S njom nema šale - pomisle mnogi kad na TV ekranu ugledaju ozbiljno lice i začuju odrješit ton Ivane Paradžiković (36). No, urednica i voditeljica informativnog magazina Provjereno na Novoj TV, koji ove sezone slavi deseti rođendan, sve je samo ne opaka i nemilosrdna. Zapravo jest - kad u jednoj od najgledanijih domaćih emisija treba razotkriti nepravde s kojima se pojedinci suočavaju, a privatno je opuštena, vesela i duhovita.
Majstorica je za pripremanje slastica i zimnice, ljubiteljica elektronske glazbe, šetnji šumom i putovanja te požrtvovna samohrana majka 11-godišnjeg sina Huga. Život joj nije bio lak, jer je kao osmoipolgodišnja djevojčica početkom devedesetih prošla izbjeglički put iz hrvatskog vojvođanskog sela Kukujevci te s roditeljima poljoprivrednicima i dvjema sestrama živjela u njemačkom gradu Sindelfingenu, Kutini i u Zagrebu. U hrvatskoj metropoli upisala je studij novinarstva i uzdržavala se radeći mnoge poslove te je korak po korak, bez tuđe pomoći, gradila karijeru. Najdulje je u Provjerenom - dvije godine kao novinarka, a osam kao urednica i voditeljica - i neumorno nastavlja dalje.
Jeste li se uspjeli odmoriti ovog ljeta?
Jesam, pogotovo kod mame u Kutini. U pet dana zajedno smo napravile zimnicu - šalšu i umak od rajčice - i tada sam shvatila koliko mi takvi trenuci nedostaju. Mislim da toliko vremena nismo provele skupa otkako sam s 18 godina otiš- la studirati u Zagreb. Obično bih došla na ručak za Božić i Uskrs i pobjegla natrag. Mnogima rješavam važne stvari u životu, ali s mamom premalo sjedim i pijem kavu. A obje guštamo u zajedničkim trenucima. Trebamo si darivati više vremena i pažnje.
Govori li vam mama da budete oprezni, zbog prirode posla?
Naravno, stalno to radi. Ali ja nisam dijete koje je slušalo roditelje. Mama mi cijeli život govori “nemoj” - a ja sve suprotno. Mama je mama, brine se…
Jeste li se kad našli u opasnoj situaciji?
Novinari su ti koji su na “prvoj liniji” i suočavaju se s opasnim situacijama, a neizravno i ja s njima. Prijetnje su, međutim, suptilnije od onog “polomit ću ti noge”. Više je riječ o pritiscima, pogotovo kad zagrebemo u političke teme, a i prijavljuju nas Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva. Ono je uvijek bilo na našoj strani, kao i naša TV kuća. Uostalom, da se bojimo, ne bismo radili to što radimo. Prijetnje su sastavni dio našeg posla i ne pridajemo im važnost.
Koliko vas priče iz emisije osobno dirnu?
Jako. Nema tu radnog vremena i isključivanja. S mnogim sam ljudima iz naših priča u kontaktu pa mi tako Matija Basarac, samohrani otac kojem smo pomogli da iziđe iz teške materijalne situacije, prvi čestita Božić, Novu godinu i rođendan.
Kako se oslobađate stresa?
Šećem šumom sa svojim psom Titom, trogodišnjim engleskim buldogom kojeg sam nazvala prema rock-grupi Tito & Tarantula iz filma “Od sumraka do zore”. Uživam u tišini, ali volim i glazbu. Jutro započinjem slušanjem Radio studenta ili Yammat FM-a, a najviše volim elektroničku glazbu - Massive Attack, Trickyja, Mobyja… Prije dvije godine bila sam na koncertu grupe The Chemical Brothers na Ultri u Splitu. Opuštaju me i putovanja pa sam ovog ljeta dvanaest dana provela na Tajlandu sa sinom.
Je li mu to bilo prvo daleko putovanje?
Da, ali zasigurno ne i posljednje. Lani smo “za probu” otišli u Barcelonu i kad sam vidjela kako se odlično snalazi, odabrali smo udaljeniju destinaciju. Promijenili smo tri aviona i putovali 12 sati, ali njemu je to bilo super pa mislim da se iduće godine nećemo samo izležavati na plaži. Stavit ćemo ruksake na leđa i krenuti u avanturu. Želja mu je vidjeti polarnu svjetlost, ali još nismo ništa definirali. I o putu na Tajland odlučili smo u pola sata.
Kako ste ondje provodili vrijeme?
Imali smo miran odmor na otoku Ko Samui, ali se nismo mnogo kupali jer se pojavila opasna meduza čiji otrov ubija za dvije do deset minuta. Pročitala sam četiri knjige, “zakačila” sam se za američkog pisca Paula Austera, te uživala u prirodi i komunikaciji s ljudima. Sretna sam što je moj sin cijelo vrijeme razgovarao na engleskom i upoznavao drugu kulturu. Želim da bude otvoren prema svima, da nema predrasuda, pa sam mu pokazala i ladyboyse, koji su na Tajlandu priznati kao treći spol. Kod nas, pak, transrodne osobe mnogi doživljavaju nenormalnima, a kruta birokracija zagorčava im život.
Kakav je Hugo učenik?
Dosad je bio odličan, a vidjet ćemo kakav će biti u petom razredu. Inteligentan je i zaista nemam problema s njim.
Jeste li zadovoljni našim obrazovnim sustavom?
Nisam. Čini mi se zastarjelim da učiteljica stoji pred pločom, a učenici prepisuju ono što napiše. Klincima treba više interakcije i opuštenosti. Oni su vizualni tipovi i o tehnologiji znaju više od nas. Moj sin zna popraviti mobitel u pola minute i čudi se što ja tako nešto ne znam. Zakoluta očima i kaže: “Joj, mama...”
Kako reagira kad vas vidi na TV-u?
Ne pridaje tome nikakvu važnost. Za njega je to posao kao i svaki drugi.
S kojim ste se izazovima suočavali kao samohrana majka?
Nikad samu sebe nisam tako doživljavala niti se etiketirala kao “samohrana majka”. Mnogi automatski misle da su takve žene jadne, da im je teško, a ja mislim da je sve onako kako si sam napraviš. Ja sam, hvala Bogu, imala - i još imam - obitelj i vojsku prijatelja koji mi uskaču kad mi treba pomoć. Nije dobar roditelj onaj koji s djetetom provodi cijeli dan - a ušutkava ga tabletom ili televizorom - nego netko tko s njim razgovara. Sin i ja puno razgovaramo, nema zabranjenih tema.
Jeste li u vezi?
Nisam. Predugo živim ovakav život i nekako sam ga posvetila i prilagodila djetetu i sebi. Teško je napraviti rez. U šali volim reći da smo sin, pas i ja moderna disfunkcionalna obitelj.
Postoji li određeni tip muškarca koji vam se sviđa?
Ne generaliziram i ne trpam ih u ladice. U vezi mi je najvažnija ravnopravnost, jer to je temelj zdravog odnosa.
Kakva ste šefica?
Imam sreću da radim s nevjerojatnom ekipom. Baš sam neki dan s kolegom komentirala da samo dobri i suosjećajni ljudi mogu biti i dobri novinari, a mojih pet suradnika to jesu. Imamo odličnu komunikaciju i toliko smo dugo i intenzivno zajedno da razumiju i moj pogled. Znamo se u dušu. Nikad ne vičem na njih, a tonovi se jedino podižu kad zajedno raspravljamo o nekoj temi.
Kako izgleda vaš prosječni radni dan?
Nijedan nije isti. Dan koji krene najmirnije obično se preokrene naglavačke, bilo da se sugovornik predomisli, bilo da otkrijemo nešto što dotad nismo znali. Zna se dogoditi da novinar ode na teren pa shvati da je priča izmišljena, a najgore što nam se može desiti je da pogriješimo, jer to nekome može uništiti život. Na nama je velika odgovornost i zato promislimo o svakoj sekundi etera. Ja sam jutarnji tip, ali novinarima nikad nisam uvodila radno vrijeme. Odgovorni su, savjesni i svatko zna koji mu je zadatak, a to je da napravi priču najbolje što može. Dajem im slobodu kad će i kako to izvesti. Jedino petkom imamo kolegij na kojem raspravljamo o emisiji koja je prošla. Razgovaramo što je bilo dobro, a što nije i dogovaramo teme za iduću emisiju. Vikendom smo svi online i komuniciramo kroz našu grupu “Selo gori, a baba se češlja”. Stalno se zafrkavamo pa kad netko dođe u redakciju, ne može vjerovati da su to isti oni ozbiljni ljudi s malog ekrana. Smijeh je ono što nas drži zdravima i normalnima, iako bismo zbog mnogih stvari najradije zaplakali.
Za novu sezonu Provjerenog promijenili ste frizuru...
Samo šiške... Imala sam ih davno, a prije dva tjedna sam im se vratila jer mislim da mi tako oči više dolaze do izražaja.
Kako se snalazite u kuhinji?
Majstorica sam za pripremanje kolača. Najbolje mi idu cheesecake, torta od čokolade, bobičastog voća i vanilije te pita od jabuka. Često sam ekipu u redakciji znala počastiti, ali sad, nažalost, za to nemam vremena.
Pazite li što jedete?
Kuham svaki dan, a izbjegavam masnu i tešku hranu. Primijetila sam da me umara, ne mogu ni misliti ni raditi.
Vježbate li?
Prije četiri godine počela sam trenirati jogu s divnom trenericom Mirelom, ali kampanjski. Dvadesetak dana bih redovito dolazila u šest ujutro, a onda četiri mjeseca ništa. Sada dva do tri puta tjedno odlazim u zagrebački MBS centar na rehabilitacijske vježbe s privatnim trenerom jer zbog visine imam problema s leđima. Prije pola godine sam, naime, zbog uklještenja živca prošla šestotjednu fizikalnu terapiju u bolnici Sveti Duh.
Jeste li bili u rodnim Kukujevcima nakon progonstva?
Nisam još spremna, jer to za mene nije turističko putovanje. Kad je prije nekoliko godina tadašnji predsjednik Ivo Josipović išao u posjet vojvođanskim Hrvatima, posjetio je baš Kukujevce pa sam kolegici s televizije objasnila kako da nađe kuću u kojoj sam odrasla. Novinarsku ekipu dočekao je čovjek koji sada ondje živi, prognanik srpske nacionalnosti iz Čepina s kojim je moj djed tijekom mirne reintegracije zamijenio kuću. Lijepo ih je primio, a i mene zove da napokon dođem i upoznam njegovu obitelj, što ću jednom i učiniti.
Vraćaju li vam se slike iz djetinjstva?
Imam neke bljeskove. Pamtim mjesto gdje sam zakopala kutiju s blagom. A to “blago” je vjerojatno potrgana barbika.
Prije osam i pol godina doživjeli ste još jednu tragediju - bolest i smrt oca...
Da, bilo je to baš u vrijeme kad sam počela voditi Provjereno. Sjećam se kako me zvao “sine” i stalno vozio na svom motoru, a kad čujem neke pjesme koje je volio - Škorinog “Matu” ili Zvonka Bogdana - posebno se rastužim. Tata je bio veseljak, uvijek za jelo, piće i zafrkanciju, pravi Lala. Vojvođani su takvi, široke ruke i duše - poput ravnice. Zahvaljujući odrastanju u multietničkoj sredini, gdje sam govorila ikavicom, ijekavicom i ekavicom, nikad nisam mrzila nijednu vjeru ni naciju. Tako sam odgajana i tako učim svog sina. Mržnja uništava i truje čovjeka. To je najgori osjećaj na kugli zemaljskoj.
Kako je izgledao vaš studentski život u Zagrebu?
Dvije sam godine s prijateljicom živjela u studentskom domu na Savi, a kad sam pronašla posao, preselila sam se u podstanarski stan. Ujutro sam radila u tiskari, popodne išla na Novu TV, gdje sam počela volontirati još tijekom studija, a navečer bih radila kao hostesa ili kao garderobijerka. Među ostalim i na rave partyju Future Shock. Tako sam zarađivala za stan i režije.
Jeste li uspjeli diplomirati novinarstvo?
Pri kraju sam. Lani sam dala 13 ispita na jednom zagrebačkom veleučilištu, kamo sam se prebacila s Fakulteta političkih znanosti, i sad me još čeka diplomski rad - na temu Provjerenog. Namučila sam se s ispitima jer me svi znaju pa si nisam mogla dopustiti da negdje kiksam. Ni u nečemu što piše u knjizi ni u praktičnim iskustvima. Divno je što sam mnogo toga naučila radeći ovaj posao, ali još je bolji osjećaj kad dobiješ i teorijski okvir pa se sve to nekako zaokruži.
Jeste li se nakon deset godina zasitili Provjerenog?
Ma kakvi. Prije svakog emitiranja hvata me isto uzbuđenje, želja i “glad”. Ne znam je li to strast ili bolest, ali toliko sam se “zarazila” da više ne mogu bez Provjerenog. Teško mi je zamisliti da radim neki drugi posao osim ovog.
Kad se osvrnete na svoj životni put, možete li reći - napokon sam uspjela?
Ne razmišljam na takav način. Mislim da su djeca koja dođu iz manjih sredina zapravo u prednosti jer se moraju više truditi i dati najbolje od sebe da bi uspjela, pogotovo ako nemaju zaleđe. Roditelji krivo čine kad se prema djeci ponašaju previše zaštitnički. Žele im omogućiti najbolje, a zapravo ih osakaćuju jer im ne daju mogućnost da vide koliko su snažni i koliko mogu.
Kakvi su vam planovi?
Nikad ih nisam kovala. Život je bio dobar prema meni i pružio mi nevjerojatne prilike prije nego što sam ih mogla zamisliti i poželjeti. Sve se spontano događalo pa mislim da će tako biti i dalje. A ja se uvijek jednako trudim - neovisno o tome je li riječ o radu u tiskari ili uređivanju i vođenju Provjerenog. Želim svakog četvrtka napraviti najbolju moguću emisiju, a sve ostalo doći će samo od sebe.
SVE OSTAJE PO STAROM, S MNOGO NOVIH PRIČA
Hoće li biti nekih promjena u koncepciji emisije?
Svaki put kad počinjemo s novom sezonom postavimo si to pitanje, ali shvatimo da nema smisla mijenjati nešto što je toliko dobro, a dobro je zato što ničime nije ograničeno. Svaka priča može biti dio emisije. Uvijek se iznenadim kako i nakon deset godina uspijemo ispričati priče koje nisu ispričane - bilo da je riječ o ženi koja je sestri dala maternicu, mladiću koji je živ zapaljen, nekoj novoj vrsti prijevare ili korupcije…
Kakve nas priče očekuju u novoj sezoni?
Primjerice o osobi koja je napadnuta kiselinom. Kolega Mato Barišić na njoj je radio dvije-tri godine i napokon uspio u Engleskoj dobiti ispovijest mladića kojeg je bivša djevojka zalila kiselinom. Ima mnogo takvih slučajeva jer to kemijsko sredstvo svatko može kupiti u trgovini. Imat ćemo i reportažu o ženi iz Srbije koja je rodila sa šezdeset, o dark webu i slučajevima pedofilije, o obiteljima Mamić i Todorić, a odličnu priču ima i Ema Branica. U prošloj sezoni briljirala je s temom o Amerikanki koja je proglašena prijetnjom za nacionalnu sigurnost, a slobodno se šetala Hrvatskom - dok je naša novinarka nije pronašla za samo četiri dana - a sad je razotkrila obitelj koja je u savezništvu s odvjetnikom i javnim bilježnikom prevarila tisuće ljudi i uzimala im novac i nekretnine.
Kako dolazite do priča?
Imamo sreću da nam se ljudi sami jave i spremni su svjedočiti pred našim kamerama. Prije su željeli biti anonimni, ali sad znaju da u nama imaju saveznike i da ćemo njihov slučaj istjerati do kraja - dok ne ispravimo nepravdu. Za nas nema nemogućih stvari i nedodirljivih gazda, što smo dokazali i u slučaju obespravljene trgovkinje Ivanke Dujmić, koja je postala simbol borbe za radnička prava. Ta mala velika žena na kraju je uspjela dobiti radni spor za tri i pol mjeseca, a u našoj zemlji to inače traje od pet do osam godina.
Kako birate teme?
Zatrpani smo mailovima i telefonskim pozivima, no, nažalost, ne možemo svima pomoći - i zbog toga imam grižnju savjesti. Nastojimo procijeniti koliko će neka osobna priča biti od javnog interesa i je li riječ o pogrešci koja upu- ćuje na neke nepravilnosti u sustavu, zbog čega bi se mogla ponoviti. Ali naravno da su nam važne i nevjerojatne, fascinantne ispovijesti pojedinaca i marginaliziranih skupina kao što su Romi, homoseksualci i azilanti. Tako smo pričom o Afrikancima Šimi i Mili, koji rade u tunogojilištu generala Ante Gotovine, uspjeli senzibilizirati javnost za sudbinu azilanata. Ljudi su se tijekom izbjegličke krize bojali nepoznatog i drugačijeg, no kad su vidjeli kako su njih dvojica simpatični i kako kroz zafrkanciju kažu da rade k’o crnci, shvatili su da su oni ljudi kao i mi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....