U novoj kolumni Milana Vlaović Kovaček donosi priču o teti Veri, umjetnici življenja: "Imamo jednake šanse za sreću poput najbogatijih ljudi na svijetu"

U posjet nam je došla teta Vera, 84-godišnja umirovljena profesorica matematike, blagih očiju i kultiviranog glasa. Kretnje su joj usporene, um bistar i znatiželjan. Uz ručak nam prepričava kako je sinoć pogledala film Nebojše Slijepčevića "Čovjek koji nije mogao šutjeti" i dojmove koje je na nju ostavio. Doputovala je u posjet nećacima, a to što su stvarni razlog dolaska u Zagreb bile neke zdravstvene pretrage, ne treba puno spominjati sad kad je sve dobro završilo. Vera živi sama. Suprug joj je odavno umro, sinovi su se raselili po svijetu, oženili se i zasnovali obitelj, dok je njena polako izblijedjela. Ono što nipošto nije izblijedjelo su sjećanja. S obzirom na to da u poznim godinama živi daleko od djece i unučadi, trebalo je procijeniti ima li mjesta pitanju kako živi. Ipak sam se usudila. Vera je utvrda smirenosti, odgovorila je kako joj je odlično. Sa susjedom je dogovorila da joj subotom dođe u obilazak i odradi kućne poslove koje sama više ne može raditi. Usput popričaju i popiju kavu, susjeda ima ključ njenog stana. To joj daje stanovitu sigurnost, a i dobro joj dođe kad otputuje u posjet sinu koji živi u Americi. "Ja ću tako nastojati sve dok budem mogla, a kad više ne budem, otići ću u dom", pomireno izgovara. Dok jede juhu, zastane i ustanovi kako je baš ukusna.

Pitam je što želi piti. Malo joj je povišen šećer pa ne želi sok nego vodu. Nagovorila sam je da ipak proba sok od bazge, domaći je i nije jako sladak. Poslije prvog gutljaja spustila je čašu i rekla kako joj baš prija. Vera pri svakom pokretu isijava zadovoljstvom, izgleda kao da je od njega sazdana, zadovoljna je, između ostalog, što je još uvijek zdrava i što je pokretna.

Nenametljivo zadovoljstvo koje iz nje izvire dodatno pojačava nečim što joj se sad događa - filmom koji je pogledala, šetnjom tog sunčanog poslijepodneva središtem Zagreba ili kavom koju je popila. Baš je dobra kava, kaže mi tiho dok gledamo prolaznike, a ona se pokušava prisjetiti kad je posljednji put bila na Trgu bana Jelačića. Verino zadovoljstvo je stanje uma na kojem je potrebno raditi i koje se uvijek može nadopuniti trenucima čiste, nepatvorene sreće.

Sreća je emocija zadovoljstva u trenutku, ona ovisi o vanjskim faktorima i reflektira nešto što nam se događa u vanjskom svijetu. Može biti izazvana različitim situacijama, susretima s ljudima, događajima, uspjesima, postignućima, telefonskim pozivom u kojem su nam javili da smo dobili posao ili dostavom paketa s novim cipelama.

Slavni izraelsko-američki psiholog Daniel Kahneman, dobitnik Nobelove nagrade na području ekonomije, opisuje ju kao trenutno iskustvo koje nas preplavi svojom toplinom i intenzitetom, javlja se spontano i kratkotrajnog je karaktera. Ona je udarac dopamina, nagrada i užitak za naš mozak i, srećom, ne traje dugo. Sreća se događa u realnom vremenu, dok je zadovoljstvo retrospektiva. Veliku ulogu kod osjećaja zadovoljstva igraju naša sjećanja i kako interpretiramo proživljena iskustva. Zadovoljstvo je osjećaj dublji od sreće, u njemu nema intenzivnog užitka, krase ga postojanost i mir i ne mora nužno biti povezano sa srećom. Zadovoljstvo je po Kahnemanu dugoročan osjećaj koji se gradi tijekom vremena, zasnovano je na postizanju ciljeva i izgradnji života kojem težimo.

Za osjećaj zadovoljstva važna su društvena mjerila, ali i ispunjavanje nekadašnjih vlastitih očekivanja. Da bismo stvarno bili zadovoljni, ne smijemo se uspoređivati s drugima, odnosno ako su naše osnovne individualne potrebe zadovoljene, imamo jednake šanse za sreću poput najbogatijih ljudi na svijetu.

Vera je od svoje udaje život provela u istom susjedstvu u kojem i sad ima ljude s kojima se druži, susjede s kojima pije kavu i igra kviz. Veseli se tim druženjima, zadovoljna je životom koji nizašto ne bi mijenjala. Njeno je zadovoljstvo stanje uma koje ne može pokvariti kišni dan, red u apoteci ili nepristojna prodavačica u trgovini.

Zadovoljstvo podrazumijeva dobar odnos sa samim sobom i bliskim osobama koje su nam važne, manje stresa, bolje i kvalitetnije spavanje. Ono ipak ovisi i o vanjskim faktorima, jer dogode li nam se traumatski i stresni događaji, teško ćemo zadržati istu razinu zadovoljstva. No, dok je sreća uvijek prolazna reakcija na vanjski događaj, zadovoljstvo je trajniji osjećaj. Sreća podrazumijeva element zadovoljstva, zadovoljstvo može egzistirati bez sreće.

Daniel Kahneman u svojim je istraživanjima ljudskog ponašanja došao do zaključka da ljudi uopće nisu zainteresirani za sreću o kojoj tako opsjednuto pričaju. Ljudi zapravo žele povećati razinu zadovoljstva sobom i svojim životom. Da bi došli do tog cilja, često se odriču trenutaka sreće, druženja s prijateljima, odlazaka u prirodu i vremena sa svojom djecom. Zbog ove naše osobine događa se da neki od nas prožive život u kojem je bilo puno sretnih trenutaka, a ipak se ne osjećaju zadovoljno.

Ljudi ne žele biti sretni u životu, nego sretni svojim životom, to zadovoljstvo čini im se važnijim i većim postignućem od trenutaka svakodnevne sreće koje izbrišu iz svog sjećanja. Treba dodati još i ovo - nezadovoljstvo i frustracija ono su što nas pokreće. Sreća nas omamljuje i tjera na prijestupe, laži, obmane i glupiranja, sjetite se samo što ste sve kao djeca učinili kako biste je na trenutak ponovno osjetili.

Bekim Sejranović u romanu "Nigdje, niotkuda" citira Ivu Andrića, jer u njegovim mislima prepoznaje sebe: "Nezadovoljstvo sa samim sobom, u prvom redu, a zatim sa svim ostalim na svetu, bilo je i ostalo osnov mog duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspeo da izrazim". Činjenica je da se mnogi, a naročito umjetnici, zgražaju pri samoj pomisli na zadovoljstvo, pa i na sreću, kao na malograđanske i samodopadne kategorije koje ubijaju kreativnost. Sreću kao kratkotrajan i prolazan bljesak možda mogu prihvatiti, no zadovoljstvo je konformistička i kastrirajuća pojava koja onemogućava i blokira stvaranje.

Možda u ovome leži odgovor na pitanje zbog čega rijetki umjetnici dožive godine u kojima je teta Vera. Oni su stvaraoci umjetnosti, ona je umjetnica življenja.