Pisac u lovu na Hollywood: Kako je od sarajevskog mladog novinara, postao sveučilišni profesor i scenarist

Naravno da mi nedostaju putovanja, ali gdje ići u ovakvim vremenima? Od ožujka se nisam maknuo 50 milja od Princetona - govori sarajevski književnik Aleksandar Hemon (56), koji posljednjih četvrt stoljeća živi i radi u SAD-u. Jedno od tih putovanja trebalo je biti u Hrvatsku, gdje je najavljen kao posebni gost 9. festivala europske kratke priče, no na kraju je umjesto avionom u Rijeku 4. listopada stigao virtualno - videopozivom. S prijateljem, književnikom Semezdinom Mehmedinovićem, otvorio je književnu manifestaciju koja će do 9. listopada okupiti brojne domaće i strane autore.

Hemon je u siječnju 1992. došao kao 27-godišnji mladi novinar na višemjesečno upoznavanje Amerike, no kada je u proljeće počela opsada njegova rodnog grada, shvatio je da se nema kamo vratiti. Sa samo 300 dolara u džepu, otišao je prijatelju u Chicago, gdje nije imao ništa svoje, čak ni madrac na kojem bi spavao.

- Rano sam upoznao američki kapitalizam. Jedan od prvih poslova bio mi je u muzeju u Chicagu, gdje sam prodavao knjige. Kako bih dobio pravo na zdravstveno osiguranje i odmor, morao sam raditi 40 sati tjedno, a oni su me stalno držali na 39 radnih sati. Bili su jako pažljivi da ne ostvarim uvjete - govori Hemon.

Kako bi zaradio za stanarinu, znao je raditi mjesec i pol bez slobodnog dana, a posebno se nasmije kada se prisjeti da je u jednom restoranu radio sendviče, ali kako nije bio spretan s nožem te bi se često porezao, brzo su ga prebacili na novi posao. Tijekom godina se s manualnih poslova prebacio na pisanje te postao respektabilan suvremeni američki pisac, redoviti suradnik uglednih magazina poput The New Yorkera i Esquirea te dnevnika The New York Times.

Kako je ušao u Matrix

Nakon što je trinaest godina živio u Chicagu, posljednje dvije na Sveučilištu Princeton predaje kreativno pisanje i pisanje scenarija, a ovih mjeseci u fokusu je i kao jedan od scenarista četvrtog nastavka uspješnog znanstveno-fantastičnog serijala “Matrix”. - Lana i Lilly Wachowski, redateljice originalne trilogije “Matrix”, odrasle su i žive u Chicagu. Upoznali smo se kada su radile jedan projekt o gradu te su me, zajedno s brojnim drugim ljudima, intervjuirale.

Često smo se viđali jer je njihov studio bio desetak minuta hoda od mojeg stana. Kada su počeli snimati “Atlas oblaka” prema romanu Davida Mitchella, predložio sam im da napišem reportažu sa snimanja za tjednik New Yorker. Njima se to svidjelo i počeli smo se intenzivnije družiti.

Kada se Lilly više nije htjela baviti filmom, David i ja smo počeli raditi s Lanom. Ona je čitala naše knjige, jako su joj se svidjele i željela je surađivati s nama te smo počeli zajedno raditi - opisao je Hemon kako je došao u priliku da radi na novom “Matrixu”, koji se, uz sudjelovanje glavnih zvijezda Keanua Reevesa i Carrie-Anne Moss, posljednjih mjeseci snima u Berlinu. Hemon je poznat kao pisac koji u svojim djelima ne bježi od autobiografskih elemenata. Naprotiv, vrlo rado poseže za svojom prošlošću te kopa po sretnim i bolnim sjećanjima.

Objavio je niz eseja o svojem odrastanju u Sarajevu i životu u Chicagu, ali i knjigu o sudbini svojih roditelja, koji su ratno Sarajevo zamijenili životom u Kanadi, no najteži tekst koji je ikada napisao bez sumnje je onaj o smrti svoje jednogodišnje kćeri Isabel.

Pisanje o bolnim stvarima

- Da se bojim pisati o teškim stvarima, orijentirao bih se na komercijalnu književnost. Puno više bih zarađivao i vjerojatno bi mi bilo lakše u životu. No, meni je književnost način na koji sudjelujem u svijetu, zato je i sve o čemu pišem na neki način teško za mene. Ako nije teško, nema razloga da o tome pišem. I tekst o Isabeli bio je bolan, ali ni izbliza koliko stvarno iskustvo kroz koje je prošla cijela obitelj - govori Hemon.

Suprugu, fotografkinju Teri Boyd, upoznao je 2005. tijekom zajedničkog rada na knjizi o Chicagu. Dvije godine kasnije su se vjenčali i dobili djecu - Ellu i Isabel, kojoj je sa samo devet mjeseci dijagnosticiran tumor na mozgu. Preminula je 108 dana kasnije. - Koliko god je bilo teško, supruga i ja nismo ni u jednom trenutku bili paralizirani. Bili smo bespomoćni i nesretni, što jedino možete i biti kada se suočite s tom bolesti, ali nikada paralizirani. Nismo sjedili i gledali u zid. Život zahtijeva da budete u njemu, pogotovo zbog druge kćeri, a danas i najmlađe Esther, koja se rodila nakon što je Isabel preminula - kaže pisac čiji je esej “Akvarij”, u kojem opisuje događaje oko kćerine smrti, bio nominiran za prestižnu nagradu National Magazine.

O svojim sljedećim projektima ne voli pričati, jer kao i svaki pravi pripovjedač priča ne voli predstavljati ono nezaokruženo djelo, no jedno je sasvim sigurno - i dalje će najveću inspiraciju crpiti iz života oko sebe.