Zbog jutarnje šihte koju vodi na radiju bravo! voditeljica Tatjana Jurić (42) cijelu godinu ustaje već prije sedam, stoga joj ljeti treba najmanje mjesec dana da ne misli na posao. No ovog će ljeta tijekom godišnjeg odmora ipak morati napraviti iznimku i pokoji dan posvetiti poslu, ali ne radijskom nego predstavljanju kolekcije marama za kosu što ih je počela zimus dizajnirati. U obiteljskoj kući u Skradinu dovršava zadnje detalje, a zatim je ondje očekuje obiteljsko okupljanje 5. kolovoza. Naime, tada s ocem, bratom i njegovom obitelji te prijateljima slavi rođendan svoje majke, koja je prije šest godina preminula nakon mukotrpne borbe s Alzheimerovom bolešću. To je jedan od razloga zašto se tridesetih godina svog života prisjeća po totalnom raspadu sistema, zbog čega je pomoć morala potražiti i na psihoterapiji. Sjeća ih se i po nesretnoj ljubavi te prekidu veze uoči vjenčanja, od čega se emotivno oporavljala godinama. Koliko su tridesete bile brutalne, toliko su joj četrdesete donijele sve ono što je zaslužila: ljubav u kojoj uživa već godinu i pol te samosvijest i mir o kojem iskreno govori u intervjuu za Gloriju.

Odakle ideja da dizajnirate marame?

- Ideja je došla gotovo spontano, iako oduvijek ljeti oko glave vežem marame. Moja je kosa gusta, teška i kovrčava pa ne bih li si olakšala, uvijek sam kombinirala razne trake i marame, nerijetko i stare pidžame koje bih rezala i od njih radila marame. S vremenom me sve više djevojaka i žena ispitivalo kako ih vežem i gdje ih nabavljam - jer i one bi ih nosile. Kroz godine sam tako shvatila da želim ljepše marame, ljepših uzoraka, shvatila sam i od kojeg materijala bi te marame trebale biti da budu dovoljno čvrste, ali i prozračne - i tako mi je prošlo ljeto sinulo da svim tim djevojkama, ali i sebi samoj, trebam dizajnirati željene modele. Svojim sam ukućanima izložila ideju i ozbiljan poslovni plan, koji ih je oduševio, a zimu sam provela istražujući materijale, obilazeći tvornice i bruseći sve detalje. I ovo ljeto moj je projekt spreman da zaživi. Moje će marame za koji tjedan u prodaju preko mog web shopa. Pristupila sam svemu vrlo studiozno, kako uostalom i treba kada je riječ o poslu, a sad mi predstoji vidjeti kamo će me to odvesti. Jako se veselim!

No marame nisu jedini razlog vaše sreće. Je li istina da ste ponovno zaljubljeni?

- Više nema potrebe kriti da je tako, mojoj široj okolini to više nije novost, jer u sretnoj sam vezi već godinu i pol. Ipak, želim to što je više moguće zadržati od medija, ne želim ni velike najave ni puno priče o tome. Zbog svega što mi se događalo u prethodnim vezama, ovaj put sam jako oprezna. Bitno mi je graditi odnos s partnerom daleko od javnosti, komentara, daleko od Instagrama. I uspjelo nam je to, na čemu sam zahvalna. Krajem ove godine tako ćemo zaokružiti našu drugu zajedničku godinu, a to je dovoljno da znam u što sam se i s kim upustila.

Radijska voditeljica i odnedavno poduzetnica u sretnoj je vezi već godinu i pol

RAJNA RAGUŽ

Gdje ste se upoznali?

- Povezao nas je posao, oboje smo u svijetu medija i marketinga, on je komunikacijski stručnjak i ekonomist, no ne radimo zajedno. Kad se sjetim koliko tuge i šokova sam na ovom polju odradila, iako sam svjesna da u životu ništa ne ide prema zaslugama, ni dobro, ni loše, ipak si ostavljam slobodu da kažem - ja sam njega zbilja zaslužila. Jednu postojanu, čvrstu osobu koja svakim svojim postupkom daje do znanja da mi čuva leđa. A sad, sve drugo neka ide polako. Biti s nekim tko ti ne zamjera tvoje mane i kome ne smetaju tvoje vrline, to je najvažnije.

Još priželjkujete majčinstvo?

- Apsolutno. To mi je jedina neostvarena želja. No, budimo realni, svjesna sam svojih godina, pa i činjenice da se mnogi šokovi koje nam svima život donosi odraze i na zdravlju. Osobito ženama koje su satkane od hormonskog zdravlja. Želja postoji, no nije nam svima u životu dano da budemo majke i to treba prihvatiti, osobito kad dođeš u određene godine.

Na što se odnosila vaša nedavna izjava da su vam tridesete donijele raspad sistema?

- U tridesetima mi se razboljela majka, dogodile su mi se ljubavi u koje bih ulazila otvorena srca, no svaki bi mi se put te ljubavi, moram reći, narugale. Kulminaciju i otrežnjenje doživjela sam s obnovljenom ljubavi i ponovnim prevratom mjesec dana prije vjenčanja. To su situacije koje te formiraju i obilježe, ali i situacije, ako ste žena poput mene, koja vas navedu na ozbiljnu samoanalizu i preispitivanje samih temelja i vlastite uloge u svemu. A kada tomu pristupite tako, onda osjetite i određenu potrebu, pa i dužnost o vlastitim iskustvima progovarati. Ne govorim ovo iz pozicije žrtve već samosvijesti žene koja je imala ružno i teško iskustvo. Nezgodno je kada si javna osoba pa sve jednom pušteno u javnost dobije neku drugu konotaciju, no sve doživljeno, na ljudskoj razini, iznimno me pogodilo i to nisam niti željela niti mogla skrivati s obzirom na moj javni posao. Netko se poigrao mojom čistom ljubavi, mojim životom i, najvažnije, mojoj željom za ostvarivanjem majčinstva. Točnije, volim preuzimati odgovornost - dovela sam sama sebe u situaciju da sve to dopustim. Jednom kada sam to osvijestila, krenula sam u ozbiljnu inventuru života: svih i svega. Biti u takvoj situaciji, na pragu zrelih godina, u trenutku koji je za mnoge žene presudan, za mnoge realizacije, doživjeti takav šokantan prevrat, to su situacije koje imaju posljedice i na mentalno, fizičko, pa i reproduktivno zdravlje. Kod mene je sve kulminiralo operacijom kralježnice. Trebale su godine da stanem na noge i danas sam ponosna što sam cijeli taj proces prošla priznajući sama sebi da nisam dobro, ali kad ozdravim, jako ću dobro znati što i kako dalje.

Tatjani je postati majka jedina neostvarena želja u životu

RAJNA RAGUŽ

Jeste li potražili pomoć psihologa?

- Naravno! O mentalnom zdravlju kod nas se i dalje nedovoljno govori, a važno je zastati i nazvati stvari pravim imenom. Ja to zovem psihotrening na koji sam krenula još kad mi je majka oboljela. Svaka je bolest ohola na svoj način, a Alzheimer možda osobito, jer netko je tu pored tebe, imaš ga, a nemaš. Gledaš kako ti netko od iznimne važnosti gubi sebe, urušava se čitava struktura njegove ličnosti, urušava se čitav tvoj život na određeni način, a ti nemaš nikakve mogućnosti utjecati na to, pomoći ni sebi ni njemu; ne možeš ni pretpostaviti kakvu tugu to donosi i kako se to odražava na tvoje mentalno zdravlje, koje sa sobom neminovno vuče i fizičko. Zato je bitno zastati i pokušati naučiti mehanizme samopomoći. Psihoterapija mi je pomogla da razumijem okolnosti u kojima sam se našla, jer uvijek sam željela razumjeti svoje postupke, ali i postupke svoje okoline. Odnosi su razvojni proces i suočavaš se sa situacijama kako bi postao bolja verzija sebe, kako bi ostvario rast. Ako želiš učiti, a ja to želim oduvijek, i očito zauvijek. Mnogi ljudi svojim su mi primjerom pokazali da se ne žele baviti sobom, ali jednostavno se ni ja više ne želim baviti drugima. Uvijek sam željela shvatiti kako sam se dovela do svega do čega sam se dovela. Kako se dogodilo to da me netko odbaci mjesec dana prije svadbe. Ne da se propitujem kroz poziciju žrtve već kroz proces osnaživanje sebe same. Da vidim koja su nedopustiva ponašanja drugih, a koja su moja. I danas redovito odlazim na psihoterapiju. U fazi oporavka svoje sam misli i ono naučeno, ali i komunikaciju sa stručnjacima, zapisala na puno stranica koje su danas uobličene i u jednu knjigu o važnosti mentalnog zdravlja i suočavanja sa situacijama koje nam se događaju. Vjerujem da će ta knjiga jednom i ugledati svjetlo dana, no sve u svoje vrijeme.

Što vam je danas važno u odnosu?

- Moj je odgovor na to pitanje uvijek isti: želim stopostotno partnerstvo. Uvažavanje i odnos pun poštovanja, prostor u kojemu možemo biti točno onakvi kakvi jesmo, bez osude s druge strane. Odmalena sam preuzimala inicijativu i ako se nečim bavim, dajem se sto posto. Ili idemo do kraja ili ne idemo. A do kraja znači da smo zajedno i kad je lijepo, ali i da se suočavamo s onim teškim što život neminovno donosi. Nažalost, kad god bi postajalo teško, ostajala bih sama. A života bez toga nema; živjeti život bez čiste emocije, strasti i ljubavi uzaludno je. Ne znam se baviti ničim što me istinski ne veseli, u bilo čemu. I u privatnim odnosima i u poslu. Takva sam i u eteru. Ili idemo iskreno ili ne idemo.

Kako se čovjek može naviknuti na život bez majke?

- Nikako. Svima nam je to svojstveno, svi ljudi koji su nam važni, a više nisu uz nas, s vremenom nam nedostaju samo još više. No, idemo dalje, život je da se živi. A meni je osobno najdraže kad danas ulovim "mamin smijeh ili maminu rečenicu" sama u sebi. Ne znam naučiš li se živjeti s time, ali mene osobno ta tuga ne čini nesretnom, već me ispuni srećom i zahvalnošću.

RAJNA RAGUŽ

Pamtite li neki trenutak od kojeg vam zastaje knedla u grlu?

- Pamtim trenutak kada je moja mama već morala u dom i kada sam, nakon prodaje roditeljskog stana, pospremala i pakirala stvari te u zamrzivaču pronašla maminu juhu. Taj osjećaj... kada znaš da ćeš je sada zagrijati i posljednji put uživati u okusu koji ćeš cijeli život pokušati dostići, a uvijek će nedostajati to nešto... to je osjećaj koji se teško može opisati. Moje me nećakinje dandanas zafrkavaju: "Fina ti je juha, ali nije k‘o bakina". I nikad neće biti. Ali, to su trenuci koji nas čine skromnijima i zahvalnijima. Postoje trenuci koji su veći od života, za mene je to, recimo, bila - mamina zadnja juha.

Je li se vaš odnos s ocem promijenio otkako više nema mame?

- Sve se mijenja, cijela obiteljska dinamika. Kad nema mame, kuća je prazna. Često poželim da mi je mama tu još samo pet minuta pa da joj kažem da sam mnoge stvari spoznala, shvatila, da sam trebala više slušati i obraćati pažnju. Ali, i to je proces. Negdje sam jednom pročitala da ne bole uspomene kojih se sjećaš nego kada osvijestiš da stvaraš nove uspomene, a da u tim trenucima kraj tebe nisu ljudi koje voliš. I to je uistinu tako.

U eteru na radiju često spominjete mamu i dijelite neke prilično intimne crtice iz svog života. Kako to?

- Na televiziji su me učili da nema "ich forme", a na radiju upravo suprotno. Radio je neposredan i topao medij; ako od slušatelja tražimo da nam se otvaraju i budu iskreni o određenim temama, onda taj i takav program ne može biti autentičan ako i voditelj ne da iskrenost. Ne libim se pokazati sebe okolini točno onakva kakav jesam. Nemam pretenziju svima se svidjeti, jasno mi je da žene poput mene, s jasnim stavovima, osobito na ovim prostorima, pojedince mogu i iritirati, ali to nije moja briga. Mišljenja sam da nam u medijskom prostoru općenito treba više autentičnosti. To je razlog zašto sam svojevremeno i otišla s televizije. Jednom kad odradiš zadane formate, vrijeme je za one ozbiljnije, a za mene ih na televiziji nije bilo; bilo mi je zato jasno da prilike moram stvarati sama. Zakoračiti pa što bude. Rasti i razvijati se. Svi mi koji smo u javnom poslu moramo biti i svojevrsni primjer, čvrsto stajati iza onoga što nam je važno. Danas se, u ovim godinama i s ovim iskustvom, više nikome ne želim dodvoravati. Ustvari, to mi je teško išlo i kad sam bila mlađa, budimo iskreni.

Iza vas su dvije sezone podcasta Skep or Beep, priželjkujete li još nešto novo na poslovnom planu?

- Jako volim komunikaciju s ljudima, iskrene sugovornike i čistu formu razgovora, volim ljude koji nemaju figu u džepu, a takvima su se pokazali gotovo svi gosti u podcastu. Zahvaljujući tome idemo prema trećoj sezoni. Televizija je bila moja prva i najveća ljubav, iako mi je mama još dok sam bila mala govorila da ću biti spikerica. Uvijek sam mislila da ću na televiziji dočekati penziju, no ona mi nije omogućavala da budem ono što jesam. Ispunjavala sam formu bez sadržaja. Našim medijskim proizvodima nedostaje autora, primjerice HTV ima sjajne dokumentarce jer ima dobre autore, a na komercijalnoj televiziji to nisam mogla ostvariti. Voljela bih sve ovo što mi radio omogućava prenijeti na televiziju. Iako, način na koji danas konzumiramo medije se u mnogočemu promijenio od prije dvadeset godina kada sam i sama počinjala raditi. Digitalni mediji donose pregršt mogućnosti za bavljenje medijskim poslom i ustvari sam jako zadovoljna ovdje gdje jesam.

RAJNA RAGUŽ

Prije dvije godine operirali ste kralježnicu, kako ste danas?

- Kralježnicu sam ozlijedila još u srednjoj školi i sa svojim sam se tegobama naučila živjeti, no pretprošlo ljeto došlo je, uz diskus herniju, i do stenoze kralježnice i tu više nije bilo mogućnosti oporavka bez operacije. Operacija je za mene uistinu bila najbolje rješenje; bila sam gotovo nepokretna i trpjela sam silne bolove. Danas sam odlično, iako imam poštedu pokreta, znam što smijem, a što ne, a presudna je tjelovježba, vježbe snage i istezanja. Ljeto posebno koristim za vježbanje. Brat mi je kupio i gumu za plivanje na mjestu u bazenu i to često koristim na moru. Trudim se dva puta tjedno odraditi trening snage, trebala bih češće hodati, koristi mi pilates, istezanje, a s fizijatrom radim vježbe za stabilizaciju kralježnice.

Kako uspijevate ostati tako vitki?

- Genetski sam vitka, a što se tiče prehrambenog režima, prilagođavam ga svojim potrebama. Ako želim slatko, to i pojedem, no već dugo znam što mi odgovara, a što ne. Mlijeko već dugo ne konzumiram jer mi smeta. Ne jedem ni kruh, osim katkad proteinski ili raženi, kao ni brzu hranu. Kuham jako puno variva, i to za nekoliko dana pa ako treba i smrzavam da bih imala kad ne stignem kuhati, a najviše mi odgovara primjerice dobar steak i salata. Ukratko, ne ograničavam se ni u čemu, ali s godinama sam ipak naučila što mi više, a što manje odgovara.

Koja je tajna vašeg mladolikog izgleda?

- Vjerojatno je i na ovo opet odgovor genetika, no ima nešto i u tretmanima na koje povremeno odlazim. HydraFacial je sjajan tretman za dubinsko čišćenje, kao i laser koji zagrijava kožu i potiče stvaranje novog kolagena. Svakih nekoliko godina odem na detaljnu analizu kože lica i uzimam ciljane preparate za njegu.

Kakve kupaće kostime volite?

- Klasična sam i jednostavna, oduvijek nosim isključivo crne bikinije, i to dok se ne rastegnu i potpuno raspadnu. Mislim da imam jedan bikini iz 2011. Minimalizam prije svega.