Književnica i spisateljica Vedrana Rudan (70), poznata kao žena bez dlake na jeziku, na svojoj službenoj internetskoj stranici objavila je otvoreno pismo podrške Severini koja je jučer sina Aleksandra predala ocu Milanu Popoviću po odluci suda. U pismu je podijelila svoju priču o teškoj odluci koju je dala prije 31 godinu zbog koje ju neki i dan danas nazivaju pogrdnim imenima.
Pismo prenosimo u cijelosti:
"Poštovana gospođo Kojić!
Vidim, plačete, vidim, čudite se zato jer su vam oteli dijete. Ja, manje slavna, prošla sam sličan put.
Davne 1988. godine odlučila sam napustiti muža. Živjeli smo u zajedničkoj kući. Na startu mi je dao do znanja da će se za kuću boriti do kraja. Tada nisam znala što je to “kraj”. Saznala sam 2017. Dvadeset i devet godina borila sam se da bih mogla doći do dijela zajedničke kuće koji je bio uknjižen na moje ime.
Srećom, odvjetnik me sve te godine zastupao besplatno. Da sam morala platiti troškove nikad ne bih došla do svog dijela. Hvala, Siniša.
Kuću sam napustila s torbicom u ruci. Djeca su ostala s njim jer nismo imali kamo. Nema tko me od susjeda, neznanaca i bivših prijatelja nije proglasio “kurvom”. Usudila sam se uzeti život u svoje ruke, krenuti dalje bez njega, izabrati sama svoj put.
Unajmila sam stančić u potkrovlju. Preko veze. Nitko mi nije htio iznajmiti stan kad je čuo da imam dvoje djece. Znanci, neznanci, bivši prijatelji, bili su zgroženi što sam otišla s ljubavnikom i “ostavila” djecu. Umjesto da ostanem sa zlostavljačem i čekam kad će mi razvaliti glavu.
S riječkim Centrom za socijalni rad imala sam vrašku sreću zato jer je moj “slučaj” dobio muškarac. Nikad ga neću zaboraviti. Tada sam naučila, slušajući priče svojih “kolegica” koje su imale manje sreće, da je žena ženi žena.
Čovjek mi je spasio život. Rekao mi je, to sam prvi put u životu čula, da imam pravo na izbor, da sam dobra majka, da će djeca jednom shvatiti i da nema potrebe da se tako strašno osjećam krivom.
Osjećala sam se krivom što sam djeci “razorila život”, što sam im oduzela “oca”. Sad već godinama žive opušteno bez njega, nit’ ga čuju, nit’ ga vide, što sam učinila ono što udane, “pristojne” žene i majke ne rade: između novog života i pakla, izabrala sam, ne novi život, nego život.
U ono doba, ponovit ću, bila je 1988. godina, muškarac koga ostavljaš mogao je odbiti razvod. Moj je to učinio. Borio se protiv razvoda jer me “volio”. Na sudu je tražio da se vratim “doma”, njemu i djeci, iako je u našem “domu” s njim već živjela druga žena. Sutkinja nas je ipak razvela.
Po svoje osobne stvari, uzela sam odjeću, jastuk i pokrivač, otišla sam jednog jutra kad je zrak bio “čist”. Nekoliko dana kasnije usudila sam se otići po metar drva. “Ukrala” sam drva iz vlastitog dvorišta koja sam kupila vlastitim novcem, sin mi je držao stražu. Pjevala sam u malom kamionu dok smo prijatelj i ja vozili “ukradeno” prema mom podstanarskom stanu sretna što me nije uhvatio “na djelu” i razbio mi glavu.
I danas me neki zbog bijega od kuće i “napuštanja” djece koja godinama nisu vidjela “oca” nazivaju “kurvom”. Ne pogađa me to. Znam gdje živim, znam da sam dobra majka, znam da imam prekrasnu djecu i divno unuče i dobrog muža, znam da sam sretna. Sretna sam zato jer sam imala hrabrosti boriti se i protiv “susjeda” i protiv “ prijatelja” i protiv “sistema”.
Nitko u ovoj zemlji nije na strani žene. Kako je bilo pred četrdeset godina, tako je i ostalo. Danas je još gore jer se i Crkva uključuje u lov na “kurve”.
Gospođo Kojić! Čemu suze? Baš je to ono na što se on pali. Čemu čuđenje presudi? Živimo u Hrvatskoj. Ne znate moć novca? Ne znate koliko ženska mržnja može biti ogromna kad ženka osjeti da bi neka druga ženka mogla odbaciti okove u kojima se ona sama batrga?
Gospođo Kojić, kako ne razumijete? Svi su protiv vas. Portali, susjedi, tabloidi, sudovi, sistem, žene, žene, žene. Na strani vaših protivnika je i ogroman novac uložen u vaš progon.
Gospođo Kojić, vi ste vještica koju treba zgaziti, pretvoriti je u baru suza. Treba vas uništiti pa vam zauvijek oduzeti pravo da viđate sina zato jer ste “ludi”. Da ste “normalni” u nekom biste kamenom dvorcu gledali “Zadrugu”, lakirali nokte i pjevali sebi pod bradu.
Gospođo Kojić, kad vas vidim ovako uplakanu pitam se, gdje je Severina? Severina koja leti zrakom, Severina koja pjeva pred tisućama ljudi, Severina koja ne plače ni kad se čitava ženomrzačka Hrvatska protiv nje digne na noge.
Severina! Od**bite sve te odvratne ženke koje na vas reže. Od**bite i sve napaljene mužjake koji vas mrze jer vas ne mogu ščepati. Od**bite i njega koji ovih dana svršava jer je “pobijedio”. Ne, nemojte obrisati suze i rastegnuti usta u osmijeh zbog mene. Ja sam spašena. Učinite to zbog nekoliko desetaka tisuća Hrvatica koje nisu Severina, a prolaze isto.
Održite koncert u Zagrebu! Blistajte i u Ljubljani! Budite Severina, budite velika mama malog Aleksandra koji će jednoga dana na vas biti ponosan, ako dobijete ovu bitku. A dobit ćete je.
Eto, sestro, nikad vas nisam vidjela, ne slušam vaše pjesme, ne odlazim na vaše koncerte, ali jesam na vašoj strani. Vi ste jedna od nas. Stisnite lijepe zube, od**bite suze i krenite u rat protiv zmijurina koje su se prodale za šaku dolara."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....