Hrvatski umjetnik otkriva svoje nevjerojatno putovanje od skromnih početaka u Osijeku do rada na najvećim svjetskim filmskim hitovima, balansirajući uspjeh u inozemstvu i obiteljski život uz podršku supruge Jelene Radan i desetogodišnje kćeri Maše.
"Javim se čim se vratim iz Irske, upravo snimam drugu sezonu serije ‘Wednesday‘!", rekao mi je Boris Sekulić (35), hrvatski scenski umjetnik kada sam ga zvala da napravimo razgovor za Gloriju. Wednesday... pomislila sam, on sada upravo radi s Timom Burtonom...
Već i nakon njegove objave o sudjelovanju na novom nastavku "Gladijatora", znala sam da će Boris biti osoba koja će ispričati velike i važne priče. Čovjeka poput Sekulića rijetko se sreće, on je pomalo čudnovat umjetnik, a istodobno šarmantan, duhovit i iznimno predan otac i suprug. Angažiran je na najpopularnijim blockbusterima diljem svijeta, a za Gloriju je prepričao svoje avanture, otkrio koliko je vani cijenjena njegova profesija, na koji mu je način kći Maša promijenila život i kako uživa u braku sa svojom suprugom, pjevačicom Jelenom Radan (49).
Talent koji je prevladao sve prepreke
Rođen 1989. u Osijeku, uz brata blizanca, Boris je dio svog djetinjstva proveo i u Mađarskoj, gdje se s braćom i majkom preselio na pola godine tokom kritičnog ratnog stanja dok je tata bio na ratištu. Kroz čitavo djetinjstvo je uz majku Mađaricu gledao samo Mađarsku televiziju gdje je sve sinkronizirano. "Tek sam s 15 godina saznao da Jackie Chan ne priča mađarski", našalio se Boris. Kao dijete već je u ranoj fazi pokazivao interes za likovnu aktivnost, a svemu je presudio bunt u petom razredu osnovne škole. "Išli smo na "likovnjake", to su bili dodatni satovi iz likovne kulture - obožavao sam tu aktivnost. Učili smo razne nove tehnike i nadopunjavali znanje sa satova likovnog", ispričao nam je Boris. Međutim polovicom petog razreda upao je u tučnjavu s dečkom iz razreda. Od trenutka kada ga je savladao, nitko iz njegovog razreda, osim njegovog rođenog brata blizanca, nije s njim razgovarao.
"Na početku šestog razreda, profesorica je pitala tko bi htio nastaviti s likovnjacima - odmah sam podigao ruku, a kako se moja podigla, tako su se sve ostale spustile - i tako sam dobio privatne satove iz likovne kulture. Dok je u čoporu, čovjek teško da će nešto napraviti. Ali kada ostaneš sam, najviše ćeš raditi na sebi. Danas sam u dobrom odnosu s tim dečkom, nazvao sam ga da mu se zahvalim. Da se nije sve to dogodilo, ne bi bio gdje sam danas", prisjeća se Boris.
Nakon osnovne škole, Boris je upisao školu primijenjene umjetnosti, grafički smjer. "U srednjoj školi počeo sam najviše razvijati svoju umjetnost kao grafiter. Shvatio sam da ću sve u životu morati stvoriti sam. Naravno, ne krivim ljude koji su rođeni u boljim mogućnostima, ali ta je borba donijela neku današnju zahvalnost i poniznost. Uzimao sam knjige od roditelja i prodavao ih gdje sam stigao. Slijedile su godine svakakve vrste snalaženja kako bih došao do materijala za rad i razvijao dalje svoje sposobnosti. Srednja škola bila je buntovna i divlja, od bježanja od kuće do traženje svih mogućih načina da dođem do novaca. Ali ono što se u bilo kojem trenutku nije dogodilo je da sam ispustio sprej iz ruku", ispričao je.
Boris se nakon srednje škole odlučio za Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Kako bi dobio mogućnost stanovati u riječkom studentskom domu te kako bi dobio stipendiju kako bi uopće preživljavao u drugom gradu, Borisov je trebao biti među tri najbolja prijemna ispita te godine. Zauzeo je prvo mjesto na listi, a kada se na ljeto trebao doći upisati, nije još imao pravo na dom pa je prenoćio u ulici iza Robne kuće Korzo, u centru grada Rijeke.
"Iako sam dobio stipendiju, to nije bilo dovoljno da preživim u novom gradu. Angažmani za oslikavanje zgrada i fasada i dalje su dolazili iz Osijeka, pa sam tako znao putovati vlakom u Osijek, cijelu noć raditi na muralu i onda se ujutro vraćati u Rijeku. U trenutku kada sam shvatio da to vremenski postaje neizvedivo, kupio sam blok i ugljen, ušao u studentski dom, u objekt u kojem su živjele samo djevojke, kucao na svaka vrata i nudio curama da im napravim brzinski portret za 20 kuna. Sve što sam imao je šarm i talent i morao sam pronaći način da to unovčim", prisjetio se. Na fakultetu je pozirao za aktove, čistio stubišta, asistirao profesorima, što god je bilo potrebno, samo kako bi si osigurao materijal za daljnji rad.
Ulazak u svijet filma
"Na fakultetu sam kupio i prvi foto-aparat s mogućnosti video snimanja i snimio svoj prvi glazbeni spot. Bio sam prijatelj i s Kandžijom, pa sam i za njega odradio nekoliko spotova, a onda se riječ samo počela širiti. Počeo sam uživati u formi glazbenih spotova. Ima nešto u toj slobodi razmišljanja i kreativnosti - čovjek je zapravo najkreativniji kada su mu sredstva ograničena. Pa sam tako u tim pothvatima postao i scenograf i kostimograf i osoba u rasvjeti. U nekom trenutku sve naučiš, a samim time razvijaš sebe i znaš što ćeš jednoga dana trebati od sektora koji si nisi do tada mogao priuštiti. Ideje sam znao smišljati vozeći se u vlaku, kažu da ljudi najbolje razmišljaju u pokretu", kaže i otkriva kako je onda započeo suradnju s direktorom fotografije Filipom Totom i montažerkom Maidom Srabović, a u tom kolektivu do danas snimio je više od 60 videospotova.
Onaj ključan trenutak - a to je odlazak u scenografske vode, dogodio mu se preko jednog kazališnog projekta. Nakon toga, profesor s fakulteta pozvao ga je u svoj tim pa je tako imao priliku prvi puta raditi "patinažu", tehniku oslikavanja scenografije, i na taj način otkrio u čemu najviše uživa. Tako je postao scenski umjetnik s magisterijem primijenjenih umjetnosti, primijenjenog kiparstva i scenografije.
"Luc Besson je 2015. godine snimao dio jednog filma u Hrvatskoj i tada sam prvi puta bio pozvan na set kao osoba sa slikarsko kiparskim sposobnostima. Kada sam shvatio da unutar scenografije mogu imati ulogu osobe koje izrađuje nešto svojim rukama, bez da moram ulaziti u logistički dio priče, bio sam oduševljen. Od tog trenutka sve je krenulo dalje nekim svojim prirodnim tokom", rekao nam je Boris. U tom trenutku Boris napušta poziciju asistenta kiparstva na akademiji i postaje freelancer.
Veliki projekti
"Godine 2021. na projektu u Grčkoj bio sam pozvan na projekt Gladijator od strane art directora David Ingrama. Sudjelovao sam u pripremi u Maroku, koja je trajala čak četiri mjeseca. Zanimljivo da smo u ta četiri mjeseca s više od 500 ljudi u sektoru, samo snimanje je trajalo samo 8 dana, a snimilo se samo 10 minuta finalnog materijala. Za tih 10 minuta smo gradili gradove, arene, nevjerojatne stvari. Tamo sam bio u završnoj patinaži.", opisuje nam Boris. "Da možda bolje pojasnim svoj dio posla, patinažom dajem život i karakter prostoru u kojem se događa radnja, ili pak radim na protočnosti vremena. To obuhvaća imitaciju materijala - drvo, kamen, bronca, stari zidovi, što god je potrebno napraviti na setu", objasnio je.
Većina projekta nastavila se na Malti, gdje se nastavila ostvarivati vizija filmskog velikana, a nisam mogla ne upitati ga kakav je Ridley Scott.
"Veliki su to setovi. Ridley Scott dolazio je u zatamnjenom vozilu sa svojim osiguranjem. Puno je stepenica do komunikacije s redateljem, barem u ovom slučaju, tako da nismo direktno komunicirali, ali bez obzira na sve, imam jedno nevjerojatno iskustvo iza sebe i jedva čekam pogledati film na velikom platnu."
Nedavno se Boris vratio sa svog zadnjeg snimanja serije koja je zaludjela cijeli svijet. Druga sezona serije "Wednesday" u režiji Tima Burtona, snimala se u Irskoj, gdje je Boris proveo nešto više od pet mjeseci. "Tim Burton je jako pristupačan lik, kruži po setu, možemo ga nešto pitati ili komentirati, iako nisam osoba koja će od toga patiti ali je svakako lijepo osjetiti ležernost i zajedništvo na setu. To je set koji je fantastično organiziran. Irska je nevjerojatna zemlja, ljudi su susretljivi, budžet je na temelju prošle sezone bio veći. Radi se o sigurno najdetaljnije razrađenim nacrtima i konceptualno osmišljenom projekt na kojem sam ikada radio. Ova sezona koja dolazi bit će stvarno nevjerojatna i mislim da će publika biti oduševljena. Glumci su fantastični, na setu zaista vlada intimnija atmosfera, sve je puno slobodnije. Nema stresa u pripremi, sve je nekako dobilo svoje vrijeme koje je potrebno da se sve završi do zadnjeg detalja", ispričao nam je Boris.
"Ono što je za oba ova projekta bitno je da vani zaista shvatiš svoju vrijednost. Shvatiš da si iznimno dobar radnik kada imaš potrebne uvjete", dodao je.
Obitelj kao temelj i prioritet
Borisu i na osobnom, kao i na profesionalnom polju lijepo ide. Svoju je buduću suprugu, pjevačicu Jelenu Radan, upoznao kada je napunio 21 godinu, ubrzo su ušli u vezu i vrlo brzo shvatili da je to to.
"Jelena je zaigrana, vesela i mlada duša, ne osjetim tu razliku u godinama. Ona je mlađa od mene, samo se ranije rodila. To uvijek kažem. Zaljubio sam se u nju odmah. U njezin karakter, mudrost i svevremensku ljepotu. Odlično funkcioniramo u roditeljstvu, zajedničkom životu i podršci, što životnoj tako i profesionalnoj. Volimo kako se jedan i drugi ponašamo prema ljudima, koliko poštovanja imamo prema čovjeku. To nam je zajedničko. I to generalno jako cijenimo kod ljudi. Strast i talent me kod drugih ljudi najviše privlači, a jako je teško u toj jednadžbi imati nekog tko je pritom skroman i dobra osoba. Kod Jelene sam to pronašao, sve u jednoj osobi."
Nakon četiri godine veze, rodila se njihova djevojčica Maša koja ove godine slavi 10. rođendan. Obitelj je nedavno kupila kuću na selu blizu Zagreba gdje uživaju u svakodnevnom miru i ljepoti seoskog odgoja. "Maša me promijenila, od tog trenutka, sve radim u odnosu na nju. U svakom trenutku se ponašam kao da me ona gleda.. Zajedno sam se s njom razvijao i oblikovao u ovo što sam danas. Bio sam mladi tata, mladi čovjek, i ona mi je dala puno mudrosti, škole i unutarnjeg mira", raznježeno priča Boris.
"Jelena i ja smo odredili jedan princip, odnosno dogovor. Minimalno 200 dana u godini moram biti u Hrvatskoj i provoditi vrijeme sa svojom kćeri. To sam postavio kao nešto primarno. Ostalih 165 dana radim u inozemstvu. S vremenom sam naučio odbiti projekt, koliko god je bilo teško. Zovu me za snimanje filma "Dune", dobivam poziv da radim na "Avengersima" i moram svemu tome reći ne. Znam da će mojoj kćeri jednog dana biti draže da sam proveo vrijeme s njom, nego da je tata radio na nekom filmu. Sada sam sretan što sam upravo radio na njezinoj najdražoj seriji. Mislim da jedino o čemu priča prijateljima je da je tata radio na "Wednesday". Neizmjerno mi je drago da je toliko ponosna na neki moj projekt", rekao je Boris.
Kuhanje kao druga strast
U slobodno vrijeme Boris pogleda filmove na kojima je radio, iako je većinom ljubitelj europskih, južnoameričkih i azijskih filmova, najviše festivalaca. Nije ljubitelj fantasy i SF uradaka, takve bi filmove puno radije radio nego gledao.
Osim glazbe, filma, i vlastitog ateljea u kojem provodi dane na svojim radovima i zamislima, Borisa veseli i kuhanje.
"To me opušta. Volim se unijeti u taj čin pripreme hrane u potpunosti. Kao i u sve u životu. Tijekom blagdana najviše organiziramo kućna druženja pa često sastavim i printam kompletni meni, fine dining, pet sljedova - pripremam gozbu za prijatelje i obitelj. Obožavam i raditi kolače. Ako je prilika, napravim ih i za ekipu na setu. Hrana je također svojevrsna umjetnost tako da uživam u tom procesu. Sam sam se naučio svakom receptu, ali najviše me potaknulo gledanje "Masterchefa", od nekih prvih sezona u meni je to izazvalo potpunu zaluđenost. Hrana je najljepši jezik ljubavi. Spaja ljude, veseli ih, povod je druženja i ja se izvrsno osjećam kao domaćin", ispričao je Boris.
Budućnost
Boris je osoba koja živi po puno nepisanih pravila. Smatra da živimo u svijetu kada nam je sve previše dostupno te da samo vlastitom disciplinom možemo opet naučiti cijeniti sitnice i u njima uživati. "Petkom ne jedem meso, slatko jedem samo vikendom. Ne pijem alkohol ponedjeljkom srijedom i petkom, dok, recimo, četvrtkom ne jedem ugljikohidrate. Možda to ima neke veze i s mojim blagim OKP-om, ali iskreno, volim se veseliti danu kada mi je nešto u mom vlastitom režimu dopušteno."
Planove ne određuje strogo, ali trenutni tempo već mu je ostvarenje sna. "Volio bih da se sve nastavi u ovom smjeru u kojem je krenulo. Volio bih se možda više posvetiti mojoj radioni i autorskim radovima. Volio bih da se i nastave angažmani izvan Hrvatske, i da ih dobro važem s vremenom s obitelji. Želim da mi želje i snovi ostanu na zemlji i da nastavim uživati u svom poslu. Ja sam ipak samo mali Boris iz male Čevapovićeve ulice u Osijeku, koji je spavao na ulici u Rijeci, i sada radi u Maroku na "Gladijatoru". Sve sam si sam napravio, bez temelja, pomoći, nasljedstva. Sve to ima svoju težinu i stvara mi osjećaj zahvalnosti koji danas imam. Želim da to tako i ostane", rekao nam je Boris.