Rukometna legenda iz Bjelovara u potresnoj ispovijesti otkriva kako mu je neizlječiva bolest otela suprugu Dunju, koju sâm predano njeguje i ne želi je smjestiti u dom. Siguran je da ona - iako više ne komunicira - zna da je on voli jednako kao prije šest desetljeća.
Činilo se da njegovana, sportski odjevena žena u invalidskim kolicima drijema ispred televizora u dnevnom boravku svoje kuće. Isprva nije reagirala na goste, no nekoliko trenutaka poslije otvorila je krupne plave oči i jasno pogledala prema nama, a potom u supruga, legendarnog rukometaša Hrvoja Horvata Cvebu (71). Tek je sonda u nosnici otkrila da Dunja Horvat (71), umirovljena profesorica matematike i fizike boluje. I to od Alzheimera, neizlječive degenerativne bolesti mozga. Dijagnosticirana joj je u listopadu 2014., u bolnici u Zagrebu. Da se s njom nešto događa suprug Hrvoje, kćeri Jasenka Puc (48) i Vanja Mamić (44) te sin Hrvoje (39) počeli su primjećivati početkom ljeta 2013.
- Tada smo još živjeli u Njemačkoj. Dunja je znala dugo biti na kompjutoru, često se čula s Vanjom i Hrvojem, koji su u Zagrebu, te s Jasenkom, koja je nakon smrti supruga Iztoka Puca prije šest godina ostala u Miamiju. Djeca su prva primijetila da se s njom nešto događa. Mama im je, rekli su, slala čudne poruke, ali i prijateljima iz inozemstva s kojima igra belu preko interneta. Sve sam to pripisao umoru i golemom stresu koji je proživljavala posljednjih godina. Prvo joj je umrla majka, uz koju je bila posebno vezana, pa je tri mjeseca bdjela s Jasenkom uz Iztokovu bolesničku postelju u Miamiju, sve do njegova kraja. S Vanjom je pak proživljavala razvod od nogometaša Zorana Mamića strahujući kako će naša kći, ali i unuci Nina i Bruno, sve to podnijeti - govori Hrvoje Horvat Cveba, diplomirani pravnik, dodajući da tada nije ni pomišljao na bilo kakvu bolest.
Kada je supruzi spomenuo te poruke, ostala je zaprepaštena. Srušila se u stolac i rekla: "Ajme, pa ja nisam normalna, kako sam tako nešto mogla napisati?" Razgovarali su, tješio ju je da je premorena i da se treba odmoriti. A to će, dodao je, moći već za dva tjedna, kad stignu u vikendicu u Novalji na Pagu. Pred njima je bila selidba iz Njemačke u Bjelovar, a potom odlazak na more. Dunja se smirila, nastavili su s pakiranjem, a u Bjelovar su krenuli odvojeno - on kamionom za selidbu, a ona njihovim automobilom. Bez problema je vozila tisuću kilometara, a dan poslije otišla je u Novalju pripremiti kuću za ljeto. Uskoro su stigla i djeca s unucima, kojih je danas petero - uz najstarijeg Boruta Puca i Vanjine Ninu i Brunu Mamića tu su i najmlađi, sedmogodišnja Tara i trogodišnji Borna Horvat.
- Dunja, vrsna domaćica, svima nam je kuhala i pekla nadaleko poznate kolače. Puno je plivala, barem sat i pol ujutro i isto toliko poslijepodne. No jedan je dan otišla od kuće i nije se vratila. Pronašli smo je kako šeće u blizini Stare Novalje. Bila je zbunjena, nije znala ni zašto ni kako je onamo dospjela. Bili smo prestrašeni, ali sretni jer smo je pronašli. Počela je i zaboravljati. Isprva sitnice - tražila bi ključeve, novčanik, ručnik, ruž… No potom je počela zaboravljati osobe. Recimo, ne bi prepoznala nekog susjeda, što je bilo čudno jer smo u Staroj Novalji vikendicu izgradili još 1980. - priča Hrvoje Horvat Cveba.
Poslije ljetovanja, stanje njegove supruge se pogoršavalo. Dan nakon što su joj kupili hlače, ona je htjela opet u kupnju - nije se sjećala da je bila u šopingu. Nije prepoznavala susjede iz Bjelovara, a katkad ni članove obitelji. Krenuli su na preglede i pretrage. U veljači 2014. jedan je psihijatar posumnjao na bipolarni poremećaj. A kako nije pokazivala sve simptome, savjetovao je posjet neurologu, specijalistu za Alzheimerovu bolest. U listopadu 2014., nakon snimanja mozga i dodatnih pretraga, Dunji Horvat dijagnosticirana je ta neizlječiva bolest.
- Dijagnozu smo prihvatili, ali nismo se s njom pomirili. Pročitali smo valjda sve što je o njoj napisano, što može službena medicina, a koji su alternativni načini liječenja. Samo da našoj Dunji, koja je cijeli život bila tu za nas, bude dobro. Znali smo da je bolest neizlječiva, ali i da se pravilnom terapijom može znatno usporiti. Medicina napreduje svaki dan, možda negdje u nekom laboratoriju upravo otkrivaju lijek i za moju Curkicu, kako oduvijek zovem svoju Dunju. Epizode vremenske i prostorne dezorijentacije i zaboravljanja postajale su sve češće i dugotrajnije pa smo je stalno držali na oku. Zatvarala se u sebe, govorila je malo - i nepredvidivo. "Ja tebe puno volim. A ti mene?", iznenada mi je rekla jedno jutro. A ja je zagrlim i kažem: "Ma kakvi, ne!" Slatko smo se nasmijali, a u očima joj je zaiskrio onaj negdašnji sjaj. Već trenutak poslije pogled joj je bio "prazan". Oduvijek je imala poseban smisao za humor, zarazan smijeh, voljeli smo se zezati, svi su je voljeli... Uz nju je svaki problem bio manji, život lakši. I sada, u rijetkim trenucima, iz nekog kutka njezine duše izbije na površinu ta nekadašnja Dunjica. Kako sam tada sretan! A onda opet zašuti, odluta u svoj svijet - priča bivši sportaš kojega najviše pogađa to što mu supruga ne govori kako se osjeća, je li gladna, žedna, što bi htjela gledati na televiziji, je li joj hladno, toplo… Još ljetos je, kaže Cveba, plivala i hodala, no dva su ga događaja jako preplašila pa je od tada vozi u invalidskim kolicima.
- Lani je u Novalji pala i slomila lijevu nadlakticu, dva centimetra ispod ramena. Zbog Alzheimera je nisu mogli operirati već su joj samo imobilizirali ruku pa joj je šaka ostala zgrčena. No još je hodala. A ljetos, dok smo silazili na plažu, noga joj je iznenada "propala" na stubama. I jako je izgulila potkoljenicu. Htio sam se ubiti od muke: zašto je nisam još čvršće držao? Rana je zarasla, no otkako smo se vratili u Bjelovar, vozim je u kolicima. Bojim se da mi moja Curkica opet ne padne. Fizioterapeutkinja joj dolazi dva puta tjedno, puno vježbaju i Dunja je opet očvrsnula. Jedino, odnedavno u nosnici ima sondu kroz koju joj dajem vodu te hranu i lijekove usitnjene poput soka. Na moru je jela normalno, no nedavne vrućine su joj naškodile. Ne otvara usta pa je to jedini način da je hranim. Uskoro će dobiti sondu za želudac pa će joj biti lakše i jesti i disati - objašnjava Hrvoje Horvat Cveba, koji žali i što se sa svojom životnom družicom više ne može prisjećati lijepih trenutaka iz prošlosti.
S reprezentacijom nekadašnje Jugoslavije 1972. na Olimpijadi u Münchenu osvojio je zlato. Od 14 godina - koliko je bio reprezentativac - deset je proveo kao kapetan momčadi. U dresu reprezentacije zaigrao je 231 put, s RK Partizanom Bjelovar devet je puta bio prvak bivše države. Sa svjetskih prvenstava u Francuskoj i Njemačkoj vratio se s broncom, a uspješnu trenersku karijeru ostvario je u Njemačkoj, u klubu Gummersbachu. I sve to kaže, zahvaljujući svojoj prvoj i jedinoj ljubavi - Curkici. U svoju Dunju zaljubio se još u sedmom osnovne u rodnom Bjelovaru. Na školskim plesnjacima gledao je samo nju, bila mu je najljepša od svih. U osmom su razredu prohodali, no nakratko su se razišli jer mu je nedostajalo muško društvo. A ljubav je planula u gimnaziji, kada su se oboje našli u istom razredu.
- Znao sam joj reći da je ona mene ponovno zavela. Sjedila je u drugoj klupi, ja u zadnjoj. Umjesto da gleda u ploču, stalno se okretala prema meni. Nakon nastave bih je otpratio do kuće, došao doma na ručak i učenje, pa bih prvo odjurio gledati Dunju kako trenira, a onda bih odradio i svoj trening u Partizanu. Poslije bismo išli na spoj. Znao sam je dugo čekati da izađe, a kada bih je vidio onako sređenu, noge bi mi se odsjekle, mogla je slobodno na modnu pistu - uz smijeh se prisjeća Hrvoje. Nakon mature, upisali su studij u Zagrebu: ona matematiku i fiziku, on pravo. A na trećoj godini fakulteta Dunja je ostala trudna s prvom kćeri. - Sjećam se kao danas. Dunja izlazi od ginekologa na Tomislavcu, ja je čekam, a ona kaže: "Znaš što je doktor rekao? Čestitam vam, bit ćete mlada mama!"
Bili smo presretni, ionako smo se namjeravali vjenčati. A onda su nam "pale rolete": kako ćemo reći starcima? Bila su to druga vremena. Dunja je rekla mami, a meni je dala zadatak da sretnu vijest prenesem njezinom tati, vrlo autoritativnom i strogom čovjeku. Kao, on je bio potpredsjednik rukometnog kluba, ja najbolji igrač, jako me volio pa će biti sve u redu. Svejedno, tresao sam se kao prut. Njih dvije u kuhinji, a on u sobi čeka da počne emisija s Čkaljom. Nitko ga nije smio ometati. Skupio sam hrabrost i rekao mu da trebamo razgovarati. Pogledao je na sat, vidio da ima još vremena, ugasio TV i onako namrgođen, oštro upitao: "Što je?" Ispalio sam: "Dunja i ja bismo se oženili." "Pa gdje je tu problem?", jednako namrgođen, ali začuđen pita on. "Paaaa, čujte, nemamo gdje stanovati. A i dijete je na putu!", izgovorio sam u dahu. On me samo pogledao i rekao: "Nema problema, bit ćete kod nas," i uključio TV. Skoro sam se onesvijestio, nisam znao bih li se smijao ili plakao od sreće - priča Horvat koji je potom sretnu vijest priopćio i svom ocu, doktoru veterine, a zatim i majci. Dunja i Hrvoje Horvat Cveba vjenčali su se 7. travnja 1968. u Bjelovaru, a sedam mjeseci poslije rodila se Jasenka. Isprva su živjeli s Dunjinima u stanu, a potom na katu obiteljske kuće koju su njeni roditelji sagradili. Dunja je počela predavati matematiku, nakon diplome i fiziku, a generacije gimnazijalaca i kolega pamte je kao divnu profesoricu, koja je za svakoga imala i vremena i lijepu riječ.
Nakon diplome, Hrvoje je položio pravosudni ispit i zaposlio se u Bjelovaru kao sudac za prekršaje. Cijelo je vrijeme igrao rukomet, a 1979. potpisao je četverogodišnji ugovor za klub u Münchenu. Dunja je s djecom ostala u Bjelovaru, a nakon isteka ugovora, Hrvoje se vratio kući. A kad je 1990. dobio ponudu da bude trener Gummersbacha, odlučio ju je prihvatiti samo ako će s njim u Njemačku i obitelj.
- Kćeri su studirale pa je s nama išao samo sin Hrvoje. U Njemačkoj smo proveli 22 prekrasne godine. Ni Dunja ni ja nismo za izlaske, najljepše nam je bilo jedno s drugim. Ali stekli smo brojne prijatelje, puno smo se družili, išli na izlete, putovali po svijetu, igrali tenis. Dunja je bila izvrsna plesačica, voljeli smo i šetnje, a kako moja Curkica obožava cvijeće, još kao studenti često smo odlazili u Botanički vrt. Sjeli bismo na klupu, držali se za ruke, uživali u mirisu i ljepoti. I ljubili se. Jednom nas je zatekao čuvar: "Gospodine, ovo je vrt cvijeća, a ne vrt ljubavi." A ja njemu kažem: "Ali cvijeće i ljubav idu zajedno!" On se samo nasmiješio i otišao dalje - govori Cveba. Sve što su u životu postigli, Hrvoje Horvat zahvaljuje supruzi koja je od prvoga dana držala sva četiri kuta kuće. I u lijepim i u teškim trenucima bila je uz svoje najmilije. Stoga mu, kaže, ne pada na pamet smjestiti je u dom jer vjeruje da Dunja, unatoč bolesti, zna da je on uz nju, i da je njegova ljubav jaka, iskrena i neupitna baš kao i prije gotovo šest desetljeća, kad su se zaljubili. Biti uz svoju ljubljenu, najmanje je, kaže, što može učiniti.
- Doktorirao sam na Alzheimeru, znam sve o toj bolesti. Ipak, uvjeren sam da ona sve čuje i razumije, no zbog bolesti ne može reagirati. Sreća da sam u mirovini i u dobroj kondiciji - koju održavam i svakodnevnim sklekovima - pa je mogu odijevati, davati joj lijekove, nositi je, hraniti... Ona je cijeli život bila uz mene, uz nas. Pa kako da je ostavim? Kćeri Vanja i Jasenka su mi objasnile koju dnevnu, a koju noćnu kremu mama koristi: svaki joj dan namažem i vrat i dekolte, znam koliko joj je to važno. Uvijek je bila lijepa, njegovana, elegantna žena. Evo, 15. rujna navršila je 71, a nema nijednu boru - kaže Hrvoje Horvat Cveba, koji nakon toliko godina zajedničkog života jednostavno osjeća što Dunja želi. A zbog rijetkih trenutaka u kojima komuniciraju još je uvjereniji da je njegova odluka - da uz svoju najmiliju bude 24 sata na dan - posve ispravna. - Curica moja, najdraže moje. Ajde, kaži našim gostima zašto sam stalno uz tebe, zašto te nikome ne dam? Ajde, kaži im. Ja sam uz tebe jer te… Jedva čujno, ali razgovijetno i jasno, pogledavši ga ravno u oči, Dunja Horvat je odgovorila: "Voliš." - Evo, čuli ste! Ona zna! I kako da ja svoju Curkicu dam u dom? Ma nitko je ne može voljeti i brinuti se o njoj kao ja. Gleda me, danima ništa, a onda mi se iznenada nasmiješi, toplo kao nekad… I taj me njezin osmijeh drži cijeli dan, zbog njega sam na sedmom nebu - govori Hrvoje Horvat Cveba niz čije su se obraze, dok je nježno milovao suprugu ljubeći joj lice i kosu, otkotrljale dvije suze.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....