Povodom španjolskog predsjedanja Vijećem Europske unije, Veleposlanstvo Španjolske u Hrvatskoj danas organizira, u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom, koncert španjolske operte zvane zarzuela. U dvorani Vatroslava Lisinskog, koncertom će ravnati španjolska dirigentica svjetskog glasa, Silvia Sanz Torre, a kao solist će nastupiti hrvatski tenor Roko Radovan. Sve to bit će popraćeno elegantnim španjolskim plesom plesne umjetnice Sare Martín Chamorro: riječ je o ekskluzivnoj prigoda čuti i vidjeti zarzuelu u Zagrebu, biser nacionalne glazbene baštine Kraljevine Španjolske.

Jeste li prvi put u Zagrebu ili Hrvatskoj?

- Prvi put sam i u hrvatskoj metropoli i prvi put ravnam Zagrebačkom filharmonijom, no čini mi se da sam zbog mediteranskog nasljeđa naših zemalja i energije koju osjećam, u ovom gradu na poznatom glazbenom terenu. Suradnja s orkestrom nadmašila je moja očekivanja jer ćemo zarzuelu večeras premijerno izvesti kao cjelovit koncert posvećen isključivo tom glazbenom žanru. Ja ju nosim u krvi, ali orkestar ju je sjajno osjetio, zbog mediteranskog naslijeđa koje dijelimo. Uvelike su mi olakšali dočarati glazbom boje, svjetlost i strast kojom odiše ta glazbeno-scenska forma.

Što je zarzuela?

- Riječ je o specifičnom spoju klasične glazbe, operete te scenskih, isključivo govornih dijelova. Smatra se da potječe iz Madrida, odakle sam i ja. Najčešće je riječ o romantičnim zapletima koji mogu biti burni, strastveni ali i tužni radi li se o neuzvraćenoj ljubavi. Melodije zarzuele odavno su nadišle zidove kazališta i postale španjolska nacionalna baština.

‘Ponekad se osjećam kao Harry Potter‘, kaže maestra

VANESA PANDZIC CROPIX

Što je sve potrebno proći tijekom muzičkog školovanja usavršavanja da bi se zaslužio vaš dirigentski štapić?

- Treba vam puno učenja, učenja i još učenja. Osim puno truda i rada, treba imati strast prema glazbi jer je dirigiranje poziv, a ne samo profesija. Trebate biti spremni puno vremena provoditi sami s partiturama, zbog čega sam prilikom nastupa u Zagrebu, vidjela tek zračnu luku, hotel i koncertnu dvoranu. Na prvi pogled to zvuči tužno, ali sve vam nadoknadi trenutak kad uđete u dvoranu, stanete za podij i osjetite snažnu energiju u dvorani. Tu se, zapravo, radi o prožimanju triju elemenata: energije publike, orkestra i dirigenta. Kad se spoje i osjetite ju, to je poput čarolije. Zato se ponekad osjećam kao da u ruci držim štapić iz filmova o Harryju Potteru.

Znači li to da imate svojevrsni "štapić moći"?

- Da, mogli bismo ga tako opisati. Ali njegova moć proizlazi iz muziciranja i energije svih glazbenika u orkestru, a ne samo mene. Ja samo prenosim njihovu moć publici.

Često se u ‘društvu‘ samo partitura, ali sve se kao čarolijomj mijenja u koncertnoj dvorani

VANESA PANDZIC CROPIX

Što vas je navelo postati dirigentica?

- Hm, možda je to bila ludost? Šalim se. Počela sam svirati gitaru, a kada sam ovladala tim instrumentom, prešla sam na glasovir a potom i na violinu. No, pojedinačni instrumenti nemaju snagu koju osjetite kada ih slušate zajedno. Shvatila sam da bi moj instrument trebao biti cijeli orkestar. Najbolji dio mog posla je činjenica da ravnanje orkestrom znači ne samo objediniti instrumente već ujediniti ljude koji ih sviraju. Biti dirigentica znači i to da ravnate ljudima.

Kako je izgledao početak vaše karijere?

- Bio je sve samo ne lagan. Mnogo je orkestara, ali i dirigenata. Nije bilo mnogo prostora za novajlije, posebno za dirigentice. Čekala sam i čekala poziv, jer to tako funkcionira. Dojadilo mi je čekati pa sam osnovala vlastiti orkestar i vlastiti zbor, Grupo Talia. Tada sam počela razmišljati o budućnosti, ne toliko vlastitoj koliko o budućnosti klasične glazbe, odnosno o njenoj prihvaćenosti među djecom i mladima. Sada, pak, imam i dječji orkestar odnosno orkestar u kojem muziciraju mladi glazbenici. Dakle, u Madridu vodim tri orkestra u jednom, katkad na pozornici dirigiram izvedbama u kojima sudjeluje 180 izvođača, u koncertnoj dvorani s 2500 mjesta. Moram voditi računa i o svemu što je iza scene, a nužno je da bi orkestar funkcionirao, kompletnoj produkciji.

Zagreb i Madrid imaju sličnu energiju

VANESA PANDZIC CROPIX

Postoji li djelo koje je svojevrsna inicijacija za dirigente i ponosni su kada ga savladaju?

- Glazba je sama po sebi kompleksna. Možda bi s velikim orkestrom trebalo uložiti malo više truda oko nekih djela Brucknera ili Mahlera. Recimo, njegovu drugu simfoniju pripremala sam šest mjeseci. S druge strane, iako jako dobro poznajem skladbe s današnjeg koncerta, imam samo šest sati koncentrirati se samo na njih. To je katkad teže od izvođenja Mahlerovog remek-djela.

Što mislite o filmu "Tar"?

- Nisam pogledala cijeli. Radi se o holivudskom prikazu mog posla koji nije realističan. Postoje drugačiji primjeri: nedavno sam pogledala odličan francuski film o dirigiranju. Htjela bih reći to da dirigiranje ne smije biti diktatura. Dirigent se ne bi trebao ponašati kao diktator jer ćete u orkestru imati narušene odnose. A onda nećete publici moći prenijeti svu ljepotu i energiju svog orkestra te najvažnije, glazbu. I u životu se pokazalo da diktatori ne prolaze baš najbolje.

Postoji li dress code za dirigentice?

- Mislite li na to da moramo uvijek nositi frak? Biram udobnu odjeću koja odgovara prigodi ali neće odvući pažnju publike s glazbe. Sama dizajniram svoju odjeću, izrađuje se po mojim idejama i uputama. Trudim se biti lijepo odjevena, želim da se vidi da sam žena a ne muškarac. Ne želim se "kostimirati" muškom odjećom, crnim frakom ili smokingom kao za Halloween. Svojom odjećom za scenu, nosila hlače ili haljine, želim poručiti da sam žena i dirigentica. Pritom vodim računa i o tome da moja odjeća odgovara glazbi koja je na programu.

Dirigentski štapić ima posebnu moć pretvaranja glazbe u energiju

VANESA PANDZIC CROPIX

Kakav je vaš obiteljski background?

- Imam kćer koja je također glazbenica. Katkad na pola u zbilji, na pola u šali kažem da što se tiče izbora profesije, baš nije imala izbora. Naime, moj suprug je kompozitor stoga nije teško pogoditi o čemu nas troje najviše pričamo kada smo skupa. Vjerujem da je glazba jako važna za odrastanje ne samo slušanje nego sudjelovanje, radilo se o pjevanju u zboru ili muziciranju. Glazba bi trebala biti uključena u školovanje djece i mladih od prvog razeda do studija. Kćer je najprije svirala violinu, jer sam ju ja nagovorila. A onda se pobunila i rekla da želi biti perkusionistica. U prvi mah mi se njena ideja nije svidjela jer nema baš puno žena perkusionista. A onda sam se sjetila se da sam ja dirigentica i da joj nemam pravo išta reći. Danas moja 24-godišnja kćer sjajno muzicira u mom orkestru: srce mi je na mjestu jer smo zajedno na probama, koncertima i sjajna je muzičarka. Osim studija glazbe, završila je i audiovizualnu komunikaciju te odnose s javnošću.

Što još uvijek niste postigli u karijeri, a htjeli biste?

- Ne bih htjela zvučati prepotentno, ali sretna sam žena jer već imam sve. Imam glazbu i živim glazbu, podjednako me ispunjava nastupala u Madridu, Kini ili na Mjesecu. Nisam među dirigentima koji žele ravnati konkretnim orkestrom u konkretnoj dvorani, nego sam spremna raditi sa svima koji razumiju i osjećaju muziku, radilo se o odraslima ili djeci.