 70-ih i pitao bi li ga s mojom srednjoškolskom grupom pratio na nastupima? Pristao sam, dakako. Izvodili smo svoj, ali i Marinkov repertoar, prepjeve od Ramonesa i vlastite pjesme. Bio je stvarno otkačen, svašta je radio na bini. Primjerice, posipao se brašnom, bio je spektakularan, pravi magnet za publiku. No, kada sam se vratio s odsluženja vojnog roka, Marinko je odlučio da više neće biti panker. Priča koju smo imali, nekako se rasplinula. Rasformirao sam bend i posvetio se studiju elektrotehnike.
Naposljetku ste, umjesto inženjera, ipak postali glazbenik.
- Došao sam do četvrte, zadnje godine kad se u mojem životu ponovno pojavio Marinko Biškić. Taj put me je zainteresirao za ideju oživjeti glazbu iz 50-ih i 60-ih godina jer je i on volio te stare pjesme. Taman smo krenuli, pokazalo se da nas publika prepoznaje i baš je tada Marinko, glavni pjevač u bendu, dobio posao u Zagrebu. Otišao je iz Splita i ostavio me kao privremenog pjevača u grupi koja je postala jezgra "Đavola". Pokazalo se da sam ostao "privremen" do danas. Nešto kasnije kao menadžer i tekstopisac, pridružio nam se Robert Ćaleta "Čarli" i tako počinje moja profesionalna glazbena priča, u grupi koja je dobila ime po ljubavnoj skladbi "Diavoli" talijansko-belgijskog pjevača Rocca Granatte.
Je li vam je mama oprostila što ste napustili studij?
- Draže joj je da je ispalo ovako kako je ispalo. Kad smo 1985. potpisali ugovor s ondašnjim Jugotonom, objavljen je naš prvi album "Ljubav i moda", zaredali su se nastupi, turneje što je nespojivo s ozbiljnim studiranjem. Morao sam odlučiti kojim putem nastaviti: na kraju se pokazalo da sam dobro izabrao.
Zašto su se "Đavoli" raspali?
- Nismo se posvađali nego smo se prijateljski razišli. Došao je rat 1991., jednostavno smo prestali nastupati. Pjevali smo ljubavne pjesme, što tijekom rata nije moglo funkcionirati. U međuvremenu sam se iz Splita preselio u Zagreb, a nekoliko godina kasnije i u Rijeku, osnovao Fiumense i započeo novu glazbenu priču.
Zbog brojnih ljubavnih pjesama, smatraju vas pop-trubadurom. Što je za vas ljubav?
- Najvažniji je gradivni blok života. Pritom želim reći da ne mislim samo na klasičnu ljubav između partnera nego i ljubav prema životu, obitelji, djeci, glazbi, prijateljima, hrani, piću, moru itd.. Što je ima više, život je ispunjeniji. Ukratko, ljubav je za mene smisao života.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....