Splitski hitmejker Tonči Huljić: 'Izvan sebe sam što već nisam djed, fali jedno ili dvoje malih da me živciraju'

Hrvatski hegemon ležernih nota Tonči Huljić (57) ovih dana teže vrti glavom i vitla kovrčama jer nedavno je prošao ozbiljnu troipolsatnu operaciju vratnog dijela kralježnice. Pretjerao je s jogom i klavirskim vježbama pa mu je iskočio disk između dva kralješka i prikliještio mu živac.

- Došlo je do protruzije i nekoliko mjeseci bio sam kompletno u blokadi. Nikakve tablete više nisu pomagale i sad znam kad mi se to sljedeći put dogodi, a nadam se da neće, operacija je uvijek prva opcija, nikako zadnja - opisuje Tonči. Autoru najdeblje hrvatske estradne pjesmarice, koji je u 40 godina glazbene karijere objavio 1370 skladbi, a na lageru ih drži još triput toliko, kirurzi su umjesto oštećenog diska ugradili pločice, vijke i “šalung” od titana pa sada “svira” i na detektorima metala. No kako više ne trpi stravične bolove, ponovno je oran za nove glazbene izazove. U suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom priprema niz koncerata pod egidom Croatian Rhapsody, s repertoarom na kojem će biti probrane skladbe iz njegova orijaškog opusa, nanovo orkestrirane i rearanžirane u maniri klasične glazbe.

Kako će to otprilike izgledati i zvučati, pokazuje spot za instrumentalnu obradu Huljićeve pjesme “Dva put san umra”, proslavljene u izvedbi nezaboravnog Olivera Dragojevića. Tonči je taj spot stavio na YouTube i učas nakupio više od pola milijuna pregleda.

- Ideja o takvim koncertima nastala je prije dvije godine iz moje želje da pametno ostarim uz glazbu, a da to bude na tragu klasike i crossovera, čime sam se počeo baviti 2000. - tumači splitski hitmejker.

Livio Andrijić

S Mirkom Bochem, ravnateljem Zagrebačke filharmonije

- Predmet suradnje sa Zagrebačkom filharmonijom je moja glazba za Maksima Mrvicu te grupe Bond i Wilde, moj solo album “Waterland”, objavljen 2006. u Japanu i Južnoj Koreji, kao i moja glazba za 17 televizijskih serija i nekoliko filmova, od kojih su dva bila holivudski blockbusteri. Na koncertima ćemo, osim moje instrumentalne glazbe, svirati i instrumentalne obrade popularnih pjesama za koje možda niste ni znali da sam ih ja napisao. Hoću pokazati novo, drukčije čitanje tih pjesama, ali i njihovu vrijednost, koja u vrijeme kada su nastajale možda nije bila prepoznata.

Jeste li već surađivali s nekim filharmonijskim orkestrom?

- Jesam, prije skoro 20 godina u Londonu, u Abbey Roadu, s Britanskom kraljevskom filharmonijom, kad smo snimali prvi album grupe Bond.

U kojim se holivudskim uspješnicama može čuti vaša glazba?

- U filmu “xXx: Stanje pripravnosti” korištena je moja pjesma “Victory” za grupu Bond, koja je bila prva na Billboardovoj ljestvici crossovera. Pjesmu “Explosive”, isto grupe Bond, koristili su u traileru za film “Casanova” s pokojnim Heathom Ledgerom u glavnoj ulozi.

Kada planirate prvi koncert sa Zagrebačkom filharmonijom?

- Pripremamo dvije vrste koncerata. Počinjemo 3. svibnja u Lisinskom, u sklopu Off ciklusa, kad će Zagrebačka filharmonija najprije odsvirati blok glazbenih tema iz poznatih filmova, kao što su “Rocky”, “Ratovi zvijezda”, “Nemoguća misija” ili “Indiana Jones”, potom im se pridružujem ja s instrumentalistima iz mog benda Madre Badessa pa ćemo zajedno izvesti moje kompozicije iz serija i filmova. Taj tip koncerata bit će dosta lirski, spoj zvuka velikog orkestra i mediteranskih instrumenata, što publika poznaje kroz moje pjesme s Madre Badessom, samo sada bez pjevanja. Gdje bude pjevanih dionica, to će izvoditi Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić” ili neki posebni gosti. Drugi, nešto lepršaviji tip koncerata, prikladan za arene i otvorene prostore, premijerno ćemo izvesti u srpnju u Zagrebu i tada ćemo svirati instrumentalne verzije mojih pjesama koje su pjevali drugi izvođači ili ja osobno, ali u aranžmanima koji su dosta klasični.

Tko vam je najdraži skladatelj klasične glazbe?

- Beethoven, bez daljnjeg. Božje note u “Odi radosti”, tih pet tonova kako ih je on složio, to je savršenstvo, meni to nikad ne bi palo na pamet.

Vaša kći Hana je diplomirana kompozitorica: znači li to da je glazbeno pametnija od vas?

- To sigurno, ne samo glazbeno, nego i po drugim parametrima. Da bi bila pametnija od mene nije joj trebao fakultet. Hana će izorkestrirati gotovo 30 posto materijala za koncerte sa Zagre­bačkom filharmonijom. Ovo joj je vatreno krštenje i odlično to radi. Nedavno se publici predstavila i kao pjevačica, s vlastitom pjesmom. Još u osnovnoj muzičkoj školi učila je solo pjevanje, s čim se ja nisam slagao, a ima vrlo interesantan vokal.

Tom Dubravec / Hanza Media

‘Svaku pjesmu stvaram kao da je pitanje života i smrti’, kaže Tonči

Ima li i dečka?

- Još od srednje škole je s Tomislavom, dečkom iz Brela. Odličan je momak, pijanist, sad završava va studij jazza u Tallinnu. Oboje su samozatajni i apsolutno se razumiju.

Što radi vaš sin Ivan?

- Komponira i polako od mene preuzima poslovnu stranu našeg obiteljskog glazbenog obrta. Raščistio je s mladenačkim buntom i prestao se opirati mom načinu razmišljanja u pisanju pjesama. Iako je magistrirao pravo, odličan je kompozitor. Hana i Ivan skromna su djeca, ne bahate se prezimenom, često ga i skrivaju, ljudi ih vole i bez daljnjega su dvije najbolje pjesme koje smo ja i moja supruga Vjekoslava napravili.

Matej Dokić

Njihov sin Ivan magistrirao je pravo, ali nastavlja očevim stopama: komponira i polako od oca preuzima poslovnu stranu obiteljskog glazbenog obrta

Jeste li spremni za ulogu djeda?

- Ne da sam spreman, nego sam izvan sebe što već nisam djed. Ivan je češće u Zagrebu nego u Splitu, Hana je više na turnejama s Maksimom nego doma, pa smo Vjekoslava i ja ostali sami sa šoferima u kući. Normalno da nam fali jedno ili dvoje malih, da trče, da me živciraju i da vičem: Vjekoslava, uzmi ih! Stvarno smo izvan sebe što to još nije tako.

Prema podacima HDS ZAMP-a, supružnici Huljić su iz godine u godinu među rekorderima zarade od autorskih prava: kako vam to uspijeva?

- Objavljivanje takvih lista mi zaista nije jasno, to nigdje u svijetu ne postoji, a to što mi zaradimo... Da sad prestanemo raditi, Vjekoslava i ja za dvije godine ne bismo imali od čega živjeti. To vam pouzdano kažem zato što sam investirao i kupio dio prava nekih autora, danas pokojnih, a radi se o velikim imenima, i po tome također vidim koliko je drastičan pad naknada za autorska prava.

Matej Dokić

Splićanin Tonči i u Zagrebu ima stan, ali ga uglavnom koristi za glazbene probe sa suradnicima

Zdravko Čolić jednom je rekao: “Ne znam nikog izuzev Bregovića koji je napravio malo veću lovu, možda Huljić”. Je li pogodio?

- Čola to sigurno zna bolje od mene. Ali stvarno se previše mistificiraju te priče o zaradama na estradi. Ja sam imao i uspona i padova. Nekoliko godina bio sam u ozbiljnim poslovnim problemima, nevezanim za muziku, ali muzika me iz svega izvukla. Nema šanse da se više bavim ičim što nema veze s glazbom, iako stalno dobivam takve ponude, jer mogu doprijeti do vrlo utjecajnih ljudi, ne samo u ovoj zemlji, nego u cijeloj regiji i dobrom dijelu Europe. Ništa, niti lobiram niti se bavim drugim poslovima, samo mi je bitno da smo na kraju dana svi zdravi i čitavi i da još mogu napisati pjesmu. Kaže mi žena da često i u snu pjevam, ali se ja ujutro toga ne sjećam.

Najskuplje odijelo koje ste ikad kupili?

- Pierre Cardin 1987. za vjenčanje. Što je najgore, ja sam emotivna budala koja se vezuje čak i za robu; uredno nosim komade odjeće stare i po 30 godina.

Vjekoslava i Tonči Huljić vjenčali su se 1987., a mladoženja je za tu prigodu kupio svoje dosad najskuplje odijelo: Pierre Cardin

Koliko je stara vaša prva autorska pjesma?

- Zove se “Sjećanja”, objavio sam je 1981. i dobio prvu nagradu stručnog žirija na Splitskom festivalu, čime su stvorili monstruma jer mi je proradio ego, što je dobro kad je čovjek mlad, tjera ga naprijed. Nisu mi sve pjesme prolazile otprve: često se događalo da ih publika prihvati tek nakon povećeg vremenskog odmaka. Moje pjesme su kod ljudi izazivale razne stadije osviještenosti, od mržnje do divljenja, od bagateliziranja do glorificiranja, a sve što je kritika najviše pljuvala, čini se da će to najdulje ostati.

Matej Dokić

'Svaku pjesmu stvaram kao da je pitanje života i smrti’, kaže Tonči

Po čemu ste danas drukčiji autor nego što ste bili na početku karijere?

- Kad se osvrnem na minuli rad, vrlo često pomislim da sam bogomdan talent zloupotrebljavao zbog zadovoljavanja vlastitog ega, ili zarade, ili pozicije u društvu, a danas mi je sve to nebitno. Danas mi je bitno da to što radim bude lijepo i ima snažno izraženu emociju, a bez patetike. Sad bih htio stvarati takvu muziku da kad se opet rodim, da mi Tonči Huljić bude idol. Nadam se da još nije kasno.

Imate li upute za uporabu - u kakvom je ambijentu i duhovnom raspoloženju najbolje slušati vašu glazbu?

- Kad se sve zbroji i oduzme, pokrio sam jako širok spektar stilova i žanrova. Neko vrijeme veliki hit na sprovodima bila je moja pjesma “Čuvaj za me pokraj sebe misto”, a meni vrlo drag tenor Marko Pecotić Peco izvodio ju je na tri do pet pogreba dnevno, kupio je stan od toga. Na svadbama su u posljednje vrijeme za prvi ples popularne neke pjesme koje sam napisao za Petra Grašu. Mojih pjesama za pijanstva ima koliko hoćeš, kao i sezonskih, koje funkcioniraju samo ljeti ili zimi. Ponekad ubodem pjesmu koja je svevremenska: za Doris Dragović napisao sam “Malo mi za sriću triba”, a ljudi danas misle da je to tradicionalna dalmatinska. Pokrivam pjesmama sva emocionalna stanja, pa i ono da samo zatvorite oči i uživate u glazbi, što će biti 3. svibnja u Lisinskom.

Da morate u vremensku kapsulu staviti samo jednu svoju skladbu, koja bi to bila?

- “Croatian Rhapsody” jer u njoj je sve rečeno u toliko malo tonova i zato je postigla takav uspjeh. Maksimu je, zapravo, uz “Bumbarov let”, ta pjesma u karijeri najbitnija, ona ga je prodala u Aziji.

Biste li se nekih pjesama rado odrekli?

- Pjesme kojih bih se zaista odrekao toliko su beznačajne da nisu ni vrijedne odricanja.

Kako je počela vaša karijera profesionalnog glazbenika?

- Počeo sam kao svirač prije 40 godina u baru hotela Astarea u Mlinima s grupom Dalmatinski magazin, kao zamjena prijatelju koji je obolio od žutice. Tad sam prvi put sjeo za električne klavijature. Normalno, kad se prijatelj oporavio, postao sam tehnološki višak, a meni se svidjelo; sa 17 godina, ništa ljepše nego svirati u baru. Nema jačeg. Srećom, njihov je gitarist trebao ići u vojsku pa sam uskočio na njegovo mjesto. Poslije je Dalmatinski magazin snimao i ploče, Teo Trumbić im je pisao pjesme, a na jednoj singlici izrezali su me sa slike na omotu, vidi se samo komad moje patike. Kao, što će nam taj mali, on će ionako brzo izletjeti. Međutim, stvari su se promijenile.

Jeste li tada znali da će vam glazba postati profesija?

- Nisam to očekivao. Godinu prije završio sam srednju muzičku školu i tražio od roditelja da mi maknu klavir iz sobe, da ga ne gledam, jer me podsjećao na sve ružno u odrastanju. Počinje proljeće, svi se vani igraju, a ja moram vježbati klavir. Dno. I taj stres kad izlaziš na ispit iz klavira, to je bio užas. Nevjerojatno je da sad hrlim tom užasu jer moram svirati sa Zagrebačkom filharmonijom i u posljednje vrijeme vježbam klavir kao blesav.

Matej Dokić

Kako ste se osjećali uoči debitantske gaže s Dalmatinskim magazinom?

- Meni je to bila strahovita trauma, stvarno sam se tresao. Nikad prije nisam svirao s nekim bendom, a oni su bili dosta popularni. Njihov basist, sad već pokojni, nastradao je davno u prometnoj nesreći, rekao mi je: “Opusti se, sve će to proći, to je samo još jedna noć u životu”. Ta mi se rečenica urezala u sjećanje; ponovit ću je kad sjednem s Filharmonijom i počnem svirati.

Što još pripremate osim koncerata sa Zagrebačkom filharmonijom?

- S Mirom Gavranom pripremam novi veliki mjuzikl, nešto što će se izvoditi i izvan naših granica. Također radim na šaljivom polumjuziklu, to je zapravo tekst s pjevanjem, s Igorom Weidlichom i Igorom Barberićem, koji će tu glumiti pet likova. A i svaki novi singl za moje izvođače zaseban je projekt, pripremam ga kao da je pitanje života ili smrti.

Što vam je najveće zadovoljstvo kad se ne bavite glazbom?

- Vino. Crno. Plavac.