Poput svih nas, i zagrebački psihijatar bio je suočen sa sumornom stvarnošću te je utjehu tražio u glazbi, sanjarenjima o svijetu kakav je nekad bio i u pisanju - te je objavio drugu knjigu ‘Ludilo uzvraća udarac’, o kojoj nam je prije svega pola godine govorio za Gloriju. Tekst o uglednom psihijatru, koji je iznenada preminuo u četvrtak 14. listopada u Zagrebu, u cijelosti prenosimo iz magazina objavljenog u travnju 2021.
Zagrebački psihijatar i publicist Robert Torre (56) jedan od naših vodećih autoriteta u lije čenju ovisnosti, javnost je posljednjih godina sablažnjavao izjavama kako je krajnje vrijeme da prestanemo razmaže no kmečati, samosažalijevati se i nadati te da život koji je utemeljen u patnji i boli napokon uzmemo u vlastite ruke. To je, kazao nam je, jedini način da se odmaknemo od egzistenci jalnih strahova i depresije te osjećaja prevarenosti i neza dovoljstva koji nas prate na svakom koraku. Šef odjela za alkoholizam KBC-a Sestre milosrdnice tim se temama bavio u svojoj hit knjizi “Ima li života prije smrti”, a nedavno je objavio novu - “Ludilo uzvraća udarac”.
Preminuo je dr. Robert Torre: Iznenadna smrt uglednog zagrebačkog psihijatra
- U toj knjizi bavim se poremećajem koji nam i dalje ostaje neshvatljiv, opterećen zagonetnim viškom značenja što ga ni psihijatrija ne uspijeva dokučiti. Jer biti lud znači biti čovjekom na najnerazumljiviji mogući način - kaže Robert Torre koji piše jer ga pojedine teme opsjedaju i muče, a pisanjem vlastitom životu vraća smisao.
Uostalom, psihijatriju je specijalizirao upravo zbog takozvanih “luđaka”, za koje mu se oduvijek činilo da nose neku posebnu istinu o svijetu i životu. Ti divni gubit nici, u očima velike većine javnosti poraženi i neuspješni ljudi, bili su mu i ostali mnogo zanimljiviji od takozva nih “normalnih” i “uspješnih”, svih koji se diče društve no neupitnim mentalnim zdravljem, visokom kvalitetom života i odličnim rezultatom na tablici indeksa sreće.
Robert Torre odrastao je na zagrebačkoj Trešnjevci u građanskoj obitelji dalmatinskih korijena, podrijetlom komiških bačvara s otoka Visa. Njegova majka, ekono mistica, radila je kao devizna inspektorica u Ministarstvu financija, a otac mu je bio inženjer elektrotehnike.
- Pokojni otac bio je klasični autoritarni patrijarh, malo što se u obitelji ikoga pitalo, a posebno mene i mla đeg brata, koji je računalni programer i s obitelji živi u Njemačkoj. Budući da sam bio štreber koji je obećavao, roditelje je sablaznila moja namjera da upišem Likovnu akademiju i filozofiju. Otac je bio nemilosrdno jasan: bolje dobar zanat nego loš fakultet. Ponudio mi je neko liko opcija studiranja ili odlazak od kuće, za što u osa mnaestoj nisam bio kapacitiran, pa sam se pod tim pri tiskom slomio i pokorio - objašnjava Torre svoj put do Medicinskog fakulteta na Šalati.
No, umjetnost i filozofija i dalje igraju važnu ulogu u njegovom životu: omiljeno filozofsko štivo su mu rani radovi Martina Heideggera i Jeana Paula Sartrea, u slobodno vrijeme slika, piše i pasi onirano prati svu relevantnu muzičku produkciju. Na vrhu liste njegovih širokih glazbenih preferenci nalaze se opus Johanna Sebastiana Bacha, rock’n’roll ranih 70-ih godina te djela suvremenih skladatelja klasične glazbe. Kao vrsnog poznavatelja bivša ga je supruga, kazališna redateljica Nina Kleflin, angažirala kao suradnika za izbor glazbe u 25 predstava, a njihov brak Torre pamti po dobroj kuhinji, razularenim tulumima i uzbudljivim putovanjima.
Zbog znatnih oštećenja u potresu iz svog stana u središtu grada morao se iseliti zbog velikih oštećenja u potresu, a novi dom našao je u kvartu svog djetinjstva - na Trešnjevci.
- Potres sam doživio kao smrt grada. Eto, Zagreb je umro, samo si mi to još nemamo snage priznati. U nje govom je središtu ostala iseljena ruševina, prazna čahura bez ljudi, okružena prigradskim socijalističkim naseljima i modernim podsljemenskim favelama - priča Torre, koji spas od sumorne stvarnosti pronalazi u besplodnim sanja renjima i sjećanjima na svoja sretna životna razdoblja kasnog djetinjstva i mladosti.
- Tada sam ja, baš kao i moj život, još na nešto sličio, a svijet je bio sveto mjesto, dom i zavičaj, a ne prazna pustopoljina pukog postapokaliptičnog preživljavanja - kaže Torre. Premda je jedan od najglasnijih zagovorni ka uživanja u samoći i druženja sa samim sobom, što ga istodobno čini najslobodnijim i najviše svojim, nipošto ne odustaje od druženja i bančenja s prijateljima uz cigarete i pivo, što su mu najveći gušti. Dr. Robert Torre davno je, naime, otkrio da od svojih po zdravlje štetnih zadovoljsta va ne namjerava odustati - prije prvog infarkta.
U "moru" njegovih životnih mudrosti temeljenih na osobnom privatnom i profesionalnom pamtiti ćemo i one koje je izgovorio gostujući u našoj emisiji. Tada je primjerice ustvrdio: "Obrazovanje je jedini način na koji si možemo pomoći.", "Život je težak, a ljudi su slabi." ili "Naša nadanja idu u jednom, a život u drugom smjeru"...
PRVE EMISIJA
DRUGA EMISIJA
Čitajte i:
Psihijatar Robert Torre: ‘Kada bi se ove tri stvari prevenirale, pojavnost ludila bi značajno pala‘
‘Život u neimaštini troši toliko mentalne snage da umanjuje kapacitet za razborito vođenje života‘
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....