Sandro Kulenović, čiji su golovi na posljednjoj utakmici presudili da Dinamo opet uđe u Ligu prvaka, otkriva kako izgleda život 24-godišnjaka koji je 365 dana u godini i 24 sata dnevno posvećen nogometu.
"Nitko sretniji od mene što će se himna Lige prvaka ponovno zaoriti Maksimirom. Ipak sam ja zagrebački dečko koji obožava Dinamo", govori Sandro Kulenović (24), nova zvijezda zagrebačkog kluba čiji su golovi na utakmici s Qarabagom iz Azerbajdžana presudili da Dinamo opet dođe u društvo najboljih. Pristojan, ugodan i elokventan, Sandro je u nogometu od treće godine, ponajviše zahvaljujući starijem bratu Tinu i tati Alminu, bivšem nogometašu iz Bihaća, koji je nastupao za reprezentaciju BiH i trenutačno je trener omladinaca u NK Špansko.
"Brat je igrao za nogometnu akademiju u Velikoj Mlaki pa sam išao svakodnevno s njim na treninge. Napucavao sam loptu sa strane, sve dok me nisu pozvali da im se pridružim. S četiri godine bio sam najmlađi na treningu, i od prvog dana za mene je lopta bila - svetinja. Kao i puno rada, koji je još važniji od talenta. Tata i brat usadili su mi radne navike bez kojih ne možete uspjeti ni u jednom poslu, a kamoli u nogometu u kojem je konkurencija ogromna", kaže Sandro, koji je tijekom odrastanja žalio što zbog nogometa propušta školske izlete, maturalac, izlaske... no danas shvaća da se to itekako isplatilo. U karijeri mu je velika podrška i mama Tajana koja je napustila posao kako bi se mogla u potpunosti posvetiti sinovima nogometašima.
"Mama živi za nogomet već 30 godina, prvo s tatom, onda i s nama. Dolazi na sve utakmice, koje proživljava vrlo stresno i emotivno. No, nije nogomet naša jedina zajednička tema, pričamo mi o svemu. Jako sam povezan i otvoren s roditeljima, usadili su mi važne životne lekcije i vrijednosti. Kada mi ide dobro, drže me na zemlji, a kada je loše, dižu me da ne potonem. Da nema njih, ne bih bio pola ovoga što sam danas. Sretan sam jer imam dobru i funkcionalnu obitelj", objašnjava Sandro, koji još nije napustio obiteljsko gnijezdo. Živi i dalje s roditeljima. Za susjede je on "dobar dečko iz kvarta", no u posljednje vrijeme - otkako pruža sve bolje partije u modrom dresu - obožavatelji ga sve češće zaustavljaju. Među fanovima je najviše djece, a on nikoga ne odbija.
"Još se živo sjećam svog djetinjstva, znam kakav je osjećaj dobiti autogram ili fotografiju od omiljenog igrača. Godinama sam na Dinamovim utakmicama skupljao lopte Pjaci, Ademiju, Rogu... a danas igram s njima. Imao sam prilike učiti od mog idola Marija Mandžukića dok sam bio u Juventusu, što je velika privilegija. Znam kako sam se osjećao kao klinac i stoga nikada nisam odbio nekoga za slikanje i nikada neću, koliko god da postanem poznat i popularan", objašnjava mladi dinamovac Sandro, koji je nakon dva pogotka Qarabagu dobio nadimak - Heroj ulice.
"Jako lijepo, s obzirom na to da je to pjesma Prljavog kazališta koje obožavam. Počašćen sam što sam dobio taj nadimak", kaže Sandro, kojem tijekom karijere ipak nije sve bilo tako bajno. Često se osjećao podcijenjen, ali to ga je samo ojačalo. Prošao je trnovit put do slave. Nakon omladinske škole u Dinamu, sa 16 godina je otišao u poljsku Legiju, bio na posudbi u Juventusu, a u Dinamo se vratio 2019. Neko je vrijeme ponovno proveo na posudbama, i to u Rijeci i Lokomotivi.
"Išao sam okolnih putem, prvo sam bio u inozemstvu pa sam se vratio u HNL. Mama je bila uz mene u Poljskoj i puno mi je pomagala jer bilo je, naravno, dosta uspona i padova. Danas, ako želiš uspjeti u nogometu, moraš mu biti posvećen 24 sata dnevno, 365 dana u godini", govori Sandro, koji rijetke slobodne trenutke provodi s djevojkom, na kavi sa suigračima, a voli i čitati. Najdraži pisac mu je Paulo Coelho, čije knjige je, kaže, pročitao i po nekoliko puta, a voli pogledati i dobru seriju ili film.
"Ne volim puno pričati o privatnom životu, ali vam mogu priznati da sam zaljubljen i sretan", kaže Sandro, koji još ne razmišlja što će kada završi karijeru, no volio bi ostati u nogometu ili upisati neki studij. Nakon osnovne škole krenuo je u gimnaziju, no na kraju je završio dopisnu školu. Trenutačno mu je prioritet samo Dinamo, a nada se uskoro i pozivu u reprezentaciju izbornika Zlatka Dalića.
"Moje srce kuca za Hrvatsku. Velika mi je želja zaigrati za reprezentaciju", govori Sandro koji je prošao sve mlađe selekcije Vatrenih. Imao je i odlične opcije za odlazak s Maksimira, ali, kaže, još za to nije vrijeme.
"Nisam sebi želio dopustiti da odem kao netko tko nije ostavio nikakav trag, tko nije bio bitan faktor, želio sam se ispuniti kroz Dinamo koji je za mene čista emocija", kaže Sandro, koji je nedavno produljio ugovor s klubom do 2027. Ljeto je proveo u Tribunju, odakle mu je pokojna baka, na Hvaru i u Istri, a kada je na odmoru, voli se opustiti uz hranu koju inače ne jede. "Naručim si hladnu platu, to je moj comfort food, volim pršut i kulen. No, omiljeno jelo mi je zapečeno meso s batatom i povrćem, i sam to odlično spremam", za kraj nam otkriva Sandro.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....