Stranci u Hrvatskoj: 'Ovo je moj dom, ali zabrinut sam za obitelj koja je ostala živjeti u domovini'

Troje stranaca kojima je Hrvatska postala nova domovina - Britanca Nicka Colgana, Irca Paula O’Gradyja i Francuza Nicolasa Quesnoita - ni virus ni potres nisu natjerali da je napuste, a jedino su zabrinuti za članove obitelji koji žive diljem Europe pa s njima komuniciraju virtualno.

'Pivski biznis ide dalje'

Za mene ni sada nema odmora, govori Englez Nick Colgan, bivši producent i tour manager grupe UB40, koji se 2004. sa suprugom Charlote doselio u Hrvatsku. U manje od dva desetljeća kod nas je izgradio pravo malo Garden carstvo, koje obuhvaća popularni glazbeni festival, agenciju za organiziranje događaja, nekoliko barova te pivnicu i pivovaru. Kako u vrijeme pandemije nema nikakvih događanja, organizacijski poslovi sada su na čekanju, no pivski biznis ide dalje i upotpunio ga je dostavom.

- Nije lako, mnogo je nepredvidivih situacija, ali pokušavamo što brže reagirati. Zasad nam ide dobro i nismo morali otpustiti nijednog zaposlenika, što nam je bio najvažniji cilj - kaže Colgan, koji ne skriva da je zabrinut za svoju obitelj u Engleskoj.

Privatna arhiva

Nick Colgan i supruga Charlote razdvojeni su od kćeri Lily i sina Bennetta koji su ostali u Engleskoj.

- U Londonu je 22-godišnji sin Bennett, koji kao istraživač u inženjerskoj tvrtki trenutačno radi od kuće, a 25-godišnja kći Lily izgubila je posao pa se iz Londona vratila u Birmingham kako bi bila bliže obitelji i prijateljima. No, najviše se brinem za svoju 80-godišnju majku, kojoj je nedavno dijagnosticirana neizlječiva bolest te je u najrizičnijoj skupini - govori Colgan, kojem je najteže što u ovim trenucima ne može biti uz nju, a i neizvjesno je kad će se ponovno moći putovati.

Nick je u Zagrebu prvi put u životu osjetio potres. Stan mu je oštećen, ali ne toliko kao kod susjeda na katu iznad njega.

- U svemu tome - kaže - dogodilo se i nešto pozitivno. Potres je, naime, ujedinio susjedstvo kao nikad prije. Divno je vidjeti kako se ljudi u okrenu jedni drugima kako bi zajedno prevladali nevolju.

Učitelj plesa i sudac u TV showu

Ples sa zvijezdama Nicolas Quesnoit (43), Francuz kojem je Hrvatska dom već 19 godina, donedavno se s roditeljima u gradiću Neuville-en-Ferrain čuo jednom tjedno, a posjećivali su se do četiri puta godišnje. Sada su zbog epidemije koronavirusa zabrinutiji jedni za druge pa mobitelom razgovaraju svaka dva dana, a neizvjesno je kad će se vidjeti uživo. Francuska je uvela karantenu 16. ožujka, a istog su dana Nicolas i supruga Ksenija Pluščec Quesnoit (45), plesna učiteljica i sutkinja, prvi put sa sinčićem trebali putovati u Francusku k baki i djedu. Let su, naravno, otkazali pa Dominique (66) i Dominique Quesnoit (70), umirovljena frizerka i mehaničar, obitelj u Hrvatskoj viđaju putem FaceTimea i WhatsAppa.

Matej Dokić

Nicolas sa suprugom Ksenijom živi u blizini Samobora.

- Žive u maloj kući s vrtom, a osjećaji zbog korone su im različiti.

- Dosad je izašla samo na pogreb svog 94-godišnjeg oca Roberta koji je preminuo nekoliko dana nakon proglašenja karantene - govori s tugom Nicolas, koji za roditelje toliko ne strahuje jer su vitalni i zdravi. Žele li nešto obaviti, treba im propusnica na kojoj upisuju vrijeme, datum i razlog izlaska.

- Uhvati li policija nekog bez propusnice, platit će 135 eura, a za višestruko kršenje pravila ide se iza rešetaka. Dosad je francuska policija prekontrolirala devet milijuna propusnica i napisala 600 tisuća kazni pa to treba ozbiljno shvatiti. Tim više što u Francuskoj nedostaje zaštitnih maski, a nema ni dovoljno testova - govori Nicolas, dodajući kako zbog toga u Francuskoj testiraju samo rizične skupine. Tako njegov brat Benjamin (41), prometni policajac koji živi u gradiću Berguesu, nije mogao dokazati da je prije petnaestak dana prebolio koronavirus - a imao je sve simptome. Najprije je počeo osjećati slabost i umor, dva dana nakon toga je dobio visoku temperaturu, a potom je počeo i kašljati. Nije imao većih respiratornih problema pa se liječio kod kuće paracetamolom. Bolest je trajala dva tjedna, a cijelo to vrijeme je spavao u zasebnoj sobi kako ne bi zarazio suprugu i dvije kćeri.

Vedran Peteh

Nicolas s roditeljima za kojima čezne

- U Francuskoj svaka 24 sata od korone umre 500 ljudi, a dosad je to gotovo 11 tisuća građana, ali je i 20 tisuća izliječenih - napominje Nicolas, sretan što se i u njegovoj rodnoj zemlji hrana može naručiti putem interneta pa nije potrebno odlaziti u trgovine. On u nabavu obično ide jednom tjedno, ali je zbog potresa u Zagrebu morao ići i do njihova plesnog centra na Trešnjevci kako bi počistio komade žbuke i betona. Sada s obitelji uživa u kući nedaleko od Samobora, sretan što imaju veliku okućnicu i šumu u blizini. Nicolas i Ksenija ne očajavaju što im je zbog epidemije posao stao: vjeruju da će se ljudi nakon svega zaželjeti druženja i veselja pa će nakon karantene pohrliti na ples.

Od Irske do Istre

Dosta. Gotov sam. Duša mi je potpuno prazna i sve što želim je ležati na nekoj tamnoj, hladnoj, olujnoj plaži na zapadnoj obali Irske u nadi da će me golemi olujni val odnijeti sa sobom.

Tim je riječima spisatelj Paul O’Grady (44) u svojoj prvoj knjizi “Ja, tata iz Irske” opisao kako se osjećao kad je prvi put dobio dijete i sučelio se s naizgled nepremostivim izazovima očinstva. Danas bi mnogi u tom opisu mogli prepoznati vlastiti osjećaj izgubljenosti i bespomoćnosti pred najezdom koronavirusa. Iako kuga 21. stoljeća ne pravi razliku među državama i nacijama, O’Grady se smatra sretnim što ove teške dane po čovječanstvo provodi baš u Hrvatskoj, kamo se doselio prije 18 godina.

Saša Halambek

Nesuđeni arhitekt, čiji roditelji žive u Dublinu, uzgaja masline u Vodnjanu.

Od 2010. sa suprugom Lenom Puhar živi u Vodnjanu, imaju dvojicu sinova - Liama (10) i Colina (5) - a taj svestrani Dublinac, diplomirani arhitekt, novu je profesiju pronašao u maslinarstvu. Obitelj Puhar ima 10 hektara maslinika i dugu tradiciju proizvodnje diljem svijeta nagrađivanih ekstradjevičanskih ulja s etiketom Brist, pa se i njihov zet O’Grady s velikim žarom i užitkom prihvatio tog posla, koji je trenutačno u fazi hibernacije.

- Ne znam što nosi budućnost i prestao sam razmišljati o dugoročnim poslovnim planovima i strategijama. Zahvalni smo na svakom danu koji poslovno preživimo, mnogi ni to nemaju. Naš dućan u Vodnjanu je zaključan, nekako se održavamo iznad površine web prodajom domaćim i inozemnim kupcima. Svakog dana odem do dućana kako bih spakirao naručena ulja, a moja supruga, edukatorica u Nacionalnom parku Brijuni, radi od kuće. Djeci nedostaju prijatelji i to što ne mogu posjećivati nonu i nona, koji žive u Puli, ali tako mora biti jer poštujemo sve preporučene mjere protiv širenja zaraze. Vjerujemo da svatko mora odigrati svoju ulogu u ovoj borbi protiv koronavirusa i ponekad je frustrirajuće vidjeti ljude koji to ne shvaćaju ozbiljno - govori Paul O’Grady.

Privatna arhiva

Paul sa suprugom Lenom

Paulova rodbina rasuta je po svijetu: njegovi roditelji i sestra žive u Dublinu, jedan brat u Njemačkoj, a drugi u Australiji.

- U našim razgovorima primjećujem da su iznenađeni što je Hrvatska među vodećim zemljama po učinkovitosti borbe protiv koronavirusa. Vrlo je, vrlo impresivno kako to u Hrvatskoj rade i vlada i zdravstvo i civilna zaštita. Za mene je to gotovo kao rađanje novog hrvatskog identiteta. Dugo živim ovdje i primijetio sam da ljudi često previše podcjenjuju i sebe i vlast, ali ovo je trenutak kad možemo biti jako ponosni kako se nosimo s krizom. Možemo biti ponosni i na mnoge primjere zajedništva, toliko važnog u ovakvim situacijama, primjerice kako su Bad Blue Boysi i Torcida pomagali seliti bebe i rodilje iz bolnice u Petrovoj. Kroz prozor gledam ljude u Vodnjanu kako starijima donose stvari iz dućana. Vidimo da imamo mnogo dobrih i inteligentnih ljudi, ali kad ovo prođe, ne smijemo dopustiti da sve opet bude kao prije. Sada znamo koliko dobri možemo biti i to nam treba postati nova norma.

Prije dvije godine mister O’Grady objavio je i drugu knjigu, pod nazivom “Moj brod je Hrvatska”, gdje sa strašću opisuje čari života u novoj domovini, a svoj brod nije želio napustiti ni pod prijetnjom Covida-19.

- Iako ću uvijek biti Irac, ovo je moj dom, zemlja gdje sam izabrao živjeti i ako uopće postoji država gdje bi bilo poželjno čekati kraj ove pandemije, ne mogu zamisliti bolju od Hrvatske.

Pročitajte i:

Novinarka Ivana Dragičević: Život u karanteni pretvorio ju je u pravu domaćicu

Ivica Blažičko otkrio je po čemu je tipičan Zagorec, vode li ga razum ili emocije te na što najviše troši

Ispovijest dijabetičarke u izolaciji: Ja sam kronični bolesnik i ugrožena skupina i da, strah me je