Legenda hrvatske košarke, o čijem je životu snimljen dokumentarni film, otkriva s kim u 53. godini odmjerava snage pod košem, zbog čega ga supruga Viktorija i dalje obara s nogu te kako u Zagrebu liječi nostalgiju za rodnim Splitom.
Kako to da ste tri godine snimali dokumentarac “Rađa”?
- Zato što je to ogroman posao. Trebalo je skupiti materijal, otkupiti prava, snimiti ljude koji žive na desetak raznih lokacija na dva kontinenta, odabrati glazbenu podlogu... Naravno, i u montaži je bilo nekih preinaka i popravaka.
Koja je vaša uloga u filmu?
- Film je ideja redatelja Vojana Koceića, a moj je zadatak bio govoriti o svojoj karijeri i spojiti ljude.
Možete li izdvojiti neku scenu?
- Teško mi je odlučiti se samo za jednu jer ima puno emotivnih trenutaka.
Imate li najdraži film?
- “ Iskupljenje u Shawshanku” i trilogija “Kum”.
S kim danas najradije igrate košarku?
- Za mene je ta igra gotova. Još me jedino moji klinci mogu nagovoriti na basket.
Koja zanimanja priželjkujete za sinove Duju, Roka i Niku?
- Nisam ih nikada opterećivao takvim stvarima. Odgajao sam ih da budu dobri ljudi, a što će u životu biti, nije mi važno. Moraju sami željeti sportsku karijeru.
Jeste li usvojili koju zagrebačku poštapalicu otkako ste se prije dvije godine preselili iz Splita?
- Zasad niti jednu. Navike su navike. Samo se trudim pričati malo književnije - da me Zagrepčani lakše razumiju.
Naš proslavljeni košarkaš predstavio biografski film 'Rađa'.
Naš proslavljeni košarkaš predstavio biografski film 'Rađa'.
Dino Rađa na premijeri svog biografskog filma: 'Kad god je vidim to mi je najemotivniji trenutak'
Kako liječite nostalgiju za morem?
- Tako što dođem u Split.
Biste li ikada nastupili u nekom plesačkom showu?
- Teško.
A koji vam od plesova za parove najbolje ide?
- Onaj najvažniji - životni.
Što vas kod supruge oduševljava i nakon osamnaest godina braka?
- Izvlači mi osmijeh na lice čim je vidim, neovisno je li dan ili noć. Žena jednostavno širi neku dobru energiju oko sebe.
Dino sa suprugom Viktorijom na premijeri u Splitu.
Dino sa suprugom Viktorijom na premijeri u Splitu.
Da niste postali sportaš, koji biste fakultet upisali?
- Nisam nikada razmišljao o tome jer je sport oduvijek moj život. Vjerojatno bih opet završio Kineziološki fakultet.
Gdje se bolje osjećate - na visinama ili u morskim dubinama?
- Na visinama, odnosno na planinama. Vjerovali ili ne, draže mi je skijati nego plivati. More volim zbog ribolova. Cvrčanje na suncu nisam nikada podnosio.
Što vas do suza može nasmijati?
- Kad Petar Grašo imitira svog oca Zorana.
Kad svirate za svoje društvo, što najradije izvodite?
- Jedna od najdražih mi je “Still Got The Blues” Garyja Moorea.
Jeste li više prometnih kazni “zaradili” vozeći motor ili automobil?
- Nemam nijednu kaznu za motor. A i ove koje sam dobio za volanom u automobilu nisu ozbiljne. Najviše ih je zbog neproduženog parkinga.
Koliko vam dugo treba da se odljutite?
- Ovisi zašto sam ljut. Laž me najviše izbaci iz takta.
Što nikada ne opraštate?
- Generalno mislim da sve treba oprostiti, prije ili kasnije, jer inače samog sebe opterećuješ.
Zbog čega ste zadnji put požalili što ste visoki 211 centimetara?
- Više od pola svog života ne mogu sebi kupiti ništa od robe koja mi se sviđa. A pogotovo ne cipele. A da ne spominjem koliko sam lustera i štokova od vrata poljubio glavom.
Na što ste osobito slabi?
- Na klince.
Jeste li bolji kućni majstor ili kuhar?
- Kućni majstor. Nema smisla da smetam Viki jer ona super kuha. Za stolom inače nisam izbirljiv i jedem skoro sve. A najdraža mi je “manistra na pome”.
Kamo odete kad želite biti sami?
- Nisam samotnjak. Volim biti u društvu.
Imate li neostvarenu želju?
- Posjetiti Japan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....