S osnivačem grpue Jinx te glazbenim urednikom i skladateljem serije "Dnevnik velikog Perice" razgovarali smo o muzici s kraja šezdesetih, a otkrio je i kakvu bi frizuru imao te što bi nosio da je živio u tom umjetnički inspirativnom razdoblju.
Tko bi rekao da će u doba trapa i TikToka, kratkih i brzih formi (starijim generacijama često neshvatljivim), mlada publika zavoljeti i - šlagere, pjesme iz spektra zabavne glazbe koje su vrhunac popularnosti doživjele šezdesetih i sedamdesetih. No, to se dogodilo zahvaljujući Gordanu Muratoviću (55), poznatijem kao Coco Mosquito, autoru pjesme koja je obilježila prvu sezonu "Dnevnika velikog Perice". U spektakularnoj finalnoj epizodi prve sezone - koju je za HRT producirala Croatia Film - glavni junak Perica Šafranek pjeva "Sve dođe na svoje". Pjesma, koju zapravo izvodi pjevač Dino Antonić, odmah je ušla u srca i uši gledatelja pa je postala i pravi hit na YouTubeu. Sa skladateljem i glazbenim urednikom i druge sezone "Dnevnika velikog Perice" - što ju je za HRT producirala Real grupa i koja je nastavak prve sezone - razgovarali smo o muzici šezdesetih. Gitarist, producent i vođa kultnih Jinxa govori i o tome kako bi se sam snašao u tom vremenu, a otkrio nam je i omiljene izvođače i pjesme toga doba.
Kakvu biste glazbu stvarali 1967., u godini kad se odvija radnja druge sezone serije?
- S obzirom na to da sam cijelu karijeru stilski manje ili više retro, veliko je pitanje da li bih 1967. bio moderan. Ali dobro po mene - a i po ovo pitanje - jest da je psihodelična 1967. dijelom bila i retro te je mnogo, posebno engleskih bendova, tada miksalo psihodeličan zvuk s tradicionalnijim, pred r‘n‘r stilovima poput music halla, swinga, britanskog folklora ili klasike. Beatlesi i Kinksi vjerojatno su najeksponiraniji primjer nečeg takvog i lako je moguće da bih te 1967. i ja radio nešto slično... Ili bih barem pokušavao.
Tko su po vama najfascinantnije osobe na našoj sceni te godine i zašto?
- Na prvom mjestu Grupa 220 i Drago Mlinarec. Meni osobno zanimljivi se čine i zagrebački Delfini (postojali su i splitski) te Zlatni akordi u kojima je pjevala Josipa Lisac.
A strani izvođači?
- Hendrix, Pink Floyd, Velvet Underground, Mothers of Invention, Grateful Dead, Jefferson Airplane, Buffalo Springfield... Zapravo cijela ta nova psihodelična scena, ali i tada već nešto stariji i etablirani izvođači poput već spomenutih Beatlesa, Kinksa. Tu su i Beach Boys, Rolling Stones i Bob Dylan.
Što bi se sve iz tog doba našlo na vašoj playlisti, možete li izdvojiti top pet albuma?
- Ako baš mora biti pet... Love - "Forever Changes", The Velvet Underground - "The Velvet Underground & Nico", Mothers of Invention - "Absolutely Free", Jefferson Airplane - "Surrealistic Pillow", Pink Floyd - "Piper at the Gates of Dawn". Da ste me pitali za singl, odgovor bih bio Beach Boys - "Good Vibrations", i to bez konkurencije.
Kako se tada snimala glazba - koliko je sve skupa bilo kompliciranije, dugotrajnije i skuplje?
- Bilo je jednostavnije, brže i puno skuplje. Snimalo se na magnetofonsku traku, uglavnom sve odjednom, i samo oni najveći su si mogli priuštiti višekanalno snimanje, četiri ili osam kanala. Čini mi se da je 1967. bilo moguće najviše osam kanala. Snimanja su se postupno produljila i zakomplicirala s razvojem tehnologije pa time i mogućnostima eksperimentiranja sa zvukom, ali stoji da su ‘66. i ‘67. zapravo bile počeci tog "kompliciranja".
Koliko je ljudi i vremena bilo potrebno da se snimi album?
- Kako koji album, isto kao i danas. Ozbiljno snimanje je tada bilo skupo i snimanja su puno kraće trajala. "Sgt. Pepper‘s Lonely Hearts Club Band" Beatlesa snimljen je za tada "suluda" tri mjeseca, suluda jer su se albumi tada snimali sedam do deset dana. Danas je normalno da se album radi godinu dana. Zahvaljujući tehnologiji.
Je li bilo efekata i kakvih?
- Efekti poput spring i plate reverba postojali su već i davno prije 1967., a tada već i fuzz, tape echo, phaser... Da ne dosađujem dalje.
Što biste sve bili spremni učiniti da nabavite svoj prvi kasetofon (pojavili su se 1963.)?
- Apsolutno ništa. Meni je kaseta bila bezveze oduvijek, imala je smisla samo u ranim osamdesetima kad se pojavio walkman.
Kako biste se stilizirali?
- Mislim da bih pripadao modu, supkulturnom pokretu koji se pojavio u Engleskoj krajem pedesetih. Nešto kao Charlie Watts ili Brian Jones iz Rolling Stonesa. Sigurno bih prije bio za šik odijelo nego za indijansku jaknu s resicama.
A kakva bi vam bila frizura?
- Isto mod.
Koji auto biste vozili, ako biste si ga mogli priuštiti?
- Ovo je najlakše pitanje - Rolls Royce.
Kamo biste izlazili?
- Sigurno bih izlazio na mjesta gdje se svira.
Gdje biste nastupali?
- Za početak ne znam bih li zaslužio igdje nastupati, ali moram priznati da i nisam baš tako dobro upoznat s prostorima za nastupe 1967., kako u Zagrebu tako ni što se tiče nekih svjetskih lokacija. Na pamet mi ovaj tren pada jedino Fillmore East u San Franciscu, tamo je snimljeno dosta koncerata pa sam ga zato zapamtio. Marquee je u Londonu bio popularan tek kasnije. Možda je Roundhouse već tada radio, nisam siguran.
Što biste čitali?
- Što se tiče književnosti, tada su bili jako popularni bitnici poput Ginsberga, Kerouaca, Borroughsa. Bih li ja te trendove tada pratio, ne znam, inače trendove uglavnom prezirem, a još češće im se izrugujem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....