Bojim se psa, potresa, ose, stršljena i pčele. Nije to normalan strah. Fobičan je. Zaledim se pored psa, zaledim se i nakon potresa, panično histeriziram kada su pčela ili stršljen u blizini. Ne volim niti šumu, jer sam se jednom skoro ugušila od alergijske astme.
Hrvoje mi kaže da se bojao mraka, Ante se boji morske dubine. Neki se boje zatvorenih prostora , drugi pak otvorenih. Jedni se boje ljudi, a drugi se boje biti sami. I mogla bih tako u nedogled. Svi osjećaji za koje znamo da su pretjerani u odnosu na opasnost, ali koje ne možemo kontrolirati ili ih sebi objasniti, zapravo su fobije.
Je li to poremećaj novog doba, ili fobije postoje oduvijek?! Prvi je o njima govorio Freud, naravno, ali sigurno su ljudi oduvijek imali neke strahove s kojima su više ili manje uspješno izlazili na kraj.
Sve dok smo životno funkcionalni, smatramo da fobije držimo pod kontrolom. Problem nastaje kada moramo među ljude, a ne možemo, kada moramo u lift, a ne možemo, kada moramo u avion, a ne možemo...
Fobije su samo simboli. Naši unutrašnji strahovi, naši nagoni, naše nesvjesno koje niti na koji način ne kontroliramo, uobličimo u neki objekt ili pojavu. I onda se više ne bojimo onog nesvjesnog, nego osvijestimo da je to pas, avion, pčela, livada ili šuma.
Nagoni su zastrašujući. Oni dolaze kada hoće, obuzimaju nas bez naše privole, rasplamsavaju se bez našeg utjecaja. Naše nagonsko prijetnja je selfu, egu kojeg smo sagradili da bi nas čuvao od vanjskog, ali i od nas samih. Nagoni uvijek prijete raspadu ega. I tako hodamo svaki dan, nesvjesni borbe koja se u nama odvija. Kako ipak imamo potrebu sami sebe razumjeti, tu nesvjesnu buru preselimo na neke vanjske objekte. Onda je ipak lakše… tako nam se barem čini.
Zašto se djeca boje mraka? Sigurno im nije lako što se u tom trenutku osjećaju sami i napušteni. Ali pravi razlog leži u nagonima, pa čak i onim seksualnim, agresivnim ili destruktivnim, koje dijete ne razumije. Ono taj osjećaj pretvara u čudovište. Neko vanjsko čudovište koje mu prijeti. I da još roditelj pojača taj strah kako bi odgojno djelovao, pa govori o raznim baba rogama, policajcima, ili „stričekima“, jasno je da se taj osjećaj straha, nerazumijevanja, prestravljenosti zapravo, kasnije uobličuje u razne fobije.
Dobra je vijest da se fobije mogu rješavati i razrješavati. Ima im lijeka.
Drugi put kada se nečega fobično preplašite, zastanite, osjetite što vas točno uznemiruje i koja je simbolika objekta kojeg se bojite.
Možda sami otključate tu zastrašujuću škrinju, a možda će ipak biti potreban razgovor s terapeutom.
Kako god... ne brinite... fobija se možete riješiti, ili barem i uz njih uživati u životu.
#nebojimse #uvijekimarješenje
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....