Prošle su točno tri godine i dva mjeseca otkako je najbolja hrvatska boksačica, 29-godšnja Ivana Habazin, izvadila štitnjaču. O bolesti je nakon operacije otvoreno govorila za medije ne bi li pomogla svima koji se nađu u istom problemu, a ostala je vrlo aktivna i u Hrvatskoj udruzi za bolesti štitnjače u kojoj je nedavno imenovana na mjesto potpredsjednice. Tim smo povodom razgovarali sa svestranom sportašicom koja nam je ispričala kako je prihvatila bolest, kako se borila kao lavica te je unatoč doživotnoj terapiji pobijedila u pet mečeva, osvojila IBO svjetsku titulu i jednom je već obranila.
Kada su krenuli vaši problemi sa štitnjačom?
Kada sam prije tri i pol godine napravila prve pretrage, zaključak doktora je bio da to traje već nekoliko godina, no ja to nisam primjećivala prije nego su simptomi koji su mi smetali postali drastično izraženi.
Koliko je vremena prošlo otkako ste uopće posumnjali na štitnjaču?
Nisam uopće posumnjala na štitnjaču. U počecima sam čak mislila da imam neka oštećenja na mozgu, tada sam otišla kod svoje prijateljice neurologinje na pregled. Svi su nalazi bili uredni i ona mi je na to predložila da napravim pretrage za štitnjaču. Moja prva reakcija na tu sugestiju bila je: 'Pa tko još ima problema sa štitnjačom?!' Na kraju sam se totalno šokirala kad se upravo to pokazalo kao moj problem.
Prvi simptomi i kako su se pogoršavali?
Neprestano sam se znojila. Kad bih promijenila prostor, primjerice iz toplog ušla u hladno ili obrnuto, već bih bila u goloj vodi. Mučila me i nesanica, nikako nisam mogla zaspati. U komadu nisam spavala više od tri sata! Smetali su mi svi zvukovi i to je bilo nešto najgore, jer sam od te neispavanosti bila jako nervozna. K tome, prestala mi je rasti kosa. To se odrazilo i na moje treninge, srce bi je često znalo ubrzano lupati, a umor je bio kroničan.
Kako ste primili odnosno prihvatili prvu dijagnozu, kad su vam utvrdili hipertireozu, poremećaj prekomjernog lučenja hormona štitnjače?
S obzirom na to da sam ja imala planove za nove mečeve, i za ponovno osvajanje titule svjetske prvakinje, nisam uopće o tome razmišljala kao o nečem strašnom. Sama sam sebi rekla da je najbolje rješenje operacija. Struma je bila gotovo veličine naranče, hormoni su bili katastrofa, za neko liječenje je trebala najmanje godina dana da bi vidjeli pomak, a ja toliko nisam imala. Tada sam razgovarala i sa profesorom Bedekovićem koji me je i operirao i on je rekao da je najbolje rješenje operacija. Potpuno sam vjerovala da će on izvesti operaciju bez ikakvih komplikacija, tako je i bilo.
A vaša obitelj?
Pa mislim da njih više ničim ne mogu iznenaditi, ali, nikome nije ugodno kad ideš na operaciju koja podrazumijeva uspavljivanje. No, znali su da sam ja to prihvatila kao nešto rutinski, tako da su i oni bili mirni. Sad ću se malo našaliti, ali mislim da im je svima laknulo što napokon više nisam nervozna.
Jeste li najprije ipak pokušali s alternativnim liječenjem?
Nisam pobornik alternativnih liječenja.
Kako je izgledao proces prvih mjeseci nakon operacije, 'gađanje' hormonske nadomjesne terapije?
To je uvijek jedan proces koji se ponavlja. S obzirom na sport kojim se bavim, zbog izrazitih i napornih treninga, i promjena tjelesne mase, baš sve utječe na terapiju, tako da je meni zapravo teško biti na jednoj propisanoj dozi. Imam stalne kontrole nekad i po dva puta mjesečno vadim krv pogotovo kad je borba blizu kako bi sve bilo idealno i kako se ne bi dogodile neke oscilacije, a za tu brigu zaslužan je stručan tim iz Poliklinike Perić – Staničić.
Je li vas brinuo ožiljak?
Moram priznati da se ni ne sjetim da imam ožiljak. Kad malo bolje razmislim ni ne vidim ga jer ne obraćam pažnju na to. Nije to ništa strašno niti bitno da bi bilo koga trebalo zabrinjavati.
A prihvaćanje da doživotno morate piti tablete?
Nemam problema ni s tim. Znam da je to nešto što ću morati raditi cijeli život da bih bila zdrava. Jedino me muči što odmah ne mogu jesti, jer je najbolje pričekati pola sata do sat vremena prije doručka.
Kako se osjećate danas?
Pa neću reći odlično, da nemam nikakvih problema, jer uvijek postoje male oscilacije, i nekad se znam osjećati lošije, ali to nije ni blizu kako je bilo prije tri godine. Samo je najbitnije kontrolirati svoje zdravlje, stanje, podesiti dozu i onda nema nikakvih problema.
Koliko vam u svemu pomaže vjera, čitate li i danas prije svakog meča Bibliju?
Pa vjera je moj najveći oslonac, ne samo u bolesti ili uspjehu nego u svakodnevnom životu. Svaki dan otvorim nešto iz Biblije, jer za svako pitanje tamo mogu naći odgovor.
Čime se sve bavi Hrvatska udruga za bolesti štitnjače u kojoj ste nedavno imenovani na mjesto potpredsjednice?
Hrvatska udruga za bolesti štitnjače sa sjedištem u Zagrebu osnovana 2007. godine te je prva udruga bolesnika s bolestima štitnjače u Hrvatskoj. Djelatnosti Udruge su organiziranje seminara i skupova, informiranje javnosti o metodama liječenja, okupljanja bolesnika i njihovih obitelji te zdravstvenih djelatnika u svrhu međusobne pomoći i razmjene iskustava, razvijanje programa međunarodne suradnje, izdavanja knjiga i časopisa i brojne druge.
Javljaju li se mnogi u Udrugu i javljaju li se i osobno vama, kao poznatoj osobi koja ima isti problem?
Jako puno ljudi se javlja u Udrugu, ali javljaju se i meni. Svatko od nas je različit, i svatko bolest ne prihvaća jednako, ali mislim da je najbitnije da se ljudi osjećaju slobodnima pitati za savjet, doći u Udrugu, tražiti pomoć, i na kraju krajeva cilj je motivirati ljude da se bore za svoje zdravlje, jer kad si zdrav onda ti ništa nije teško i odmah si sretniji.
Nakon operacije pobijedili ste u pet mečeva, osvojili IBO svjetsku titulu i jednom je već obranili. To je snažna poruka onima koji se suočavaju s ovom bolešću. Što biste im još poručili, savjetovali?
Treba se boriti bez obzira na stanje i bez obzira na ishod, a prije svega to treba prihvatiti, jer ako se grčevito borimo s pitanjima poput 'Zašto ja' i 'Zašto meni, jadna sam', puno teže ćemo se iščupati iz takvog stanja. Ništa nema ljepše nego biti zdrav, i zato moramo biti zahvalni na tome i probuditi svijest da ne uništavamo svoje zdravlje, nego da ga čuvamo koliko je god to moguće.
Koliko je bolest česta u Hrvatskoj, pada li ili raste broj oboljelih? Tko je više pogođen, muškarci ili žene?
Svaka treća do četvrta žena ima čvor u štitnjači, a svaka deseta ima neki od poremećaja funkcije štitnjače. U omjeru, žene više pogađa nego muškarce, čak pet je oboljelih žena na jednog muškarca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....