Filip Zubčić i njegova mlađa sestra Tamara, koja je ujedno i njegova pomoćna trenerica, otkrivaju kako izgleda život na snijegu, zašto nikad ne mogu biti posvađani dulje od pola sata, tko je od njih dvoje bio bolji skijaš kao klinac.
FILIP (32)
Sjećam se da smo se kao klinci puno igrali vani, zime smo provodili na snijegu, a ljeta na moru. Bili smo aktivna djeca, uvijek smo imali male avanture s roditeljima te provodili dosta vremena na Sjemenu i na otoku Pašmanu. Cijelo djetinjstvo bio sam stariji braco koji je morao paziti na sestru, tata je najviše forsirao da budemo dobri i to mi je jako drago jer smo i danas jako bliski. Bili smo cijeli život zajedno, u istom klubu, u reprezentaciji. Imamo pregršt anegdota, a jedna od najboljih je ona kad je Tamara proplivala.
OGLAS
Jedno ljeto kad mi je bilo pet godina, a Tamari tri, bili smo na Kornatima, s moja dva prijatelja. Sjećam se da smo je cijelo vrijeme zafrkavali da jedina ima rukavice za plivanje i da ne zna plivati, pa je ona onako malena stala na mol, skinula rukavice, bacila se u more i proplivala. U osnovnu školu išli smo zajedno. Upravo sam je ja prvi dan škole vodio za ruku. Razdvojili smo se tek u srednjoj školi, kada sam zbog skijanja upisao dopisnu školu, a ona se prestala baviti skijanjem. Tamara je kao dijete cijelo vrijeme bila s nama, dečkima. Bila je mali hahar i morao sam je svuda voditi.
Kao mala je bila prgava i tvrdoglava. A najtužniji dan u mom životu je bio kada je prestala skijati, jer mogla je puno postići, međutim odustala je. Zeznuta je, najtvrdoglavija na svijetu, da je ostala u skijanju, sigurno bi napravila velike stvari. Ali ozljeda ramena, problemi sa štitnjačom i gubitak volje za treningom učinili su svoje. Volim reći kako se sve promijenilo kad je skužila lak za nokte. Šalu na stranu, težak je to sport, jako surov, i dečkima je teško pa mogu zamisliti kako je tek ženama. Kao mala me slušala, iako je bila jako tvrdoglava. Ja sam navodno bio grozna beba, a Tamara mirna - pravi mali anđeo.
Zadnjih pet godina radi u mom timu kao pomoćna trenerica, a dok traje sezona, mora trpjeti moje promjene raspoloženja. Svi se prilagođavaju meni dok traje sezona pa tako i ona, no podnosimo se, kao i svaki brat i sestra posvađamo se pa se pomirimo za pola sata. Tamara je odličan radnik, ima svoja zaduženja, pomaže mom glavnom treneru postavljati stazu i kasnije snima kako bismo imali materijal za videoanalizu. To su njezina zaduženja za vrijeme treninga, a kada su utrke, pazi na moju opremu, u cilju me čeka s odjećom, brine se za PR, intervjue i slično. Zapravo dobro i normalno funkcioniramo, ona me najbolje poznaje. Nismo baš karakterno lagane osobe. Moram reći i kako je Tamara bolje skijala kao mala, imala je bolje rezultate od mene kada je imala 13 i 14 godina. Pobijedila je na važnoj utrci Topolino, tako da je rezultatski bila jako dobra. Tijekom puberteta počela je izlaziti, dok sam ja bio sramežljiv. Uvijek sam bio zagriženi sportaš, skijanje mi je bilo prioritet. Ponosan sam na nju jer je izrasla u uspješnu, prekrasnu ženu koja si je sve posložila, žrtvuje svoju karijeru da bi radila sa mnom, dala je sebe zbog mene, troši svoj život na moj uspjeh. Ona sve može. Jako je sposobna i pametna.
TAMARA (30)
Odmalena smo provodili jako puno vremena zajedno. Mama nas je prvi put stavila na skije kada smo bili bebe, sigurno tada nije bila ni svjesna da ćemo tridesetak godina kasnije provoditi 200 dana godišnje na snijegu, i to zajedno. Dok smo bili mali, kopirala sam Filipa u svemu. Tako sam počela i skijati. On se u školu skijanja upisao dvije godine prije mene, s pet godina, pa čim sam napunila pet, upisala sam se i ja. Sport nas je zapravo najviše povezao jer smo zahvaljujući skijanju išli na putovanja izvan Hrvatske, imali smo već kao mali isti krug ljudi koje imamo i danas. Roditelji su nam postavili zlatno pravilo kojeg se držimo i danas: ako se posvađamo, moramo se pomiriti i oni ne žele znati za to.
OGLAS
Filip je oduvijek volio raditi spačke, a to se nije promijenilo ni dandanas, i dalje je veliko dijete. Kao stariji brat Filip se oduvijek ponašao zaštitnički prema meni, što mi je davalo sigurnost u životu i sportu, iako ljudi često misle da sam ja starija, zbog ozbiljnosti. Kod mene nema toliko zafrkancije kao kod njega. Za vrijeme korone počela sam raditi u njegovom timu kao pomoćna trenerica, što nam je pružilo mogućnost da još više vremena provodimo zajedno.
Moram priznati da ima dosta teških dana i trenutaka, ali drago mi je da to mogu sve prolaziti uz svog brata. Skijanje je surov sport, naporan, u nekim trenucima i opasan, pa je važno imati nekog bliskog pored sebe na koga se možeš osloniti. Zajedno smo prošli sve uspone i padove u njegovoj karijeri, na koju sam preponosna. Ja sam se sa 17 godina prestala baviti skijanjem i znam da je to Filipu palo teže nego meni i roditeljima. U jednom trenutku osjetila sam zasićenje i željela sam se baviti drugim stvarima. Završila sam fakultet i radila u obiteljskom biznisu u turizmu.
OGLAS
Život mi se okrenuo naglavačke jer sam do tada bila posvećena isključivo skijanju, baš kao i Filip. Danas vidim da je to bila dobra odluka jer sam i dalje u skijanju, i to na način koji mi najviše odgovara. Zahvalna sam mu što mi je to omogućio. Dok sam studirala, radila sam kao učiteljica skijanja na Sljemenu pa je očito da ne mogu bez snijega.
I kad nisam bila u njegovom timu, pratila sam ga na utrkama. Filip i ja smo jako povezani s roditeljima, majkom Jasnom i ocem Tomislavom, i imamo njihovu veliku podršku. Ne možeš skijati bez podrške roditelja, to je gotovo nemoguće. Iako nemamo klasične obiteljske nedjeljne ručkove jer smo više od pola godine na snijegu, svaki slobodan trenutak provodimo skupa. Odemo u prirodu, ljeto provodimo u obiteljskoj kući na Pašmanu, a naš najdraži član je kujica Rita koja nam svima diktira obiteljski tempo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....