Naš najpoznatiji alpinist, koji je prije 45 godina osvojio Mount Everest, najviši vrh na svijetu, bit će počasni gosti filmskog festivala Cinehill u Gorskom kotaru.
U svoje 73 godine splitski alpinist Stipe Božić, putopisac, redatelj, član Hrvatske gorske službe spašavanja i motivacijski govornik, proživio je i doživio više nego što drugi ljudi mogu i zamisliti da je moguće. Uspeo se na najviše vrhove svih sedam kontinenata, bio na Sjevernom polu, spustio se u Lukinu jamu duboku 1395 metara, prošao najveće pustinje na zemaljskoj kugli, doživio najveća priznanja i proživio najteže privatne tragedije - od pogibije gotovo polovice prijatelja i kolega alpinista, do tragične smrti sina Joška s kojim u mislima i 17 godina od njegova odlaska svaki dan liježe i svaki se dan budi.
Stipe Božić je gotovo cijeli svoj život strastveno dokumentirao kao pisac, fotograf, kamerman i televizijski redatelj, a trenutačno živi u iščekivanju svog idućeg uspona na Cinehill, filmski festival na Petehovcu, brdu u blizini Delnica u Gorskom kotaru, čiji će biti počasni gost od 24. do 28. srpnja.
Na Cinehillu će Stipe Božić predstaviti najbolje filmove iz svog golemog dokumentarističkog opusa i održati predavanje s posebnim osvrtom na 45. obljetnicu svog prvog uspona na Mount Everest. Na krov svijeta stigao je 15. svibnja 1979. kao 85. alpinist u povijesti i snimio prve filmske kadrove na Mount Everestu.
U doba ekstremnog turizma i vođenih alpinističkih uspona kad je penjačima koji su to mogu priuštiti osiguran sav komfor - od smještaja u logoru, hrane, kisika..., zvuči nestvarno da članovima njegove ekspedicije sa 750 pratećih nosača tada na cijelom putu nije bilo baš nikakve mogućnosti da od bilo koga nabave hranu ili iznajme smještaj.
"Sve smo nosili sa sobom, a kad smo stigli na vrh bio je to jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu. U srcu sam se osjećao kao izaslanik svih svojih prijatelja koji su ikad sanjali o usponu na vrhu svijeta, mjestu gdje čovjek rijetko pobjeđuje, a nerijetko umire", kaže Stipe Božić s kojim smo razgovarali uoči proslave 150. godišnjice organiziranog planinarstva u Hrvatskoj. Tim povodom je s Alanom Čaplarom, tajnikom HPS-a objavio monografiju "Planine" koja će isto tako biti predstavljena na Cinehillu.
Neumorni ste i u mirovini: čime se trenutačno bavite?
- Montažom i završetkom filma "Alpski ratnici" prema istoimenoj knjizi kanadske autorice Bernardette McDonald, promocijom knjige "Planine", te motivacijskim predavanjima, uglavnom za velike tvrtke na njihovim kongresima i teambuildinzima.
Što im želite poručiti?
- Cilj je da im kroz vlastiti primjer pokažem motivacijsku strategiju, kako se gradi tim s kojim se nužno moraju prevladati krize da se dođe do cilja, te najvažnije od svega - kako da na tom putu iza sebe ostave lijepu priču za druge.
Kako vas služi zdravlje?
- Jako dobro s obzirom na godine. Lani sam, recimo, ponovno bio u Nepalu u podnožju Mt. Everesta... Nikad nije dosadno.
Iza vas je dvadesetak himalajskih ekspedicija: koja planina je vama osobno najdraža?
- Biokovo. Za mene je to najljepša planina, morfološki vrlo raznolika, istovremeno prelijepa i kruta, uz to u blizini mora, ali i moja, jer sam se u njezinom podnožju rodio i odrastao.
Odakle ste rodom?
- Iz Zavojana u blizini Vrgorca. Danas tamo provodim vrijeme na djedovini u kući koju sam komforno obnovio sa suprugom Verom, inženjerkom građevine. Kad pišem ili montiram tamo mi je bolje i ljepše nego u Splitu, jer me nitko ne ometa, tamo imam svoj mir.
Vaše ime je sinonim za alpinizam, ali od toga niste mogli prehraniti obitelj. Što ste sve radili za plaću?
- Nakon srednje škole zaposlio sam se kao električar na talijanskom brodu, poslije sam bio električar u građevinskom poduzeću, neko vrijeme i slobodni umjetnik - fotograf i filmaš, a 1990. sam se stalno zaposlio kao montažer i realizator u splitskom studiju. Nakon Domovinskog rata unaprijeđen sam u redatelja i redatelja mentora i mogu se pohvaliti sa stotinjak dokumentarnih filmova za HTV te još dvadesetak za druge televizije.
Kako su reagirali vaši najbliži kad ste se odlučili za alpinizam?
- Najblaže rečeno nije bilo razumijevanja. U alpinističku školu sam se upisao u srednjoj školi, a otac mi je to pokušavao zabraniti, dok je mater govorila da prestanem sramotiti obitelj... Svi su se pitali zašto to radim i što će mi sve to, sve do euforije koja je nastala nakon osvajanja Everesta. I to zato jer smo u realnom vremenu, iz prve ruke opisivali našu ekspediciju, te po kuririma slali tekstove i fotografije koji su objavljivani u europskim novinama. Na povratku su nam organizirali doček, a uoči utakmice između Hajduka i Rijeke na Starom placu izveo sam početni udarac. Sudac je dao znak, a kad sam udario balun 35 tisuća ljudi je frenetično zapljeskalo...
Je li vaša prva supruga Smiljana znala za koga se udala?
- Da, ali smo imali potpuno različite prioritete. Njoj je bilo najvažnije da napravi kuću na svojoj zemlji, pa sam joj u tome pomogao sa svojom obitelji i prijateljima, a nakon toga smo nastavili svaki svojim putem i ostali u prijateljskim odnosima.
Smatrate li se adrenalinskim ovisnikom?
- Ne. Ali je u penjanju, kao i u svakom drugom sportu, bitan kontinuitet, pa sam, kad sam se spremao za ekspediciju, svaki dan morao biti u stijeni i u planini, jer je to bio moj trening i glavni preduvjet da eventualno stignem do cilja i kući se vratim živ. Jako me zanimalo i ronjenje, te paragliding, ali zbog penjanja nisam stigao na sve strane.
Osim toga ste i skijaš, te instruktor skijanja...
- Da, tako sam upoznao svoju suprugu Veru. Na skijanju u Bormiju bila je u mojoj grupi i tako se dogodila naša ljubav na prvi, drugi i svaki idući pogled. Zajedno smo od 1982., a u braku od 1987., i još uvijek skijamo zajedno...
Što ste najvažnije u planinama naučili?
- Da moramo biti mali, ponizni i strpljivi, jer se uvijek - a posebno u planini - moraju stvoriti uvjeti da možete uspjeti. A dolazak na vrh je samo prvo poluvrijeme i to mnogo lakše od silaska. Imao sam sreću da sam sa slovenskim alpinistom Vikijem Grošeljem, kojeg sam upoznao na odsluženju vojnog roka, puna dva desetljeća činio jedan od najboljih naveza svijeta. Ta bliskost koja se rodi između dva čovjeka vezana užetom u stijeni, gdje smo stvarno činili čuda - više je od prijateljstva i krvnog srodstva.
Plašite li se smrti?
- Ne. Od samog početka sam svjestan da je u planinama sve moguće, polovicu prijatelja alpinista sam izgubio.
Na koga ste najponosniji?
- Na svoju djecu Joška, Ivu i Maju. Pokojni sin Joško mi je bio najsličniji, s njim u mislima i sedamnaest godina nakon njegove pogibije svaku noć liježem i svakog jutra se budim. Joško je bio juniorski prvak Hrvatske u boksu, a penjati se počeo nakon Domovinskog rata i postao izvrstan alpinist, te još bolji spasilac. Petnaest godina bio je pročelnik splitske Gorske službe spašavanja i vodio najzahtjevnije akcije, u planinama i na moru zbog čega se Jošku i danas divim.
Što rade vaše kćeri?
- Maja i Iva su pronašle svoj put i isto su tako vezane za planine i prirodu. Maja je studirala stop animaciju u Španjolskoj, baza joj je u Švicarskoj i penje najzahtjevnije smjerove, dok je Iva članica GSS-a, živi u Paklenici, a završila je dva fakulteta - komparativnu književnost i animirani film na Likovnoj akademiji. Maja i Iva zapravo žive točno onako kako sam ja želio živjeti. Njihova mama Vera se ljuti da su preslobodne, a ja im - zavidim.
Koja vam je neostvarena želja?
- Velika mi je želja da postanem djed, ali nemojte to napisati jer ne želim ikome stvarati pritisak.
