Zagrepčanin Saša koji je jedrilicom preplovio tri oceana, borio se s pogibeljnim vjetrovima i prošao havariju između Australije i Tasmanije, a u toj avanturi ga je pratila i djevojka Marina.
Još se privikavamo na život na kopnu: tu smo fizički, ali smo mentalno i emotivno još na našem brodu, na kojem sam u 28 mjeseci preplovio 39 tisuća nautičkih milja - govori zagrebački jedriličar Saša Fegić (42). S djevojkom Marinom Đukanović (44), marketinškom stručnjakinjom iz Malog Lošinja, sredinom listopada je s uspjehom završio svoju avanturu života te se nakon putovanja oko svijeta na 10-metarskoj jedrilici HIR 3 vratio kući. Na vezu među velikim jahtama i jedrenjacima u marini, koji su dobili na korištenje od Lučke uprave Malog Lošinja, njihova brodica izgleda neugledno, pa i pomalo derutno nakon putovanja koje ju je prilično istrošilo - nema na njoj niti jednog dijela kojem nije potrebna zamjena, generalna obnova ili temeljito čišćenje.
- Pred nama je mnogo posla, ali HIR 3 će idućeg proljeća ponovno zablistati u punom sjaju. Kostur broda je u dobrom stanju i još je mnogo života u njemu - kaže Marina Đukanović, koja se pobrinula da skučeni prostor kabine i salona pretvori, koliko god je to bilo moguće, u topli dom. Njezine dekice, jastučići, plišanci i druge sitnice njihovu su odiseju činili podnošljivijom, a posebno mjesto pripalo je Marininom plišanom medi, koji je proglašen maskotom broda i cijele ekspedicije. Premda mnogi prolaznici, među kojima ima i iskusnih jedriličara, ne mogu povjerovati da su se Saša i Marina u toj “orahovoj ljusci” odvažili provesti toliko vremena, prepušteni na milost i nemilost oceanima, svi im prilaze kako bi ih pozdravili i čestitali im. Jer Saša Fegić se u anale jedriličarstva upisao kao prvi hrvatski moreplovac koji je na brodu pod hrvatskom zastavom oplovio svijet tzv. južnom rutom - preko Atlantika te Indijskog i Južnog oceana (prošavši pritom oko znamenitih rtova Dobre nade, Leeuwina i Horna), a Marina je prva Lošinjanka koja je na jedrilici preplovila Atlantik - i to čak tri puta.
Vjerni pratitelji kapetana
Ona je na HIR-u 3 ukupno provela 13 mjeseci - pet u polasku te osam na povratku, a za boravka na kopnu bavila se logistikom. Primjerice, dostavom rezervnih dijelova iz Hrvatske u Australiju, administrativnim poslovima, te je koordinirala objave na blogu i platformi patreon.com/sailingtribe, gdje pretplatnici imaju uvid u sve njihove doživljaje s putovanja, te isječke knjige u nastajanju. Zahvaljujući njihovim donacijama, kao i prilozima brojnih prijatelja i poznanika, dijelom su financirali svoje putovanje, a najveća stavka bili su priprema broda i nabava opreme te popravci tijekom plovidbe.
Samo putovanje, kad je sve ostalo bilo u redu, kaže Saša, koštalo ih je manje nego život u Zagrebu. No je njihova je pustolovina stajala živaca Marinine roditelje i Sašinu majku, koji su jedva dočekali povratak svoje jedine kćeri i sina jedinca. I nitko nije bio sretniji od njih kad su ih ponovno zagrlili i poljubili. - U vezi smo četiri i pol godine, a tih 13 zajedničkih mjeseci na brodu nas je dodatno zbližilo. Na brodu nema pretvaranja i skrivanja, odmah se vidi kakav ste čovjek, kako se nosite sa stresom, sa samim sobom i partnerom, pa nakon ovog iskustva nema sumnje da smo Saša i ja stvoreni jedno za drugo - zaključuje Marina, koja je prvi put kročila nogom na jedrilicu tek kad je upoznala Sašu. A to se, pak, kako se međusobno zafrkavaju, dogodilo prekasno da bi ga stigla odgovoriti od putovanja pa mu se morala pridružiti. I nakon svega je, dodaje, nemoguće procijeniti je li taj pothvat veći uspjeh za kapetana i njegovu posadu, sastavljenu od jedriličarskih amatera, ili pak za 41 godinu staru jedrilicu, koja je odavno zaslužila svoje mjesto u povijesti hrvatskog nautičkog sporta.
S HIR-om 3 je, naime, njegov prvi vlasnik, Mladen Šutej, još 1981. preplovio Atlantik, poslije oplovio i rt Horn, a brodica mu je teško stradala u granatiranju Dubrovnika 1991., kad je dobila čak 286 oštećenja na trupu. Nakon toga je obnovljena, a Saša Fegić, koji je na njoj 1992. završio Šutejevu školu jedrenja, sjetio je se prije šest godina, kad je u njemu sazrela odluka za ostvarenje dječačkog sna - plovidbe oko zemaljske kugle. Pronašao ju je 2014. u Istri, u derutnom stanju - zapuštenu, praktički pred potonućem, pa su mu trebale dvije godine da je obnovi i osposobi za novu avanturu. Usred tih priprema u Zagrebu je upoznao Marinu Đukanović i pozvao je da mu se u ljeto 2016. pridruži na “krstarenju” lošinjskim akvatorijem. Kratki izlet jedrilicom za Marinu je bio jedinstveno iskustvo i veliko otkriće, no tada nije mogla ni sanjati da će sa Sašom tako prijeći više od polovice kruga oko svijeta.
- Povremeno smo zajedno jedrili iz gušta, ali mi nije padalo na pamet da se pridružim ekspediciji. Sve se promijenilo kad je Saša, koji se namučio okupljajući posadu, objavio da je pomorsko iskustvo najmanje bitno. Od članova posade tražio je jedino dobru volju, toleranciju i ugodnu osobnost jer je u uvjetima potpune izolacije na dugim oceanskim rutama to mnogo važnije od specifičnih jedriličarskih znanja i sposobnosti - nastavlja Marina. Kao iskusni skiper, koji je u karijeri prošao sve stepenice - od rada na motornim jahtama i jedrilicama, u charteru, servisu i poslovnom menadžmentu, Saša je bio svjestan da će se članovi posade u tako skučenom prostoru najteže priviknuti na svakodnevicu bez privatnosti, internetske veze, društvenih mreža i tuširanja. Osim toga, zbog snažnih valova plovidba oceanom neusporediva je s plovidbom Jadranom, a poseban izazov bilo je podivljalo more za dugih nevremena na pučini, kad je bilo teško ostati u krevetu, a kamoli skuhati čaj ili spremiti ručak i večeru.
- Boravak na brodu, posebno na ovako malom, bez komfora na koji ste navikli, zapravo je mentalni i psihološki izazov s nepredvidivim ishodom. Poznat mi je slučaj kad su se vrhunski jedriličari, dotad najbolji prijatelji, na samom početku ekspedicije oko svijeta, za što su se godinama pripremali, tri dana nakon isplovljavanja posvađali i otad ne žele znati jedan za drugog. Nekompatibilnost karaktera i nepredvidivost reakcija u ekstremnim okolnostima najveći je rizik ekspedicija, mnogo veći od eventualnih nesreća, kvarova, prevrtanja, bolesti i nezgoda, što vas sve na tako dugom putu neizbježno prati - nastavlja Saša Fegić, presretan što je sve članove posade kući vratio žive i zdrave - s pokojom ogrebotinom, porezotinom ili masnicom. Uz Marinu i Nebojšu članovi posade bili su Andrej Prpić, inženjer elektrotehnike iz Poreča, Branislav Bojić, inženjer strojarstva iz Kragujevca, Ante Bučević, inženjer elektrotehnike iz Zagreba, Ivana Kordić, studentica prava iz Zagreba, Tihomir Mlinar, ugostitelj iz Sydneyja, Nelson Rabak, zubni tehničar iz Pule, te Zorislav Kiš, voćar i vinogradar iz Siska.
Ozljede na brodu
Najteže ozljede pak, tri loma nožnog prsta, pretrpjela je Sašina partnerica, koja je na bolan način platila kršenje starog mornarskog pravila - da se palubom ne hoda bos. Treći put je, doduše, prst slomila zbog udarca, nakon što ju je divlji val, usred oceana, izbacio iz kreveta preko stola na pod, ali je to, kaže, mala cijena za sva zadovoljstva i jedinstvene doživljaje na putovanju od Malog Lošina do Cape Towna, te iz Mar del Plate kući. Kad je taj doživljaj ispripovijedala kolegama jedriličarima iz Ukrajine koje su susreli na Zelenortskim otocima, oni su joj dali praktičan savjet da na krevet pod hitno ugradi automobilski sigurnosni pojas. - Nevjerojatan je osjećaj okupati se usred Atlantika, gdje je dubina mora pet tisuća metara, te promatrati kitove ili kraljevske albatrose u letu, koji su na pojedinim etapama pratili naš brod. Inače smo većinu vremena na palubi provodili sami, okruženi jedino oceanskim i nebeskim prostranstvom - govori Marina i dodaje da se na brodu živi i radi u smjenama.
Dok se jedan član posade odmara ili spava, drugi je dežuran i obavlja sve svakodnevne poslove. - Kako se plovi na autopilotu, programiranom u skladu s vremenskom prognozom, koju smo redovito dobivali u tekstualnim porukama preko satelitskog telefona, imate i mnogo slobodnog vremena, u kojem su vam najbolji prijatelji knjige i tekice. Saša je na brodu napisao svoju knjigu, a ja - brodsku kuharicu - nastavlja Marina, koja je najopasniju etapu plovidbe Južnim oceanom pratila iz Hrvatske. Dionicu od Cape Towna do Mar del Plate, koja prolazi oko zloglasnog rta Horn, čije se vode smatraju najvećim grobljem brodova na svijetu, Saša je odradio s prijateljem Nebojšom Petrovićem.
-Sledio sam se od straha kad nas je u jednom trenutku ogroman val u vodama južne Argentine gotovo prevrnuo, prelomivši se preko broda i podvukavši nas pod sebe. Tada sam jedino razmišljao o tome hoće li nam jarbol ostati čitav, a idućih petnaest sati proveo sam kormilareći ručno jer se autopilot pokvario, dok je Nebojša izbacivao vodu, raščišćavao krš u kabini i na palubi te rješavao struju - nastavlja Saša. Premda je planirano trajanje ekspedicije bilo 14 mjeseci, na kraju se dvostruko produljila zbog velikog kvara. Prednja pripona, sajla koja drži jarbol uspravnim, puknula im je nasred Atlantika, zbog čega je HIR 3 bio prisiljen “skrenuti” do Brazila na popravak, te dvaput neplanirano preploviti Atlantik.
- Zbog tog kvara više nismo mogli jedriti uz vjetar, pa smo, umjesto u Cape Townu, završili u Salvadoru u Brazilu, gdje smo popravili brod, a onda se trebalo i vratiti kako bismo nastavili predviđenom rutom - priča Saša. Slična havarija zadesila ih je usred noći u Bassovu tjesnacu, između Australije i Tasmanije: tad im je prednje jedro bilo rasparano na stotinu dijelova te su pomoć potražili u Melbourneu. Neplanirani remonti odgodili su za gotovo godinu dana prolazak hladnim vodama Južnog oceana, gdje je plovidba moguća samo od prosinca do veljače, za vrijeme tamošnjeg ljeta. Stoga su Saša i Nebojša bili prisiljeni prezimiti u toplim vodama Nove Kaledonije, Vanuatua i Fidžija u Oceaniji, te Novog Zelanda, jedinim lokacijama na svojem putovanju koje su imali priliku turistički upoznati. - Kad planirate ovakvo putovanje, morate si postaviti neki konkretan cilj, a moj je bio da nakon obilaska rta Horn, jedriličarskog Mt. Everesta, popijem pivo u Yacht klubu Micalvi u čileanskom Puerto Williamsu, na palubi nasukanog ratnog broda koji u najjužnijoj luci na zemaljskoj kugli služi kao marina. Ne pamtim veće zadovoljstvo od toga - govori Saša.
Bivša brend menadžerica na putovanju je pak shvatila da joj od kozmetike na jedrilici trebaju samo dobra hidratantna i zaštitna krema te eventualno crveni ruž i maskara za izlaske na kopno. Stoga joj je olovka za obrve, koje se prilikom pakiranja nije željela odreći, poslužila jedino kao kist za oslikavanje logotipova na zidu u Madeiri, gdje se potpisuju sve posade nakon što preplove Atlantik. - Naučila sam i da mišići zbog pasivnosti brzo atrofiraju: kako na našoj palubi nema mjesta za hodanje, nakon svake duže etape Saša i ja smo dobivali muskulfiber već nakon nekoliko stotina metara hoda u luci. Zato nam sada šetnje s mojim vestijem Kokom mnogo znače za povratak u formu - govori Marina, koja se ne može zamisliti u ulozi žene pomorca - da iščekuje povratak svojeg muškarca kući. Zbog toga će Sašu sigurno pratiti i na idućem putovanju, koje trebaju isplanirati: ovaj put su u igri topla mora i oceani, a kao potencijalne lokacije spominju se Mikronezija, Polinezija, Kuba, Meksiko, Tobago...
Ekspedicija u brojkama
Trajanje: 28 mjeseci
Polazak: 17. lipnja 2018. iz Malog Lošinja
Povratak: 17. listopada 2020. u Mali Lošinj
Opis putovanja: Na 10-metarskoj jedrilici HIR 3 ukupno su preplovili 39 tisuća nautičkih milja, pristavši u 25 gradova u 15 zemalja na četitri kontinenta.
Teret: Sa sobom su nosili 350 kilograma hrane, 450 litara vode, 250 litara goriva, 100 litara raznih pića i ulja, te dva sanduka lijekova i medicinskih potrepština
Više o HIR 3 ekspediciji možete doznati na njihovim službenim stranicama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....