Nakon nedavnog boravka u bolnici, tijekom kojeg je mislila da joj nema spasa, legenda naše glazbene scene skuplja snagu u svom zagrebačkom domu te ponovno dobro raspoložena planira nove nastupe, kuhanje bakalara i tretman pomlađivanja kod estetskog kirurga Siniše Glumičića
Dok se u svom domu podno Sljemena oporavlja nakon boravka u bolnici - kamo je dospjela dan prije 86. rođendana, a izašla 16 dana kasnije - Terezi Kesoviji pogled svako malo pada na peterostruki album francuskih šansona i balada pod nazivom "We Love Paris" i u izdanju Warner Music France. Među 102 izvođača, sve slavna imena francuske glazbene scene, nalazi se i legendarna hrvatska pjevačica, s pjesmom "C‘est ma chanson" ("To je moja pjesma"). Riječ je o naslovnoj temi filma "Grofica iz Hong Konga" iz 1967., sa Sophijom Loren i Marlonom Brandom u glavnim ulogama, koji je režirao Charlie Chaplin i za koji je napisao glazbu. Tereza Kesovija pjesmu je tada snimila za francusko, hrvatsko i talijansko tržište, ubrzo je postala veliki hit, a jedan od najsretnijih trenutaka joj je bio kad joj je Chaplin osobno čestitao na vrlo posebnoj interpretaciji. Taj peterostruki album Pariz je darovao svim sudionicima ovogodišnjih Olimpijskih igara. Ovo je još jedno priznanje Francuske glazbenoj divi iza koje su tisuće pjesama, koncerata, albuma, turneja, televizijskih gostovanja, priznanja, nagrada i pobjeda na natjecanjima i festivalima u zemlji i u svijetu.
Jeste se iznenadili kad vam je stigao album?
- Iskreno, i da i ne. Francuzi me "svojataju" još od 1965., kad sam otišla u Pariz zbog jednog TV nastupa, a ostala sam više od desetljeća. Svemu je "kumovala" ponuda velike francuske šansonijerke Rene Lebas da snimim ploču za diskografsku kuću Columbia. Tako je taj grad postao moj drugi dom, u kojem sam gradila karijeru i naučila francuski. Baš kao i moj tada trogodišnji sin Alan koji francuski, uz još nekoliko jezika, govori kao materinski. I nakon povratka u domovinu, veze s Francuskom nisu prestale, a moj su rad nagradili s dva velika priznanja - odlikovana sam i proglašena Vitezom Visokog odličja za doprinose u kulturi (Chevalier des Arts et Lettres), koju dodjeljuje predsjednik Republike Francuske, a dvije godine kasnije ministarstvo kulture uručilo mi je najviše odlikovanje Časnika reda umjetnosti i književnosti (L‘officier de l‘ordre des arts et des lettres).
Jeste li pratili Olimpijadu?
- Nisam baš sportski tip, ali nastupe naših sportaša ne propuštam. I glasno ih bodrim ispred malog ekrana, kao da sam u gledalištu.
Što vas je najviše oduševilo?
- Kad se Celine Dion, jedan od najboljih vokala ikad, popela na Eiffelov toranj i zapjevala pjesmu "L‘Hymne à l‘amour" francuske glazbenice Édith Piaf. I sad me prođu trnci... Vrhunac umjetnosti, snaga emocija, čudesan završetak ceremonije otvaranja 33. Olimpijskih igara. I sve nam je to dala usred strašne i bolne višegodišnje borbe za život. To je za mene spektakl. Kao da poručuje: "Ma pobijedit ću te, prokleta bolesti koja me mučiš i sputavaš da radim ovo što najviše volim."
I sami se borite s posljedicama nedavne bolesti. Što vam je bilo najteže?
- U bolnicu sam dospjela zbog vrlo visoke temperature, koju mi nisu uspijevali skinuti punih tjedan dana. Bila sam užasno iscrpljena, nemoćna, bez trunke snage, tijelo oslabljeno nuspojavama nakon silnih antibiotika... I liječnici, prof. Alemka Markotić i prof. Duško Kardum, i sestre danonoćno su brinuli i o meni i o svim teškim pacijentima. Taj gubitak energije za mene je bio skoro poguban. Ovaj sam put gotova, nema mi spasa, mislila sam, dok sam svako malo, smrzavajući se, navlačila, ili pak okupana znojem bacala pokrivač. U jednom me trenutku, unatoč silnom trudu, nisu mogli probuditi. Tada je moja Goga zamolila da puste nju. I uz njezin nježni, topli glas opet sam bila tu. To joj ne mogu zaboraviti.
Što vam je teže palo - fizička ili psihička nemoć?
- Oboje. Emocije su me šibale, bila sam prestravljena, bez trunke snage. Na trenutke me hvatala neka čudna depresija. Nisam bila sama, jer uz sina i snahu, moju unuku Milu i njenog dečka Filipa, uz mene su bile moje Jasna i Goga, pa bliski prijatelji... Ali bolest vas uvijek napadne negdje gdje ne očekujete, pojave se pitanja na koja nemate odgovor, ne znate zašto su se uopće javila. I tu je ta važnost bližnjih koji će vam pomoći da vratite volju, da se borite. Ali ako u sebi nemate tu trunčicu energije na koju vas netko pokraj upozori, onda ste gotovi. Ta se trunčica, zakopana ispod patnje, bolova, neizvjesnosti i izgubljenosti neće sama od sebe pretvoriti u veliku kuglu koja će vas dignuti. U životu sam se napatila sa zdravljem i želim da i svi drugi prebrode sve što ih snađe, da imaju nekog tko će iskopati i potaknuti tu trunčicu snage.
Koliko vam je pomogla spoznaja da unatoč nemoći i dalje možete pjevati?
- Sretna sam što mi je Bog podario ovu snagu i energiju da i ovaj put, baš kao i nakon svih prijašnjih boleština, anestezija, operacija i životnih tragedija, mogu zapjevati. Jednako kao i na početku karijere, prije 65 godina. Taj moj glas stalno probija i to je sreća, Božji dar. Pjesma, scena... To je moja ljubav, moj život. Živim svaku riječ koju pjevam i samo tako i mogu. A to publika prepoznaje, osjeti, zna i cijeni.
Tko vam najviše pomaže u oporavku?
- Fizioterapeut, mladi i pametni Luka. Niti na sceni niti u privatnom životu nisam znala niti željela skrivati emocije. Odmah je apsolvirao moj poznati južnjački temperament, iskrenost i energičnost. Hrabri me i hvali, i čim zaustim, odmah se osmjehne i veli da sam vježbu izvela sjajno. Tako da je postao jedini kojem se ne usudim ništa reći iako u tih pola sata ispustim dušu. Toliko me izmuči. Baš je naporno. Ali u samo dva tjedna nakon bolnice toliko su mi ojačali mišići da hodam bez ikakvih pomagala. I što ću reć‘? A moje Goga i Jasna samo se smješkaju i šapuću: "Ajde da i Tere jednom drži jezik za zubima." Uvjerene da ih ne čujem.
Koliko su vam zadnje zdravstvene tegobe utjecale na sluh?
- Nimalo. Prvi put uho sam operirala 2008., u Zagrebu, a potom i u Parizu. Otada se služim aparatom za sluh, bez njega sam izgubljena. Primjerice, nakon koncerta vidim da publika frenetično plješće, a ja ne čujem baš ništa. Usredotočila bih se, godinama sam čitala s usana dok netko govori, ali drukčije je kad čujete glas. Toliko sam se saživjela sa slušnim aparatom da se uopće ne primijeti. To je ta moja urođena žilavost. Nema predaje.
Jeste li pokušavali prikriti da nosite slušni aparat?
- Zašto bih? Ako se dogodi nešto s čime se ne možeš boriti, i izboriti se, pomiri se i prihvati to. Nisam ni pokušavala išta prikriti, naučila sam živjeti s njim. Ne smeta mi, ni drugi ga ne primjećuju. I u dokumentarnom filmu iz 2019. "To sam ja" govorim o tome.
Žalite li što niste uspjeli proslaviti rođendan s bližnjima?
- Nisam ni namjeravala. Meni je rođendan kao i svaki drugi dan. OK, slavimo prvi, pa 50. pa stoti - ako doživim. Ma što ću slaviti? Božić je druga stvar, tradicija, poštovanje. Ali rođendan. Pa rodila sam se, kao i svi drugi, što sad? Dan nakon što me rodila moja je majka preminula pa mi se zbog toga spajaju i tužne i sretne emocije.
Uz rođendan idu i darovi. Što najviše volite dobiti?
- Pa nije da patim da mi itko išta daruje. Ne znam više ni gdje bih išta stavila. Drago mi je da me se netko sjeti, ali to može biti i druženje uz kavu, cvijeće... Veli prijateljica da odemo do Istanbula, tamo je krasan shopping. Rado, nisam dugo bila izvan Hrvatske. A onda, znam sebe, vidim nešto lijepo. I kupujem. Gdje ću to staviti, pitam se. Pa ne znam, ali baš je lijepo, vidjet ću kad se vratim doma.
Ima li mjesta u vašim ormarima?
- Uhhh... Razmišljam da opet darujem. Samo, znate, ljudi su čudni. Puno sam puta poklanjala lijepe, kvalitetne stvari. A neke su osobe mislile da je to stara odjeća i nakit kojih se želim riješiti. Nije istina. Dajem stvari koje mogu nositi i koje volim, koje sam nosila na nekom koncertu. Jedno sam vrijeme bila malo punašnija, nisam mogla ući baš u svaku haljinu i zašto ne dati nekome nešto lijepo?
Kako izgledaju vaši dani nakon izlaska iz bolnice?
- Velika sam spavalica pa se moja ljubimica Nike, sedam i pol godina stara "kavalirka", i ja iz kreveta izvlačimo tek oko 11 sati, kad stiže moja Jasna. Potom popijemo kavu, doručkujemo, a ona me izvijesti o svemu što se dogodilo. Volim biti informirana, ne propuštam vijesti. A kad završim vježbanje s Lukom, dolazim k sebi, i gledam TV. Volim filmove, posebno dokumentarne, pa najviše pratim Treći program HRT-a. A ako su sin Alan i snaha Ljiljana na putu, obavezno gledam i prognozu. Najteže mi je što baš ne mogu čitati.
Zašto?
- Jer imam problema s očima i jako mi slabi vid. Stalno ih kapam, no moram i redovito na injekcije prof. dr. Nikici Gabriću i prof. dr. Ratku Laziću u Klinici Svjetlost. Uz najmoderniji aparat, koji maksimalno povećava slova, uspijevam napisati i pročitati poruke. No, kad stavim knjigu, moram je namjestiti ukoso jer ekran tog aparata nije velik pa je baš nezgodno čitati. A to je moja strast, kao i pjevanje. Odmalena sam uživala u knjigama. Moj pokojni brat Pero i ja čitali smo i pod svjetlom koje je u našu mansardnu sobicu dopiralo s uličnih svjetiljki.
Pozvani ste u Pulu, na sajam knjiga "Sa(n)jam knjige u Istri", na večer posvećenu vašem dugogodišnjem prijatelju, preminulom književniku i akademiku Luki Paljetku. Planirate li ići?
- Naravno, jer svaki sam dan sve jača i jača. Vozit će me moja Goga, a nakon knjiga i intervjua na televiziji idemo u Trst po bakalar - kao i zadnja tri desetljeća. Naime, tamo sam pronašla dućan s najboljim ragno bakalarom. Prije sam ih kupovala više od desetak, a sada manje. Nakon što je moj dom u Konavlima u ratnom vihoru izgorio zajedno sa svim uspomenama, tamošnjim sam obiteljima pred svaki Božić slala bakalar. Sada ih šaljem manje jer nekih, nažalost, više nema. I oni misle na mene, pa mi u Zagreb pošalju smokve, naranče...
Tko će kod vas ovog Božića spremati bakalar?
- Svi moji kažu da radim najbolji bakalar na svijetu. To sigurno misli svatko tko ga na Badnjak stavi na stol, ali ja sam uistinu jako ponosna na svoj bakalar. To bi stalno ponavljao i moj pokojni Karlo, moj posljednji partner. Za njega je moj bakalar bio neponovljiv. Sin Alan ne smije češnjak pa za njega bakalar radim posebno, a za ostatak obitelji i prijatelje posebno. Malo jest komplicirano, ali kad nekog voliš, ništa nije teško.
Mislite li da ćete moći kuhati ove godine?
- Nakon operacije oba ramena, ruke su mi oslabjele, ali i dalje sam u šakama snažna kao prije. Čudesno je odakle mi toliko snage. Ne mogu baš dugo stajati jer su mi operirana oba koljena, ali ne dam se. Skuhat ću ja njega.
U čemu je tajna tako dobrog bakalara?
- Nema tu tajne - tajna svakog vrhunskog jela su vrhunski sastojci. Dakle, dugački ragno bakalar presavijem i stavim navečer u najveću posudu punu vode. Sutradan iza podneva ga izvadim, promijenim vodu i kuham dok ne omekša. Očistim ga od svih kostiju i koščica, osjetim pod rukom svaku. Skuham krumpir s korom, nasjeckam četiri velike vezice peršina. Na očišćen i smrvljen krumpir stavim peršin, češnjak, sol, papar i bakalar. Sve prelijem litrom vrhunskog maslinovog ulja jer ga krumpir i bakalar "popiju". Kuhinjskom krpom vežem poklopac posude, a onda angažiram nekog od muških da sve snažno protresu, da se svi okusi spoje, a bakalar i krumpir ostanu u komadićima. I, koliko god ga napravila, kad stigne na stol, nestane brzinom svjetlosti. I to mi je posebno veselje.
Već dugo izgledate svježe i mladoliko. U čemu je tajna?
- Godinama odlazim na neinvazivne tretmane kod primarijusa Siniše Glumičića. Idem k njemu, da, ali ne pada mi na pamet napumpati šest brojeva veće usnice, jagodice ili bilo koji dio lica. Meni se to ne sviđa. Dovoljan mi je taj minimum, da izgledam svježije, da me "ispegla". Ne glumatam tinejdžericu ili djevojku od 25. Godine su tu, a svatko od nas želi izgledati lijepo. I u tome nema ništa loše. Poštujemo se i volimo, on zna što ja želim, lijepo radi. Planiram sad u prosincu do njega.
Sviđa li vam se današnji trend vrlo vidljivih zahvata kojima se podvrgavaju mlade žene, ali i vaše kolegice na estradi?
- Nemam pravo niti želim nikoga kritizirati. Međutim, ako je riječ o usporedbi - ali ne kritici - golema je razlika između moje i današnje generacije, ne samo na estradi. Žao mi je što te mlade žene često izgledaju uniformirano.
Znači li to da ste protivnik invazivnih tretmana, poput liftinga?
- Ovisi. Sudbina je htjela da lifting cijelog lica napravim još početkom 1975. u Parizu. Bilo mi je 36. Kad je moj brat 17. prosinca 1974. poginuo, bila sam uništena, i fizički i psihički, u nekoliko dana. Od bola sam grebala lice, bila sam totalno izvan sebe, izobličena, nikako nisam željela prihvatiti da ga više nema. I producentica mi je rekla: "Poštujem vašu bol, tugu za bratom. Znam da vam je teško, ali morate odlučiti - želite li nastaviti karijeru ili ne? Jer ako želite, morate odmah napraviti kompletan lifting lica. U protivnom, morat ću raskinuti ugovor, a bilo bi šteta jer je pred vama puno, puno lijepih stvari." Nakon oporavka iza zahvata bila sam kao nova, iz ogledala me promatrala preporođena žena. I nastavila sam nastupati, snimati...
Imate li već dogovorene nastupe? Planirate li možda i nastup u zagrebačkoj Areni?
- Znam, kažu, nikad ne reci nikad. Ali ni za kakve pare ovog svijeta ne bih pjevala u Areni. Uživam u manjim prostorima, poput Tvornice kulture, Lisinski je već graničan. Tako sam bliža publici, grlim ih svojim glasom, emocijama, osjećaju i vide svaki izraz na licu, moj pogled. Nešto je čudesno lijepo u zraku, ta interakcija s publikom je posebna. Da, poziva je dosta, ali u ovom je trenutku moje zdravlje najvažnije. Mislim da sam u proteklih 65 godina napravila dosta toga, no s druge strane, poznajem samu sebe - jedva čekam da opet uzmem mikrofon u ruke i stanem pred svoju dragu publiku!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....