Glumica i pjevačica Ružica Maurus, koja je dobila Zlatni Studio za novo lice, odrasla je pokraj Požege uz šestero braće i sestara, a za Gloriju otkriva da je oduvijek bila senzibilna i emotivna, zbog čega ide na psihoterapiju, te zašto joj je ljubav bolna točka.
Kada je na dodjeli Zlatnog Studija 25-godišnja glumica Ružica Maurus primila nagradu za najbolje novo lice u kazalištu i filmu za ulogu u predstavi "Gostioničarka", održala impresivan govor, a zatim otpjevala pjesmu Tereze Kesovije "Moja posljednja i prva ljubavi", bilo je jasno da je zvijezda rođena. Budući da je u Srednjem Selu pokraj Požege odrastala uz tri sestre i tri brata, i to kao srednje dijete, vječno se morala boriti za pažnju.
"Oduvijek sam bila drugačija, glasnija. Kad pustim glas, svi zašute. Naša kuća uvijek je bila puna, a za nedjeljnim ručkom znalo nas se okupiti petnaestak za stolom. Prava borba. Zato sam primajući nagradu rekla da je ona dospjela u moje ruke samo zahvaljujući obitelji koja je glasala, jer samo s majčine strane uža rodbina broji čak njih sedamdeset", smije se Ružica, a veselo je bilo i kada je stigla kući s nagradom.
"Cijelim putem do Požege sam plakala čitajući poruke gdje su mi čestitali, a kad sam došla doma, u kući je bio potpuni mrak. Nije mi bilo jasno kako mi nisu priredili doček, no kad sam otvorila vrata, sve je bilo puno balona. Cijela obitelj i prijatelji su me dočekali s tortom i cvijećem i otpjevali mi pjesmu Prljavog kazališta "Ruža Hrvatska". Na trenutke sam se osjećala kao da sam došla iz rata i obranila Vukovar, a na trenutke kao Joško Gvardiol. Plakalo se, smijalo, veselilo", govori Ružica.
No, to nije jedini razlog za slavlje mlade glumice. Naime, početkom veljače postala je stalna članica ansambla kazališta Komedija, nedugo nakon što je položila zadnji ispit na Akademiji dramske umjetnosti. Unatoč tome, njezin otac i dalje se nada da će se Ružica zaposliti u njegovoj trgovini građevinskog materijala.
"Kada sam mu u rujnu javila da sam položila zadnji ispit, rekao mi je da sada mogu početi raditi kod njega na blagajni. Tijekom ljeta radila sam kod tate - vozila viličar i kombi. Njegov san je da svi radimo kod njega, iako nitko nema veze s građevinom. Jako smo povezani i svima teško pada razdvojenost, ali to je život. Tri godine sam plakala kad bih se od doma vraćala na studij. U Zagreb sam došla sama, s jednim koferom, nisam ni znala gdje je studentski dom na Savi. Mama mi je u kofer spakirala osnovne stvari, pa i jednu rolu toaletnog papira. U domu sam se zadržala samo jednu godinu jer nisam ondje mogla učiti tekstove. Srećom, pronašla sam stan koji je bio povoljan", otkriva Ružica.
Majka joj je bila kućanica i brinula se o djeci dok je otac, iako po struci mlinar, radio više poslova kako bi im sve priuštio. "Moja obitelj je jako povezana i dobro se slažemo, ali ja sam oduvijek bila hipersenzibilna i sve sam uzimala k srcu. Dirale su me i najmanje stvari. Bila sam jako emotivna, i danas sam, ali tada se nisam znala obraniti. S vremenom sam to naučila zahvaljujući iskustvu s Akademije koja me promijenila. Morala sam se očuvati da bih dalje rasla. Bila sam prva na listi pa sam na trenutak dobila krila, ali kada sam upisala Akademiju, samo sam čula "ne, ne valja, ne valja hod, disanje, glas, ruralna si, sa sela", a malo tko me znao usmjeriti kako da to sve ispravim. Najzahvalnija sam Bobi Jelčiću na glumačkim savjetima, bio mi je vjetar u leđa kada mi je rekao da vrijedim i da mogu sve što sam zamislila. Naučio me kako pristupiti tekstu. Mnogo sam naučila i od profesorice Mare Sesardić te Dore Ruždjak Podolski", govori glumica.
Zbog hipersenzibilnosti, fobija od žaba još iz djetinjstva, ali i nesretnih ljubavi je potražila pomoć psihoterapeutkinje.
"Oduvijek imam fobiju od žaba, a u srednjoj školi je eskaliralo. Jednu večer sam se vraćala iz šetnje, stala na žabu, izbezumila se i dobila napadaj panike, a sutradan sam se probudila u bolnici. Nakon toga sam posjetila psihoterapeuta. Ubrzo sam shvatila da su mi razgovori s terapeutkinjom zanimljivi, oslobađajući, a budući da sam pričljiva i otvorena, često bih došla do rješenja svojih problema. Budući da nemam baš sreće u ljubavi i da nikada nisam imala vezu dužu od tri mjeseca, terapeutkinja je imala posla i kad su prekidi bili u pitanju. Povremeno odem na razgovor i savjetovanje jer mogu izgovoriti sve naglas i smatram da to ne bi trebala biti tabu tema. Suočavam se s emocijama, sve isplačem i tada mi je lakše. Zahvaljujući terapiji i vjeri naučila sam se nositi s hipersenzibilnosti. Nekada bih se utapala u tuzi, a sada znam da će proći. Naučila sam živjeti i nositi se s time. Ako mi se plače, plačem i od sreće i od tuge. Čvršća sam i jača", kaže Ružica. Najviše samopouzdanja stekla je u Gradskom kazalištu Požega gdje je sve počelo, a posebno kada je pauzirala godinu na Akademiji tijekom korone. Tada je režirala dječje predstave "Crvenkapica", "Djevojčica sa šibicama", "Carevo novo ruho", a u njima paralelno i glumila. Potonja se izvodila i na Festivalu glumca, što je za nju bilo golemo priznanje. A u međuvremenu, dok priprema diplomski rad, karijera joj ide uzlaznom putanjom.
Nakon što je s Komedijom potpisala ugovor na četiri godine, gdje trenutačno priprema predstavu "Zapetljani interesi" u režiji Aleksandra Švabića, dobila je glavnu ulogu na Dubrovačkim ljetnim igrama u predstavi "Oluja" Williama Shakespearea. U koprodukciji Teatra Exit i Gradskog kazališta Požega radi predstavu "San ivanjske noći", redatelj Ivica Buljan pozvao ju je da glumi u predstavi "Čaruga", a uskače i u predstavu "Sorry" u zagrebačkom HNK-u. Igra i u Požegi "Gostioničarku" koja joj je donijela i prvu nagradu. U slobodno vrijeme uživa u glazbi. Još kao klinka pjevala je u brojnim zborovima, a završila je glazbenu školu. Tijekom studija, manjim dijelom zbog financija, a većim iz ljubavi počela je održavati koncerte u Zagrebu na kojima je pjevala makedonske pjesme i sevdah. Iako su je roditelji podržavali u pjevanju, s glumom je bilo malo teže, no bila je uporna jer je vjerovala u sebe, a sada su joj velika podrška.
"Zvuči čudno, ali još od djetinjstva kada pogledam film ili seriju, odlazim pred ogledalo i plačem - promatram što se događa na mom licu i izgovaram tekst koji sam si zadala iz tog filma. Na taj način se igram i zabavljam. Srećom, čitala sam kasnije da to katkad rade i neki holivudski glumci. Kao klinka sam pak svakodnevno imitirala političare, javne osobe, ali i rodbinu koja se često ljutila zbog toga, ali meni je bilo zabavno. Danas istinski uživam u tome što radim, nemam nikakvih želja, osjećam samo zahvalnost", zaključuje Ružica Maurus.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....