Zagrebačka glumica, koja je kao tinejdžerica ostala bez oba roditelja, otkriva što ju je motiviralo da tri dana prije predstave ‘Braća Karamazovi’ pristane na opću anesteziju i bolan postupak darivanja koštane srži.
Pišući Facebook status u kojem opisuje trodnevni boravak u bolnici zbog doniranja koštane srži, glumica Milica Manojlović nije ni slutila da će u dan i pol dobiti gotovo pet tisuća lajkova, da će se njezino iskustvo podijeliti na šestotinjak drugih profila, da će dobiti više od pozitivnih 700 komentara... Stalnoj članici ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, koja igra u nedavno postavljenoj predstavi “Braća Karamazovi”, čestitke stižu sa svih strana, mobitel joj je pun poruka podrške, a objavu na društvenim mrežama Milice Manojlović prenijeli su i brojni mediji.
"Iskreno, nisam ni sanjala da će moje riječi izazvati ovakav odjek. U bolnicu sam primljena u ponedjeljak, dan kasnije već u osam ujutro bila sam u operacijskoj dvorani. U općoj anesteziji, iz koje sam se probudila pola sata prije podneva, uzeli su mi koštanu srž iz zdjelice. I negdje oko pet, šest sati poslije podne odlučila sam sve opisati. Mislila sam ako bar stotinjak mojih prijatelja na fejsu to pročita i ako bar jednog od njih potaknem i ohrabrim da se upiše u Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja matičnih stanica i koštane srži, bit ću presretna", za Gloriju kaže Milica Manojlović, koja je podugačak status tipkala bez puno razmišljanja, još smušena od anestezije. Sljedeći je dan puštena kući i tek kad se vratila u unajmljeni stan, koji dijeli s cimericom Ivonom Ercegović, u miru je pregledala sve primljene poruke.
"Bila sam jako iznenađena, ali i jako, jako sretna. Kao darovatelj imate pravo odustati u bilo kojem trenutku, čak i prije same anestezije, u operacijskoj dvorani. Kad sam čula da je riječ o 20-godišnjakinji iz inozemstva oboljeloj od leukemije, koja je četiri dana prije nego što su uzeli moju koštanu srž bila na agresivnim kemoterapijama i da je vrlo loše, rasplakala sam se. I nije mi na pamet palo da odustanem, iako sam se, priznajem, malo plašila jer mi je sve bilo nepoznato, a i anestezija nije baš bezopasna. Postupak doniranja je anoniman. Tek nakon dvije godine primatelj može doznati ime osobe čije mu je darivanje koštane srži ili matičnih stanica spasilo život. I obrnuto. Rekli su mi samo njezino godište, državljanstvo i spol", pojašnjava glumica, koja je u proces doniranja krenula lanjskog studenog, nakon poziva sa zagrebačkog Rebra.
Bila je iznenađena jer je poziv uslijedio 15 godina nakon njezine prijave u Registar i već je mislila da je neće ni zvati.
Naime, šanse da se nađe darivatelj čije stanice odgovaraju bolesniku su jedan posto. Tako se, primjerice, od 63.000 registriranih donatora u Hrvatskoj samo njih 148 tijekom desetljeća i pol podudaralo s nekim iz cijelog svijeta.
"Ne znam zašto, ali tada sam pomislila da ću biti donatorica nekom starijem čovjeku. U to su vrijeme počele i probe za “Karamazove”, a ja sam svako malo išla na pretrage koje su potrebne prije donacije. Srećom, sve su bile rano ujutro, pa sam samo jednom zakasnila na probu. Redatelju Oliveru Frljiću sam objasnila o čemu je riječ i problema nije bilo. Premijera predstave u dva dijela, koju igramo dvije večeri za redom, bila je 27. i 28. veljače. Odigrali smo još dvije predstave, a kad sam u bolnicu naručena 14. ožujka, u ponedjeljak, zabrinula sam se hoću li na kraju tjedna biti sposobna stati na pozornicu. Naime, kao donator možete birati hoćete li darovati matične stanice, čije je uzimanje bezbolno, ili koštanu srž, za koju je postupak složeniji i bolan pa se stoga i radi pod anestezijom. I kad su mi rekli u kakvom je stanju pacijentica te da bi bilo puno bolje da dobije koštanu srž, nisam ni trenutka dvojila", govori Milica Manojlović, koja je tijekom odrastanja naučila što znači pomoć u najtežim trenucima.
Rođena je 22. listopada 1985. u Osijeku, a nakon što je s roditeljima i dvije i pol godine starijom sestrom Ivanom kratko živjela na selu, obitelj se preselila u Đakovo, rodni grad njezine majke. Kad joj je bilo deset godina, otac je poginuo u prometnoj nesreći, a pet godina kasnije majka je izgubila bitku s rakom dojke. O sestrama prerano ostalim bez oba roditelja brinuli su se bliski rođaci, koji su živjeli u kući do njihove, pa majčina sestra i njezina obitelj koji su živjeli u Zagrebu...
Zahvaljujući rodbini sestre su se lakše nosile s gubitkom tate i mame, sa svakodnevicom.
U hrvatsku metropolu prva je otišla Ivana, a nakon mature u srednjoj ekonomskoj, i Milica, želeći ostvariti višegodišnji san i upisati se na Akademiju dramske umjetnosti. Nije uspjela pa je upisala novinarstvo, no od Akademije nije odustala. I 2007., na četvrtom prijemnom ispitu, primljena je - vrata Akademije otvorio joj je monolog Eve iz “Jesenje sonate”, predstave napravljene po istoimenom filmu iz 1978., koji je napisao i režirao Ingmar Bergman.
"Kad mi je redatelj Saša Božić, s kojim sam često radila još od zadnje godine na Akademiji, 2014. dao ulogu u toj predstavi u zagrebačkom HNK-u, bila sam presretna. Majku je igrala Ana Karić, glumačka diva i moja draga mentorica, od koje sam naučila jako mnogo. Bila je posebna, jedinstvena. S Anom sam glumila i godinu ranije, u Teatru &TD, u predstavi “Dezerter”, koju je također režirao Saša Božić i koja mi je i danas jedna od dražih u karijeri. Ana je bila nadahnuće, nesebično je objašnjavala, pomagala nama mlađim glumcima, a i danas pamtim njezinu tremu prije premijere 16. listopada 2013. Nažalost, godinu kasnije, 9. listopada, Ana Karić nije se pojavila na probi “Jesenje sonate”. Ubrzo smo doznali da nas je zauvijek napustila i predstava nije postavljena", prisjeća se Milica Manojlović, koja je prije tri godine postala stalna članica ZKM-a, u kojem je tri dana nakon izlaska iz bolnice, iako slaba, igrala svoju rolu u “Karamazovima”. Prvi dan uz pomoć tableta protiv bolova, a sljedeći je dan drugi dio predstave odigrala bez njih. Iako joj je protekli tjedan bio više nego izazovan, da može, kaže, opet bi bila darivateljica.
"Sad mogu biti donatorica samo članu uže obitelji, jer je uobičajeno da se koštana srž i matične stanice daruju samo jednom. S druge strane, šanse za podudarnost čak i unutar iste obitelji su 25 posto. Zato je vrlo važno da se što više ljudi upiše u Registar jer nikad ne znate s koje će strane svijeta, zatreba li, stići ili poziv u pomoć ili donacija, jedini spas za oboljele od leukemije ili onima s teškim oštećenjem koštane srži. “Želim život”, riječi preminule Ane Rukavine, odvele su me do upisa u Registar donatora. Presretna sam zbog toga. Ima li išta ljepše od spoznaje da biste, uz malo truda i dobre volje, mogli spasiti nečiji život?".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....