Američka pjevačica, koja se proslavila u bendu Blondie, objavila je autobiografiju u kojoj opisuje kako je bezuspješno tražila biološku majku, otkriva da je bila silovana i da se godinama borila protiv ovisnosti, ali tvrdi da ni za čim ne žali te da iz svih životnih nedaća treba nešto naučiti.
Debbie Harry (74), pjevačica benda Blondie, jedna je od ikona novoga glazbenoga vala koja je milijunsku publiku osvajala ne samo glasom i besprijekorno dorađenim pjesmama nego i jednako savršenom i dotjeranom vizualnom prezentacijom. Sa svojom peroksidno plavom kosom i porculanski bijelim tenom, fotogeničnim naglašenim jagodicama, srcolikim usnicama i prodornim očima djelovala je krhko i emotivno, ali u isti mah i zagonetno, kao da ne otkriva sve o sebi. "Da mogu izabrati lice, imao bih njezino", rekao je pop-umjetnik Andy Warhol, koji ju je na vrhuncu slave i portretirao.
Upravo taj dojam - da nije sve rečeno - ostavlja i njezina nova biografija pod naslovom “Face It” koja je objavljena početkom ovog mjeseca.
Uz svjedočanstva o putu do slave i anegdote s poznatima, poput one kad joj je David Bowie pokazao svoj spolni organ, Phil Spector prijetio pištoljem, a Patti Smith preotela bubnjara na audiciji, Harry u knjizi koja je sastavljena od razgovora s novinarkom Sylvie Simmons opisuje i drame koje su joj se događale na intimnom planu, od bezuspješnih pokušaja da pronađe biološku majku do toga kako je bila silovana pred očima tadašnjeg partnera - ali pritom nikad ne ponire u vlastite osjećaje i traume i nikad se ne prikazuje žrtvom, kao da želi i dalje ostati skrivena iza glatke, gotovo lutkaste vanjštine i svoju privatnost zadržati za sebe.
- Ne volim previše kopati po prošlosti. Nešto napraviš ili se nešto dogodi, a ako imaš sreće, iz toga nešto naučiš i ideš dalje - rekla je jednostavno Harry. A iz biografije je očito da je, bez obzira na sve - a to sve su i nasilje i požari i poslovne prevare i droga i bolesti - uvijek išla dalje.
Nitko ne može reći je li ta upornost genetski predodređena. Debbie Harry rođena je 1954. u Miamiju kao Angela Trimble, a kako je biološka majka, koja je ostala u drugom stanju s oženjenim muškarcem, nije mogla sama uzdržavati, u dobi od tri mjeseca posvojili su je Catherine i Richard Harry, kućanica i trgovac iz New Jerseyja koji nisu mogli imati djece, i dali joj novo ime - Deborah. Kad joj je bilo četiri godine, posvojitelji su joj objasnili da ona nije njihova biološka kći.
“Iz priče koju su mi roditelji ispripovijedali o tome kako sam posvojena shvatila sam da sam posebna, ali ipak, unatoč ljubavi kojom sam bila okružena, mislim da je to što su me tako rano odvojili od majke i stavili u novo okruženje zauvijek ostavilo u meni jedan neobjašnjiv strah”, piše Harry, koja u knjizi tvrdi da joj najranija sjećanja sežu do dobi od tri mjeseca te priznaje kako se, premda je imala sreću s posvojiteljima koji su je voljeli, uvijek osjećala drukčije od ostalih, uvijek se pokušavala uklopiti - i uvijek se bojala. “Valjda mi se negdje u podsvijesti cijeli život vrti prizor roditelja koji me ostavlja i nikad se više ne vraća”, opisuje Harry u biografiji, ističući kako je čak i sad, kad se bend rastaje u zračnoj luci i svatko ide svojoj kući, njezina prva nagonska reakcija bolna. “Odvajanje. Mrzim rastanke i mrzim oproštaje.”
Kao odrasla žena, Harry je pokušala stupiti u kontakt s biološkom majkom, za koju je doznala da je bila glazbenica, ali do susreta nikad nije došlo jer se majka nije htjela naći s njom.
Odlična učenica kojoj je dobro išla matematika, Debbie se voljela presvlačiti u majčinu odjeću i gledati televiziju, a kad je počela sanjati o karijeri pred publikom, idol joj je bila plavokosa Marilyn Monroe, također krhka, izrazito ženstvena plavuša odrasla sa zamjenskim majkama; Harry je katkad maštala da ju je Marilyn zapravo rodila.
S jedva 20 godina, Harry se 1965. preselila u New York gdje je, iz stana u istočnom dijelu Villagea, osluškivala zvukove grada i znala da je “na mjestu gdje će mi početi sljedeći život”. I počeo je: radila je kao konobarica, tajnica na BBC-ju, Playboyeva zečica i prodavačica u dućanu s priborom za konzumaciju marihuane, ali i sudjelovala u uzbudljivoj newyorškoj sceni toga vremena - išla na koncerte Velvet Undergrounda, družila se s pripadnicima subkultura kao što je drag kraljica Divine i krugom oko Andyja Warhola, gdje se upoznala i s heroinom, te napokon počela i sama nastupati. Prvi sastav kojem se pridružila zvao se First National Uniphrenic Church and Bank.
“Ne znam jesam li s njima lupala palicama ili vrištala - vjerojatno oboje istodobno”, piše u knjizi.
Poslije se pridružila ženskom triju Stilettos s kojima je nastupala u slavnom drag baru Club 82, gdje ih je jednom gledao i Bowie. Gitaru u pratećem bendu svirao je Chris Stein s kojim je tad počela i privatnu i kreativnu vezu koja joj je obilježila život. Par je osnovao vlastiti bend, prvo Angel and Snakes, a zatim 1974. Blondie, kako su Harry muškarci dobacivali na cesti otkako je počela kosu izbjeljivati peroksidom.
Harry je inače od muškaraca doživjela i znatno gore stvari od dobacivanja: jedan bivši dečko prijetio joj je da će je silovati, a poslije, kad je već bila sa Steinom, do stana ih je dopratio nasilnik u kožnatom kaputu i, prijeteći im nožem, vezao Steina, silovao Harry i onda im odnio kamere i gitare.
“Ne mogu reći da sam se jako bojala. Drago mi je što se to dogodilo prije side jer bih inače puknula. Na kraju, više su me boljele ukradene gitare nego silovanje”, piše u knjizi Harry, pokazujući neuništivu volju za preživljavanjem, koja je sigurno bila potrebna da prebrodi sve i u New Yorku i na glazbenoj sceni.
Kad je stala ispred benda da se obrati publici s pozornice kluba CBGB na kojoj su svirali i Ramonesi, glazbenica je morala naći vlastiti izričaj.
“Htjela sam u tom mačističkom okruženju naglasiti izrazitu ženstvenost osobe koja predvodi muški rock-bend. U pjesmama sam govorila stvari koje pjevačice u ono doba nisu govorile. Nisam bila pokorna niti sam ga preklinjala da se vrati... Moj lik Blondie bio je neka vrsta lutke na napuhavanje, ali s mračnom, provokativnom, agresivnom stranom”, piše u knjizi Harry.
Ta eksplozivna kombinacija naizgled krhke ženstvenosti, punkerskog naboja, plesnih disko i pop ritmova i složene, gotovo transrodne seksualnosti bila je neodoljiva, a duh vremena jednako su točno uspjele uhvatiti i stvari koje su Harry i Stein pisali pa je u pet kratkih godina Blondie postala svjetska senzacija, posebno s albumom “Parallel Lines”, na kojem su bili hitovi “Heart of Glass”, “One Way or Another” i cover “Hanging on the Telephone”.
Slijedile su svirke, albumi, slava. Harry i Stein preselili su se iz stančića koji je izgorio u požaru (kao i njezin prethodni stan u kojem bi možda izgorjela i Harry da je nisu upozorile njezine uznemirene mačke) i kupili cijelu kuću u otmjenom Upper East Sideu. A kad su došli do vrhunca, kao što se često događa, bend kao da se nije znao nositi s teretom svjetske slave, ekscesima koje ona donosi i naporima neprestanih turneja pa su 1981. pukli i raspali se. Ponovno su se sastali godinu poslije da snime album “The Hunter”, ali bez nekog odjeka, i morali su prekinuti turneju jer nisu prodali dovoljno karata, a potom se pokazalo da su zapravo, unatoč godinama uspjeha i 40 milijuna prodanih ploča, u očajnoj financijskoj situaciji i da duguju porez jer ih je poslovni menadžer prevario.
- Za razliku od Madonne i Lady Gage danas, nismo obraćali pozornost na poslovnu stranu svega - priznala je poslije Harry. Posljednji udarac bendu zadala je teška bolest od koje je Stein obolio, a kad je 1982. završio u bolnici na dugotrajnom liječenju, ispostavilo se da nema čime platiti bolnički račun.
Bend se raspao i uslijedila su teška vremena. Harry i Stein ostali su bez kuće jer su im je oduzeli poreznici i morali su rasprodati praktički sve što su imali, među ostalim i platno Jean-Michela Basquiata koje su kupili za samo 300 dolara, i činilo se da nema izlaza. Pritom su se i Harry i Stein, kojeg je Harry odano njegovala u bolesti, naveliko drogirali.
- Heroin je bio utjeha. Očajnička vremena traže očajničke mjere, kako kaže otrcana fraza - rekla je Harry. Ali u sebi svojstvenom stilu, nije odustala: upustila se u solo karijeru, iskazala se kao glumica, posebno u filmu “Lak za kosu” svojeg dobrog prijatelja Johna Watersa i “Videodromu” Davida Cronenberga, i s vremenom se riješila ovisnosti.
Iako se Harry 1987. na dan kad je umro Andy Warhol rastala od Steina, nikad nisu prekinuli prijateljske i suradničke odnose. On se 1999. oženio s glumicom Barbarom Sicuranza, a Harry je sad krsna kuma njihovim kćerima i priznaje da joj nijedna od veza u kojima je bila nije tako mnogo značila kao ona sa Steinom.
- On mi je i dalje najbolji prijatelj. Najkreativnija je osoba koju poznajem, najhrabriji i najpametniji čovjek. I osim toga, nitko me ne može tako nasmijati kao Chris - rekla je Harry.
Njihovo zajedništvo potaknulo je i ponovni sastanak benda koji se, u originalnom sastavu, okupio 1997. i nastavio snimati i održavati koncerte te ne prestaju do danas.
- Čini mi se da smo s vremenom svi naučili više cijeniti jedni druge. Snimili smo nekoliko dobrih ploča koje su se dobro prodavale. A ni mi se nismo promijenili, možda smo samo postali malo pametniji i mudriji. Poput leoparda čije se mrlje na krznu nikada ne mijenjaju - rekla je Harry u intervjuu Gloriji.
- Vjerojatno bih se u nekom trenutku mogla povući u mirovinu, ali ništa me na to ne prisiljava - vedro je izjavila Harry, koja danas pola vremena provodi u elegantnom malom stanu u četvrti Chelsea na Manhattanu, a drugu polovicu u skromnoj kući u New Jerseyju koju je kupila 2002. da bude blizu bolesnom ocu. Otac je u međuvremenu umro, a društvo joj sad prave četiri psa - tri japanska čina i jedan mješanac.
- Imala sam vraški dobar život i veliku sreću što je sve ispalo ovako kako je ispalo. Ni za čim ne žalim - rekla je nedavno, ali onda ipak priznala novinarki New York Timesa: - Zbog jedne stvari mi je žao, a to je što više ne mogu nositi cipele s visokim potpeticama!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....