Kći legendarnog košarkaša Kreše Ćosića Ana Ćosić Pajurin dovršila je projekt što ga je njezin otac započeo prije gotovo četiri desetljeća - memoarske zapise o uspješnoj karijeri koji su i svjedočanstvo jednog vremena.
Nakon četiri godine - koliko je Ana Ćosić Pajurin (35), starija kći košarkaške legende Kreše Ćosića, posvetila završetku očeve autobiografije koju je on počeo pisati još prije njezina rođenja, a za života je nije uspio objaviti - napokon je mogla staviti točku na zadnje poglavlje, uspjevši opsežan posao privesti kraju. Knjiga od 400-tinjak stranica ovih je dana izašla iz tiska, a nastala je na temelju memoarskih zapisa Kreše Ćosića - prati njegov put od košarkaških početaka 1965. do završetka igračke karijere 1983., govori o tadašnjim igračima i uspjesima jugoslavenske košarke, o njegovim razmišljanjima o životu, i zapravo je svjedok jednog vremena.
Za naslov “Igraj, vjeruj, živi” nadahnula ju je rečenica “Igrat ću, i živjeti, i po tome ću uspjeti” - kad njezin otac kaže kako novac neće upravljati njegovim životom jer želi biti slobodan i birati što će i kako raditi. Ana je dodala i vjeru jer mu je, kaže, bila jako bitna. Krešo Ćosić je bio sljedbenik Mormonske crkve i u Hrvatskoj je 1975. osnovao mormonsku zajednicu. Nakon Zagreba, knjiga - koja je na objavljivanje čekala čak 36 godina - bila je predstavljena 24. svibnja u Zadru, gradu u kojem je počeo igrati košarku, i to na 24. obljetnicu njegove smrti.
Preminuo je nakon jednogodišnje borbe s limfomom, u 47. godini, u Baltimoreu, dok je bio u diplomatskoj službi. Njegova supruga Ljerka ostala je s 43 godine sama s troje djece: Ani je bilo 11 godina, Ivi deset, a najmlađem Krešimiru Petru samo dvije i pol godine. S djecom se vratila u Zagreb, u obiteljsku kuću, u kojoj su živjeli i prije odlaska u SAD i gdje su se nakon isteka suprugovog mandata u diplomaciji namjeravali svi zajedno vratiti... Kako nije imala nikoga od najbliže obitelji, Ljerka je ostala doma uz djecu dvije godine da steknu sigurnost i naviknu se na novu sredinu, školu i vrtić. Nije imala s kim podijeliti svoje brige, ali ni pravo na tugu i najvažnije joj je bilo kako će se djeca nositi s time da su ostali bez oca. Kćeri su ga pamtile, a sin je dok je jednom gledao njegov portret, koji je naslikao Mladen Veža, rekao: "Vidiš kako je to tužno, to mi je otac, a ja ga ne poznajem..."
- U početku mi je bilo najteže za blagdane, na Božić i Uskrs, a posebno mi je bilo teško kad su se kćeri udavale jer znam koliko ih je volio i što bi to njemu značilo. Bio bi najponosniji čovjek na svijetu. Umjesto oca, i Anu i Ivu brat je vodio do oltara u crkvi u Remetama, gdje su svi troje i kršteni. Nedostajao mi je i kad sam dobila unučad, prije šest godina Ivinu Natali i Aninog Bornu prije četiri i pol - kaže Ljerka Ćosić (67) koja je radila kao upraviteljica Gradskih groblja, a početkom ove godine otišla je u mirovinu. Kad se nakon suprugove smrti vratila u Zagreb, pokušavala se nekoliko puta baviti njegovim rukopisom, koji je cijelo vrijeme bio pohranjen u kutije i registratore u obiteljskoj kući. Razmišljala je čak da taj posao prepusti nekom od sportskih novinara, međutim, nitko nije imao dovoljno hrabrosti.
- Neke sam dijelove počela prepisivati i digitalizirati, ali, iskreno, uvijek me bilo strah je li to što radim dovoljno dobro. No nikad nisam sasvim odustala. Stalno me to kopkalo, prijatelji su mi govorili da rukopis ne bi smio ostati neobjavljen, a vrijeme je prolazilo. Sve dok Ana prije četiri godine nije uzela sve audiosnimke i zabilješke i odlučila ih posložiti kronološki. Dala sam joj punu slobodu, uskakala sam samo kad nije bila sigurna u neke činjenice ili imena, jer Krešini zapisi završavaju s 1983., a to je godina Anina rođenja - kaže Ljerka Ćosić.
Kći Ana, zaposlena u Poglavarstvu grada Zagreba, posla se prihvatila kad je nakon rođenja sina Borne bila na rodiljnom dopustu. Mislila je da će knjigu pripremiti za godinu dana, ali pisanje se oduljilo.
- Bio je to rudarski posao, i vrlo odgovoran, jer odgovarala sam za očeve riječi. U rukopisima bih nailazila na pet verzija iste priče, i onda sam ih kombinirala, uzimajući od svake ono što mi se činilo najbolje. Sin je često ulazio u sobu dok sam bila okružena kutijama s rukopisima, znao je da ne smije ništa dirati i samo je zapitkivao - "Kad ćeš završiti dedinu knjigu?" - veli Ana.
Inače, svi troje dobili su stipendije za sveučilište Brigham Young u saveznoj državi Utah, na kojem je studirao i njihov otac. Stipendiju je iskoristila samo Ana, odlična košarkašica i članica hrvatske kadetske reprezentacije. U Americi je nakon godinu dana odustala od košarke - više je nije veselila, treninzi su bili prenaporni, a ionako cilj joj nije bio igrati je profesionalno. Diplomirala je biznis i komunikacije, radila godinu dana u marketinškoj agenciji i zatim se vratila kući jer nedostajala joj je obitelj.
Ljerka Ćosić kaže da nije bila opsjednuta time da njezina djeca moraju postati košarkaši. Ali inzistirala je na njihovu školovanju. Mlađa kći Iva, koja je završila biokemijsko inženjerstvo, i sin Krešimir Petar igrali su je rekreativno. Premda se Krešimir Petar nakon gimnazije također spremao na Brigham Young, ipak je odustao. Majka je poštovala njegovu odluku i u Zagrebu je završio studij međunarodnog poslovanja. Unučad Natali i Borna znaju da je njihov djed bio poznati košarkaš, a u dvorištu obiteljske kuće postavljen je koš koji je Ana dobila za 13. rođendan.
U toj kući na Bukovačkoj, u kojoj Ljerka Ćosić živi od rođenja, prije 37 godina je i upoznala Krešu Ćosića, koji je tada igrao za Cibonu. Doveo ga je zajednički prijatelj, košarkaš Ivan Valek, kojeg je znala od djetinjstva.
- Krešo je bio duhovit i šarmantan, plijenio je svojim osmijehom, a krasilo ga je iznimno poštenje, dobrota i spremnost da pomaže drugima. Kad se razbolio, vjerovao je da će pobijediti bolest, nije uopće sumnjao u izlječenje. Nakon transplantacije koštane srži stanje mu se, nažalost, pogoršalo, bio je svjestan da se bliži kraj. Znala sam noćima ostajati uz njega u bolnici u Baltimoreu, a on mi se na toj brizi stoput zahvaljivao... - kaže Ljerka Ćosić koja čuva suprugove medalje, trofeje, lopte, fotografije, postere.
Željela bi da se sve te uspomene jednog dana izlože u muzeju hrvatske košarke, bilo u Zagrebu ili Zadru, gdje bi svi košarkaški našli svoje mjesto. A objavljivanje knjige je ispunjenje duga koji osjeća prema suprugu kako bi ostao zapamćen, ali i da prenese poruku mladima kako živjeti, raditi i uspjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....