Željka Udovičić Pleština upravo je završila rad na predstavi ‘‘Prosjačka opera‘‘ koja igra na Brijunima, a ona je već mislima u novom projektu kojeg u Sloveniji radi s redateljem i prijateljem Paolom Magellijem.
Željka Udovičić Pleština, jedna od najzaposlenijih hrvatskih dramaturginja, upravo je završila rad na ‘‘Prosjačkoj operi‘‘, premijernom naslovu Kazališta Ulysses na Brijunima, što joj je peta predstava ove godine, do kraja ju čeka još i jedna premijera u Ljubljani i mnogi drugi projekti, a na većinu poslovnih putovanja, ako ne odlazi u inozemstvo, prati ju njezin kućni ljubimac Al. Odrasla je na zagrebačkom Gornjem gradu, kao klinka bila je darkerica, a onda se pretvorila u štrebericu. Diplomirala je Pravo i dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti, govori šest jezika, radi puno izvan granica Hrvatske, a zaposlena je kao dramaturg u Zagreb filmu. Supruga Milana Pleštinu, prvaka drame zagrebačkog HNK-a, upoznala je, naravno preko posla, on ju je razmazio kulinarskim delicijama, a ona je pak njegov osobni vozač jer on nikada nije položio vozački ispit. Ljetuje u Zatonu kraj Šibenika od kuda joj je rodom majka, a gurmanski ju privlači i Slavonija gdje joj je odrastao otac.
U Brijunskoj predstavi ‘‘Prosjačka opera‘‘ osim jednog glumca sve ostale uloge igraju žene, vi ste dramaturg, a Lenka Udovički redateljica. Kako je raditi sa ženama?
Fantastično! Predivne glumice prije svega, ali i vrhunske žene. Atmosfera - maturalac! Pri tome nije bilo lako izdržati probe po cijele dane dok je vani bilo nešto manje od 40 stupnjeva. Ipak, rezultat sve govori. Obavezno pogledajte predstavu.
Kako biste ukratko opisali svoj posao?
Nažalost, moj posao se ne može opisati ukratko. Stoga o tome neki drugi put!
Je li vam ponekad žao što se osoba jako bitna za predstavu, a prema javnosti uvijek u drugom redu, iza redatelja i glumaca?
Ovisi s koje strane gledate. Sve je pitanje perspektive i oka promatrača. Pogledajte s one druge i - eto me u prvom redu!
Na koji trenutak u karijeri ste bili posebno ponosni?
Na svaki onaj koji me tek čeka. Sad, konkretno, čekam premijeru predstave “Djeca sunca” Gorkoga u Ljubljani.
Kao dramaturginja za kazalište adaptirate drame i romane. Jeste li ikada poželjeli napisati nešto svoje?
Jesam. I pišem.
Koliko posao nosite doma i prihvaćate li savjete od supruga Milan Pleštine, prvaka drame zagrebačkog HNK-a?
Ja posao ne nosim kući jer on iz našeg doma niti ne izlazi. A Milanove savjete ne samo da prihvaćam, već ga redovno maltretiram noćnim razgovorima i uživam u razmjeni mišljenja.
S vama na Brijunima je bio i vaš ljubimac Al? Kako je podnosio vrućinu i iscrpljujuće probe?
Al je stari kazalištarac. Od malih nogu je na probama. Pozorno ih prati i uživa. A vrućine? Budući da su pasje, on ih je nekako izgurao.
Često ističete vaše dalmatinsko porijeklo po majci. U čemu najviše prepoznajete svoje mediteranske gene?
Pretjeranoj gestikulaciji i preglasnom govoru.
A po čemu ste tipična Zagrepčanka?
Po svemu ostalome.
Je li istina da je vaš suprug bolji kuhar od vas?
U kuhinji bolji od mene i nije teško. No on je, kako cijela moja šira obitelj tvrdi, doista svake hvale vrijedan. Zato ja primjerice - odlično vozim.
Što je njegov specijalitet?
Ima ih pregršt. Što izdvojiti? Evo, na primjer, arambašiće - specijalitet njegovog kraja.
A što vaš?
Telefonski brojevi dostave.
Hrana koju jednostavno obožavate?
Ne volim samo sirovu mrkvu.
Špek ili kavijar?
Mogla bih svaki obrok započinjati kavijarom, ali špek je ipak nešto bez čega se ne može.
Bevanda ili gemišt?
Bevanda. Definitivno.
Što nikada ne biste odjenuli?
Minicu. Ne pitajte zašto.
A koji vam je omiljeni odjevni predmet?
Šešir.
Koliko para naočala imate?
Nebrojeno. Volim gledati svijet svaki dan drugim, različitim očima.
Posao vas je vodio na razne strane svijeta. Koja vam je zemlja ostala u najljepšem sjećanju?
Kolumbija. Oduševilo me što je način druženja uvijek ples i pjesma. Nema sjedenja oko stola. Priča se i jede plešući!
More ili planine?
More.
Koliko jezika govorite?
Šest. Znatiželjna štreberica, što ćete. I, da, ne brojim regionalne.
Odrasli ste na Gornjem gradu. Kakvo vam je bilo odrastanje među kućama koje kao da i danas skrivaju tajne?
Predivno. Gornji grad je tada bio kao neka mala živahna oaza izdvojena od ostatka svijeta.
Kada ste shvatili da u životu želite biti dramaturginja?
Na trećoj godini Prava. Od malena sam “visila“ u kazalištu, ali tada sam shvatila što me točno zanima.
Knjiga koju bi svima preporučili?
Lessingova “Hamburška dramaturgija”.
Poznati ste da već godinama slavite 37. rođendan. Imate li strah od starenja?
Kako da imam strah od starenja kad sam spletom nedokučivih okolnosti stala na 37?! Divan osjećaj. Vjerujte.
Koje su godine najbolje za ženu?
Sve koje je sustižu. Sve nose nešto novo, drugačije i lijepo. Samo treba uživati u svakoj.
Estetski zahvati?
Naravno. U ovome trenutku planiram jedno 36, 37 komada.
Da ulovite zlatnu ribicu, što biste poželjeli?
Da ulovim još dvije kile tih zlatnih pa pola podijelim prijateljima da im se ispune sve želje, a pola bacim na gradele!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....