Lada Bonacci, koju trenutno gledamo u ulozi voditeljice HRT-ove dokumentarne serije "Dalmatinska marenda", a pamtimo i po sporednim ulogama u HRT-ovim serijama "Loza" i "Crno-bijeli svijet" te seriji Nove TV "Larin izbor", svoj novi projekt publici će premijerno izvesti 2. studenoga u Crnom mačku.
Splitska glumica Lada Bonacci (42), koja već više od dva desetljeća živi i radi u Zagrebu, ovih dana priprema novi autorski projekt - predstavu "Ostatak života" u kojoj otkriva brojne pojedinosti iz privatnog života, a između ostalog daje i odgovor na pitanje zbog čega je tek u četrdesetima odlučila položiti vozački ispit. Dramska umjetnica, koju trenutno gledamo u ulozi voditeljice HRT-ove dokumentarne serije "Dalmatinska marenda", a pamtimo i po sporednim ulogama u HRT-ovim serijama "Loza" i "Crno-bijeli svijet", hit-seriji Nove TV "Larin izbor", ali i RTL-ovim serijama "San snova" i "Sjene prošlosti", svoj novi projekt publici će premijerno izvesti 2. studenoga u Crnom mačku u Mesničkoj ulici, a tim povodom otkrila nam je zašto je tek u ovim godinama odlučila uzeti volan u svoje ruke, što je naučila nakon što je na svojoj koži doživjela burnout te zbog čega se odrekla života u Velikoj Britaniji i odlučila na povratak u Hrvatsku.
U predstavi "Ostatak života" govorite i o polaganja vozačkog ispita u četrdesetoj. Što vas je motiviralo da se na taj potez odvažite tek sada?
Iz očaja, iskreno. Željela sam uspjeti, naučiti nešto novo i korisno. U jednom periodu osjećala sam se nemoćno pa sam htjela doslovno i metaforički uzeti volan u svoje ruke. Ne očajavam zbog problema nego ih rješavam i dobro upravljam "autom zvanim život", nemam problema s greškama i neuspjehom, našla sam radost i u tome, a sa stvarnim autom i vožnjom se još uvijek borim.
Kakva su vaša iskustva iz autoškole? Podrška vam je stizala i s društvenih mreža...
To mi je najstresnije iskustvo. Da sam znala koliko će biti izazovno ne znam bih li se upuštala u to, ali srećom danas imam vozačku dozvolu. Moji instruktori su sjajni i najzaslužniji što nisam odustala, a pisanje na društvenim mrežama dogodilo se spontano. Sve mi je to bilo smiješno - moja borba s volanom, autom, cestom, prometom i počela sam zapisivati stvari shvativši da će to biti dugo i bolno iskustvo, da neće biti kako sam zamislila. Nije mi to bila namjera, ali dovelo me do "Ostatka života". Hvala svima koji su pratili, to me držalo kad je bilo najgore.
Kakva ste vozačica? Kome ste prvome javili da ste položili?
Prvo sam javila mami i tati, oni su bili najzabrinutiji. Vozačica sam i dalje nikakva, ali ne odustajem. Dozvola mi ne znači ništa, ali iskustvo i odluke proizašle iz tog procesa mi znače puno. Na neki bizaran način sam u tom strahu pronašla sebe i svoj glas.
Zašto ste htjeli okrenuti novi list u životu?
Prelazak iz 30-ih u 40-te je period koji me zatekao. Imala sam osjećaj da sam napravila sve kako treba, ali nezadovoljstvo je bilo ogromno i zastrašujuće. Dogodilo mi se i gadno sagorijevanje. Trebala sam promijeniti pristup, umiriti se i krenuti iz početka.
Završili ste Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, a onda magistrirali na odjelu fizičkog i kolaborativnog teatra na University of London. Kako je izgledao vaš život u Velikoj Britaniji?
Odabrati glumu kao profesiju i studirati istu u Londonu u dvadesetima je dar i privilegija. Bit ću zauvijek zahvalna na tom iskustvu, znanje iz Central School of Speech and Drama je nešto što mi nitko, nikada ne može oduzeti. Živjela sam u cimerstvu u istočnom centru grada, radila koliko je fakultet dopuštao, a neke projekte i nakon završetka studija. London je živo mjesto u kojem uvijek ima nešto za vidjeti, negdje za otići. Voljela sam šetati bez cilja, izlaziti s ekipom faksa, tulumarili smo na Camdenu, imali kućna druženja, išla sam u kazališta tri do četiri puta tjedno.
Kakav je to fizički i kolaborativni teatar?
To je slobodan prijevod, kod nas taj termin u jeziku ne postoji. Originalni naziv je "devised and collaborative theatre". Na klasi nas je bilo 40 - studenti režije, dramaturgije, produkcije, izvođači, pisci, lutkari. Ideja je bila da sami osmislimo pristup zadanom konceptu i zadacima. Svi smo imali istu temu, a na kraju desetak različitih pristupa. To je bilo beskrajno uzbudljivo i kreativno. Naučilo me misliti i preuzeti odgovornost za svoj rad te raditi s drugima s puno poštovanja.
Je li bilo teško upisati studij u Londonu?
To su velike, ozbiljne i najbolje škole u svijetu i konkurencija je ogromna. Na jedno mjesto prijavi se više od tisuću ljudi. Prijemni su zahtjevni, traju po nekoliko dana. Iz Hrvatske nas je desetak koji smo magistrirali na Centralu. Dakle, i mi imamo svoje konje za trku.
Zašto ste se 2010. odlučili vratiti u Hrvatsku i jeste li ikad požalili?
Nisam imala dovoljno samopouzdanja i vjerovala da mogu uspjeti na velikom i konkurentnom tržištu. Ovo je moj dom, tu su moji ljudi i ne žalim što sam tu, ali znam da sam stopirala samu sebe. Pazim da se više ne sabotiram tako.
Iz kakve obitelji dolazite, čime se bave vaši roditelji, brat i sestra?
Znanstvenici su, otac je inženjer hidrologije, a majka se bavila mehanikom i temeljenjem tla. Oboje su profesori emeritus na Građevinskom fakultetu u Splitu. Šarolika smo obitelj u kojoj je svakome bilo dozvoljeno da odabere zanimanje koje želi. Sestra je samostalna konzultantica i bavi se istraživanjima femicida u Hrvatskoj i regiji, a brat je astrofizičar koji je beskrajno svestran i radi još sto drugih stvari.
Prvi stand up nastup izveli ste 2018. u Zagrebu. To je jedna od zahtjevnijih glumačkih formi, kako to da ste se odlučili baš za nju?
Kolegama iz ZagrebDoxa bilo je dosta da jamram kako bih probala, a ne usudim se pa su mi za rođendan napravili plakat, unajmili prostor na devet mjeseci i rekli "izvoli". Nisam imala izbora. Bez njih se ne bih usudila, ali to je moja najveća pobjeda u životu.
Ima li iskrenih prijateljstava na glumačkoj sceni?
Ima, a to potvrđuju i moje prijateljice, sestre, suputnice i supatnice: Ivana Krizmanić, Csilla Barath Bastaić, Lana Gojak, Romina Vitasović, Petra Dugandžić, Aleksandra Naumov i Marija Šegvić.
Trenutačno vas gledamo na HRT-u u ulozi voditeljice dokumentarne serije "Dalmatinska zagora". Po čemu ćete pamtiti to iskustvo?
Samo po najboljem, mogla bih tako do kraja života. Uživala sam na putovanjima i u druženju sa sjajnim ljudima i vrhunskoj hrani i piću. Veliko hvala Tamari Babun Zovko i Uni Radić što su me odabrale. Ova zemlja je puna radišnih ljudi koji čuvaju znanje stečeno od predaka kao malo vode na dlanu i užitak je kada to podijele.
Od 2013. imate status samostalne umjetnice u Hrvatskoj. Kako biste opisali svoj položaj iz ženske perspektive? Do čega vas je to dovelo?
Kao konstantnu krizu i nesigurnost. Oduvijek sam radila puno poslova odjednom, a to ne mogu više, pogotovo nakon burnouta. Sada pazim na sebe i nadam se najboljem. Navikla sam štedjeti, ne imati sulude zahtjeve i očekivanja. Tražim sreću, mir i sigurnost u malim stvarima. A biti žena je zeznuto bilo gdje, sve moramo sto puta bolje i više od muškaraca da bi nas se shvatilo ozbiljno i platilo koliko naš rad vrijedi.
Jeste li zaljubljeni, postoji li netko poseban u vašem životu?
Nisam. A postoji puno posebnih ljudi u mom životu, moji prijatelji, moja odabrana obitelji.
Nastojite živjeti zdravo, treninzi su vaš ispušni ventil. Koliko često trenirate?
Treniram cijeli život, nisam sjedilački tip - jogu, step, suvremeni ples, kratko sam išla na balet. A 2021. sam imala gadnu ozljedu koljena i ortoped je rekao ako želim izbjeći operaciju, moram dizati utege. Poslušala sam, nazvala trenericu Marinelu i radila s njom dok se nisam opravila. Nakon godinu dana počela sam sama trenirati. Svaki dan počinjem s treningom, svijet se može raspadati, ali ja sam ujutro u teretani.
Koji projekti su vam u planu?
S Petrom Dugandžić pripremam projekt radnog naziva "Otete" koji bi svjetlo dana trebao ugledati iduće godine. Dramaturginja Dorotea Šušak nam pomaže da realiziramo nešto što smo nazvale "duo jazz stand up session". Opet se bacamo u nepoznate, nesigurne vode, zvane - život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....