.jpg)
Komičar i glumac Zlatan Zuhrić Zuhra (56) u seriji ‘Na granici’ Nove TV utjelovio je graničnog policajca Branka Tadića Tadiju, a za nas je otkrio čime mu se bavi sin Vjeko, zašto nikada ne bi pristao na online dejtanje i zašto si više ne može dopustiti razdoblje bez vježbanja.
Serija 'Na granici' zabavlja publiku, je li vam se uloga svidjela na prvi pogled?
- Meni se scenarij svidio na prvo čitanje. Tema je sama po sebi vrlo interesantna, barem kod nas. Mislim da bi bila poprilično dosadna da se radi o njemačkoj granici. Prvotno smo čak razgovarali o nekoj drugoj ulozi, ali pokazalo se da je uloga Tadije baš za mene.
Odjenuli ste i uniformu, jeste li tako ostvarili želju iz mladosti?
- Nisam baš ljubitelj uniformi, ustvari nisam ljubitelj ničega što je uniformno, ali jako volim utjelovljivati takve likove.
.jpg)
Vaš lik iz serije je otvorio aplikaciju za dejtanje, biste li se vi odvažili na takvo što?
- Pa i ne bi. Kao prvo, ušao sam u određene godine, ali i oduvijek sam bio konzerva. Ne vjerujem u tehnologiju koja se stavlja ispred prirodnog ljudskog komuniciranja. To možda može poslužiti u nekom suvremenom društvu da se ljudi što prije snađu, ali mislim da je takvo što za ljubav i za prave odnose prepovršno. Ono, stavio sam fotografiju iz srednje škole, visok sam, zgodan i plav i sad čekaš kad će netko zagristi. Mislim da to nije za dugoročniju vezu. Znam da sam svojevremeno čitao o privjesku koji možeš podesiti na bluetooth i na njemu označiš što bi htio - želiš li kino, večeru, izlazak - i onda dok hodaš taj privjesak vibrira kad osoba koja hoda u nekom određenom krugu ima istu želju na svom. Meni je to malo previše.
Jeste li na snimanju pronašli nove prijatelje? Svima je posebno zabavan vaš odnos s likom Mladena Vulića, jeste li kliknuli?
- Kliknuli smo. On je divan čovjek i izvrstan glumac. Ostale kolege u seriji imaju ljubavne afere, a mi gledamo u kukuruz na granici pa smo imali vremena se upoznati.
Jeste li ostali dobri s ekipom iz Večernje škole?
- Jesam, ostao sam sa svima jako dobar. Mi smo se na koncu 30 godina družili i bili u istim krugovima tako da onda to ostane zapisano u DNA. Ne susrećemo se svaki dan, malo smo se raspršili. Fizički se rijetko viđamo, ali naravno da smo ostali dobri.
Studirali ste na Fakultetu elektronike i računarstva (FER), ali ste odabrali sasvim drugačiji put. Jeste li požalili?
- Moja namjera tada nije bila da idem u glumačke vode. Genetski nisam imao predispozicije da glumim, ali sudbina je bila takva. Sjećam se da sam pokupio puno različitih naglasaka u vojsci kako sam bio prva generacija koja je išla u JNA odmah poslije srednje škole i tamo sam shvatio da imam talent za glumu. Kada sam zahvaljujući Večernjoj školi postao popularan, morao sam odustati od svoje informatičke firme. Naime, kad bih došao na sastanak svi bi pomislili da je riječ o skrivenoj kameri pa sam u jednom trenutku odlučio kako to više nema smisla.
Zašto je ponekad dobro biti Aljoša Kapulica? Izvučete li ga često iz rukava?
- Je, često me moji dragi Dalmatinci podsjete na Aljošu. Čak mislim da postoje neki koji su uvjereni da sam iz Dalmatinske Zagore pa se iznenade kad shvate da sam iz Zagreba.
Napravili ste seriju 'Otac i sin', koliko stvari je inspirirano stvarnim odnosom vašeg sina i vas?
- Puno. Sve je poteklo iz kazališne predstave koja je bila jako uspješna. Komičar Tin i ja smo sami napisali tekst i naravno da je puno toga bilo inspirirano mojim sinom Vjekom. On ima 16 godina, a prenosi mi način života današnjih tinejdžera. Tin se odijeva kao on i dobar dio teksta su razgovori koje vodim sa svojim sinom privatno.
.jpg)
Doživljava li vaš sin vaše savjete?
- Doživljava. Često se uhvatim da ponavljam rečenice koje je meni ponavljao moj otac. Mislim da mladi žive puno bržim tempom, nego što smo mi kao tinejdžeri. Mi smo barem bili fizikalno orijentirani i imali kondicije. Bili smo više po vani jer se sve svodilo na neki sport ili fizičku aktivnost, dok su mladi danas malo više orijentirani na tehnologiju i statični su. Podržavam ga u njegovim nastojanjima i idejama, a s obzirom na to da to da se ozbiljno bacio na glazbu, postao je dobar bubnjar, želim mu pomoći u tim nastojanjima.
Vježbanjem ste uspjeli stesati kilograme, držite li se još nekog treninga?
- To je vrlo škakljiva tema. Do 35. godine sam imao stalno istu kilažu, da bi, otkako se Vjeko rodio, počeo oscilirati 10 kilograma gore - dolje, no i dalje sam se bavio sportom. Kao mlad igrao sam vaterpolo i bio sam sretan, očito se moj organizam navikao da se nečim moram baviti pa mi dijete ne pomažu, a pogotovo ne one prevarantske. Iako se i tako mogu skinuti kilogrami, ali jednostavno ne smijem razmišljati o dijeti nego se više moram koncentrirati na način života. Čim se nečim bavim, odmah je situacija dobra, a kad se malo zapustim, krene Michelin faza i izgledam kao da me netko napumpao na benzinskoj postaji.
Vaša misija je uveseljavanje ljudi,. Koliko puta kroz humor kažete istinu i je li vam to neka vrsta amajlije kroz život?
- Je, genetski sam to naslijedio od oca koji je uvijek "nosio" ružičaste naočale. Mislim da je bitno imati humor u životu. Najveći problem je to što ljudi krenu u život i počnu sebe doživljavati preozbiljno. Krenu si dodavati neku veličinu koja nikome nije potrebna.
Gledate li Sabor nekada za inspiraciju?
- Nekada je možda i bilo smiješno, ali kad postaneš svjestan da ti ljudi odlučuju o našim sudbinama na neki način, onda to odjednom prestane biti zabavno.
Jeste li ikada mislili otići iz Hrvatske?
- Ja i daljem tvrdim da smo se rodili na najljepšem komadiću zemaljske kugle, ali činjenica je da se ljudi ovdje teško ostvare. Čak i oni koji znaju i obrazovani su, na putu nailaze na mnoge prepreke. Ne isključujem da netko može naći svoj mir u Irskoj ili Njemačkoj, ali ne može mi nitko reći da je to bolji život. Možda je financijski sigurniji, ali sigurno ne bolji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....