Jedan od pionira hrvatske ortopedije, poznat po tome što je 23 godine proveo s hrvatskom nogometnom reprezentacijom, pronašao je ljubav u glazbi, pa je nedavno objavio svoju drugu skladbu ‘Da zavoliš me ti‘
Rijetki su zaljubljenici u glazbu čiji pogled zasja čim se spomene pjesma, poput Borisa Nemeca, istaknutog ortopeda i legendarnog liječnika hrvatske nogometne reprezentacije. Ako ga podsjećanjem na omiljene hitove estradnih zvijezda, poput Olivera i Gibonnija, Graše, Vinka Coce i Tedija Spalata, pogodite "u žicu", oči mu se zacakle zbog naleta osjećaja. Tada se čini da bi prekaljeni kirurg, koji je ispisao povijest hrvatske ortopedije (napravio je prvu koštano-hrskavičnu transplantaciju u ovom dijelu Europe, izveo prvu transplantaciju hrskavice i u praksu uveo artroskopiju), najradije posegnuo za svojom akustičnom gitarom. I odsvirao nekoliko akorda, onako, sebi za dušu, kako bi dodao malo boje danu koji mu je prema rasporedu u njegovoj ordinaciji u poliklinici Aviva, nedaleko od stadiona NK Dinamo, ispunjen do posljednje minute.
OGLAS
Doduše, glazba i doktori vole se dugo, javno i strastveno: u Zagrebu, primjerice, još od 1968. vrlo uspješno djeluje Hrvatski liječnički zbor. Pa ipak, rijetki su liječnici koji su, poput Borisa Nemeca, debitirali navijačkom pjesmom "Balun je više od života" na glazbenom festivalu i kući odnijeli nagradu publike, što je postigao s pjevačem Voljenom Grpcem, solistom Opere HNK Ivana pl. Zajca, na glazbenom festivalu Marko Polo u Korčuli. Netko bi se na tome zaustavio, ali ne i osamdesetogodišnji zaljubljenik u sport koji je 23 godine, od 1996. do 2019., proveo s Vatrenima i čiji su živci istrenirani podnositi izvođenje penala u produžecima sudbonosnih utakmica reprezentacije (što rijetki mogu). Ovih dana objavio je spot za ljubavnu pjesmu "Da zavoliš me ti". Nakon što je 2023. debitirao na glazbenoj sceni, prvu ljubavnu pjesmu omiljeni liječnik izvodi sam, a pojasnio je kako je nastala.
"Nedavno sam sreo kompozitora Ivicu Badurinu, razgovor je krenuo u pravcu da bih ponovno mogao nešto snimiti. Mislio sam da će mi se Ivica javiti poslije mjesec ili dva, međutim, sve je bio gotovo već za dva tjedna. Poslao mi je melodiju skladanu na stihove Hvaranke Katarine Makjanić, poslušao sam je i zaključio da je fantastična. Odmah sam mu javio: "Okej, snimamo", kaže profesor Nemec, koji je godinama prenosio znanje studentima Medicinskog fakulteta u Rijeci, gdje je i sam diplomirao 1971.
Rođen je i odrastao Varaždinu, u obitelji u kojoj su se ispreplela dva svijeta, onaj kojim su vladale brojke i drugi u kojem se voljela glazba. Njegov otac Antun bio je trgovac, dok je mama Milka bila domaćica: potjecala je iz obitelji u kojoj se cijenila pjesma. Iz tog glazbeno nadarenog obiteljskog izdanka potječe i skladatelj Davor Bobić (opus mu je jedan od najopsežnijih, najraznolikijih i najizvođenijih u suvremenoj hrvatskoj glazbi), pohvalio se omiljeni liječnik i dodao da već šest godina svira gitaru te tri godine s prijateljem Voljenom Grpcem brusi glas kako bi s najboljim prijateljima, članovima "ekipe KPS" iz Matulja, gromko zapjevao na redovitim muškim druženjima. Pa ipak, profesionalno snimanje u glazbenom studiju bio mu je - unatoč obiteljskoj "žici" - prilično stresan izlazak iz zone komfora. Zbunila su ga česta ponavljanja uobičajena u svijetu glazbe jer toga nema u njegovoj profesiji.
"Mi ništa ne smijemo ponavljati. Kad sam se nakon stažiranja kao mladi liječnik zaposlio u Klinici za ortopediju Lovran i počeo operirati, iskusio sam veliki stres. U početku vam daju zahvate poput vađenja ploče iz potkoljenice ili natkoljenice, što nije neki problem, ali baš uvijek, otprve, morate biti apsolutno spremni. Šef je sve provjeravao, morao si biti siguran kojim ćeš pravcem krenuti u operacijskoj sali. Danas je lakše, imate nalaz CT-a ili magnetske rezonance, imate važne informacije, znate što vas čeka", govori Boris Nemec, koji se 2023., kada se otisnuo u svijet estrade, ponovno susreo s gotovo zaboravljenim osjećajem s početka liječničke karijere - tremom.
OGLAS
Osnivač i vlasnik prve privatne ortopedske bolnice u Hrvatskoj, Specijalne bolnice dr. Nemec u Matuljima, koju je pokrenuo 2004., kaže da je najveću tremu iskusio na spomenutom festivalu u Korčuli, kada se uspinjao stepenicama na pozornicu.
"Umalo sam se popiknuo kakva me trema uhvatila. A kad sam se našao gore, reflektori su mi zasvijetlili u oči pa nisam vidio publiku, što mi je donijelo olakšanje. Opustio sam se tek kada je počela muzika i zapjevao. Osjećaj je bio izvanredan", otkriva profesor.
OGLAS
Kod kuće u Matuljima imao je vjernu podršku: suprugu Natašu, kćeri Tanju i Ivu te unuke, 15-godišnjeg Gabrijela (čija je mama njegova mlađa kći Iva) i devetogodišnju Anu, kći prvorođene Tanje. Kćeri su izabrale ekonomsku profesiju, kojoj se posvetila i njegova supruga.
"Kao student sam po firmama prodavao knjige. Zarada je bila dobra, dobivao sam pristojan postotak od svakog prodanog naslova. Najbolje se prodavao ljubavni roman "Anđelika", baš sam se s tom knjigom pojavio u firmi u kojoj je radila Nataša. Nismo baš puno pričali, ali svejedno nisam mogao zaboraviti njene smeđe oči. Srećom, nedugo poslije upoznavanja vidjeli smo se u Rijeci. Prišao sam joj, počeli smo razgovarati, dogovorili se za kavu i tako je, prije 56 godina, počela naša ljubav. Poslije tri godine veze okrunili smo je vjenčanjem, supruga je razlog zbog kojeg sam nakon studija odustao od plana otići u Zagreb i ostao u Rijeci", govori nekadašnji liječnik Vatrenih.
Otkriva kako je put koji ga je odveo u hrvatsku nogometnu reprezentaciju počeo 90-ih godina osnivanjem malog NK Medicinar: igrali su liječnici iz Rijeke i okolice. Međutim, poslije 11 godina morao je odustati od nogometa.
OGLAS
"Supruga mi je početkom 2000-tih, kad smo podigli pozamašne kredite kako bih u Matuljima mogao otvorio vlastitu bolnicu, uvjetovala podršku prestankom igranja nogometa. Zapitala me što bi se dogodilo da se ozlijedim i da više ne mogu operirati. Shvatio sam da je u pravu i okrenuo se igranju tenisa", otkriva profesor Nemec.
S obzirom na sve što je tijekom dva desetljeća prošao s Vatrenima, ne iznenađuje to da i danas kontaktira s reprezentativcima koji su na svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. osvojili srebro i ostvarili hrvatski nogometni san.
Kad se danas prisjeća "onog" dočeka, situacije da je autobus u kojem se nalazio s nogometašima čak sedam sati putovao od zračne luke do glavnog zagrebačkog trga, oči su mu se ponovno zamaglile. Nedostaju mu riječi kojima bi mogao opisati osjećaj s dočeka svih dočeka, nevjerojatnu energiju navijača koji bi, da su im vlasti dozvolile, na rukama nosili Vatrene od zračne luke do pozornice na Trgu bana Jelačića. Inače pričljiv i emotivan liječnik, zatvorio se poput školjke kad smo ga zamolili da nam kaže nešto više o Luki Modriću i legendarnoj ekipi.
"Domagoj Vida nas je uvijek zabavljao, veliki je zafrkant, kao i Darijo Srna, dok je Modrić mirniji, staloženiji. On smireno rješava stvari", prisjeća se dr. Nemec. Na kraju nam je otkrio da je ovih dana pjevački vrlo aktivan: zahuktale su se probe sa zborom crkve sv. Luke, u Rukavcu nedaleko od Rijeke, čiji je dugogodišnji član. "Uz dugogodišnje prijatelje s kojima se družim u Matuljima i u zboru imam divnu ekipu. To pokazuje kolika je moć glazbe. I tamo uživam u situaciji u kojoj vladaju note i sve nas spajaju, čine nas boljim osobama. Glazba iz nas izvlači ono najplemenitije i to je jedan od razloga zbog koje je toliko volim", zaključuje Boris Nemec.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....